U trenu kad su se svjetiljke ugasile u mrklom nam se mraku poput diva ukazao 38 metara visoki spomenik na Petrovoj gori. Iako je cijelo vrijeme bio pred nama, do tada ga nismo mogli vidjeti. Zaklanjala ga je umjetna svjetlost električne rasvjete na obližnjem platou koja nam je blještala pred očima, a da toga nismo bili ni svjesni. Na noćnom horizontu uz spomenik se uzdižu i krošnje drveća, zemlja je crna, a pogled prema gore, u nebeske visine, razotkriva pravu čaroliju. Je li moguće da ima toliko zvijezda? Noć je vedra, mjesečeva svjetlost slaba, a potraga za Venerom, najsjajnijim nebeskim objektom nakon Sunca i Mjeseca – uzaludna.
Ona je, govori astronom Boris Štromar (37), toliko svjetla da se može vidjeti i danju zbog čega je vjerojatno i u narodu nazivaju zvijezdom Danicom, no kad zavlada potpuni mrak, ona će zaći za horizont i nestati s vidika.
Zaljubljenici u promatranje zvijezda dolaze na Petrovu goru upravo zato što se s 507 metara visokog vrha Mali Petrovac – na kojem je 1981. podignut spomenik palim antifašističkim borcima – nebeska tijela noću vide kao s malo kojeg mjesta u Hrvatskoj. A to je zato što je cijelo područje kilometrima uokolo rijetko nastanjeno i nema velike infrastrukture pa tako ni električne rasvjete koju astronomi vole nazivati i svjetlosnim onečišćenjem.
Mrkli mrak. Štromar, predsjednik astronomskog društva Beskraj iz Zagreba, pojašnjava kako svjetiljke nisu neprijatelj samo astronomima nego i brojnim biljkama i osobito životinjama kojima najbolje odgovara onako kako je majka priroda odredila – da je danju dan, a noću noć, odnosno mrak. I po mogućnosti tišina. U divljini brežuljkastog Korduna noću iz mrtvačke tišinu izranjaju samo zvukovi stanovnika gustih bukovih šuma. Te neuobičajeno tople, ali vjetrovite jesenske večeri najglasnije su nas pozdravljale vjeverice, sitna bića jakih glasova. Astronomi, koji redovito tamo dolaze, sreću i srne, divlje svinje i lisice.
Kad smo se oko 20 sati uspinjali prema Petrovoj gori, kao i oko ponoći kad smo se vraćali, naš je automobil bio jedini na zavojitoj cesti zametenoj lišćem koja vodi iz 13 kilometara udaljenog Vojnića. Nekoliko kilometara prije odredišta prošli smo pokraj spomenika Petru Svačiću, posljednjem hrvatskom kralju narodne dinastije koji je baš na toj planini poginuo u bici s Mađarima 1097. te je po njemu i dobila ime, a u šumi nedaleko od spomenika je i mjesto poznato kao njegov grob. U blizini su i ostaci pavlinskog samostana iz 14. stoljeća i partizanska bolnica uz koju je za vrijeme II. svjetskog rata bila i tiskara u kojoj se tiskao Vjesnik. Pokraj spomenika uz cestu je i planinarski dom Muljava, koji radi cijele godine.
Astronomima amaterima ovo je najdraže doba godine jer noć pada rano i dugo traje, a još nisu zavladale velike hladnoće. I ono najvažnije – na nebu se još vide zvijezde karakteristične za ljetni dio godine koje je ljeti nezahvalno promatrati jer su noći jako kratke i pravi mrak traje jedva dva-tri sata. Dakle, kako se zemlja vrti, tako se s nje u različita doba godine mogu vidjeti i različita nebeska tijela.
Bijeg iz gradova. Kako je mrak, što tamniji, osnovni preduvjet da bi se promatralo nebo, tako i astronomi bježe što dalje od gradova. Veliki proučavatelji svemira iz 17. i 18. stoljeća svoje su u promatračnice imali u središtima velikih europskih gradova. Danas je to nezamislivo, a uz to je i gotovo nevjerojatno koliko je malo mjesta u Europi koja su noću svjetlosno nezagađena, a istodobno lako dostupna, što znači da nisu daleko od gradova i da se do njih može komotno doći asfaltiranom cestom. Baš je takvo mjesto, od Zagreba samo sat i 15-ak minuta vožnje udaljena Petrova gora. Tražeći idealnu poziciju za gledanje u visine to su još 2006. shvatili članovi društva Beskraj čija je želja da se Petrova gora proglasi parkom tamnog neba. Pod tim se pojmom u astronomskim krugovima podrazumijeva šire područje na kojem je električne rasvjete jako malo, a i ona koja je tamo je ekološka, što prvenstveno znači da je svjetiljka konstruirana tako da je svjetlost usmjerena prema tlu.
Status parka tamnog neba dodjeljuje Međunarodno udruženje tamnog neba (International Dark Sky Association) uz pristanak lokalnih vlasti. U cijeloj Europi, otkriva Boris Štromar, postoje samo tri takva parka i dva rezervata. Dva su u Mađarskoj i po jedan u Engleskoj, Škotskoj i Walesu. No, kako to već kod nas biva, put od ideje do realizacije nije ni brz ni jednostavan.
“Iz središta grada se vidi 50, možda 100 zvijezda, a s mjesta bez rasvjete mogu se ugledati na tisuće”, ističe Štromar, po struci grafičar, trenutačno nezaposlen. Od malena je volio gledati zvijezde, a u odrasloj je dobi istomišljenike našao preko interneta još 1997. kad su se dogovorili da će zajedno gledati komet Hale-Bopp. U potrazi za tamnim mjestom zaputili su se na Japetić pokraj Jastrebarskog. Osim što su vidjeli komet, ostali su zapanjeni kako se dobro vide mnoge zvijezde za koje su otprije znali samo iz literature. Udrugu Beskraj osnovali su 1998. Danas okuplja 40-ak zaljubljenika u nebo i svemir, među kojima je podjednako žena i muškaraca, različitih dobi i zanimanja. Iako godinama proučavaju zvijezde i o njima imaju veliko znanje, smatraju se astronomima amaterima kakvih u Hrvatskoj sigurno ima još nekoliko stotina okupljenih u druga astronomska društva. Profesionalnih astronoma kod nas je samo nekoliko, a jedan od njih je i člana društva Beskraj Jaša Čalogović koji radi u opservatoriju na Hvaru.
Višnjan. O stanju astronomije u Hrvatskoj, kaže Štromar, mnogo govori podatak da se zvjezdarnica u Višnjanu već godinama ne diči novim otkrićima. Svojedobno je bila među vodećima u svijetu po broju novootkrivenih asteroida. Zbog loše opreme i nedostatka novca morali su prestati s radom, a na ruku im nije išlo ni sve veće svjetlosno zagađenje u blizini mjesta odakle su promatrali nebo.
“Astronomija se u Hrvatskoj sve više svodi na udruge građana. Odlazimo na tamna mjesta i promatramo, ponekad i po cijelu noć. Imamo svoje teleskope i dalekozore, a uz pomoć teleskopa koji se kao objektiv može pričvrstiti na fotoaparat fotografiramo nebeska tijela. Fotografije stavljamo na našu stranicu www.ad-beskraj.hr i blogove, postavljamo izložbe i objavljujemo u još jedinom preostalom časopisu koji je posvećen astronomiji ‘Čovjek i svemir’ u izdanju zagrebačke Zvjezdarnice. Želja nam je da što više ljudi uživa u ljepotama neba iznad Hrvatske. Petrovu goru bi, kada bi se našla na europskoj karti parkova tamnoga neba, osim astronoma zasigurno posjećivale i grupe djece i mladih koji bi dobili priliku nešto naučiti o astronomiji koja je sasvim izbačena iz školskog programa što je velika šteta jer sklonost prema astronomiji kod mladih generacija može potaknuti i ljubav prema proučavanju drugi znanosti poput matematike, informatike, fizike, biologije…”, govori Štromar. Smatra da bi astronomija u Hrvatskoj mogla biti na puno višim granama s obzirom da postoji tradicija. Oton Kučera je osnovao zvjezdarnicu u Zagrebu prije punih 110 godina, a mnoga djeca u Hrvatskoj danas ne znaju ni što je Mliječni put.
Pojašnjava kako se astronomi amateri ne bave otkrivanjem novih zvijezda iako su u društvu i braća Stefan i Aleksandar Cikota koji su sa snimaka zvjezdarnice La Sagra u Španjolskoj otkrili dosta do tada nepoznatih asteroida od kojih je jedan dobio ime Zagreb.
Očekujući komet. Štromar priznaje da bi i on volio otkriti neki nepoznati komet.
Kako je komet nakupina leda i stijenja, kad se približi Suncu, led sublimira, odnosno pretvori se u plin, i nastaje rep dugačak milijune kilometara koji se dobro vidi sa Zemlje jer je neusporedivo veći od jezgre kometa.
“Zvijezde na nebu izgledaju kao svijetleće točkice. Mrljice na nebu koje vidimo su cijele galaksije, odnosno skupine zvijezda koje su predaleko da bi se vidjele kao točkice. Fascinantno je da su neke od tih galaksija od nas udaljene čak nekoliko milijuna svjetlosnih godina, što znači da je svjetlost koju mi vidimo do nas toliko dugo putovala. Kad sve to gledam, osjećam se kao dio toga svemira, kao putnik u svemirskom brodu zvanom Zemlja”, govori predsjednik udruge Beskraj čiji su članovi nakon nekoliko godina odustali od Japetića jer je i tamo noću s vremenom bilo sve više i više svjetla. Sad u prosjeku jednom mjesečno dolaze na Petrovu goru, gdje svake godine organiziraju veliki star party na kojem se okupi 200-tinjak zvjezdoljubaca iz cijele Hrvatske. Obično je krajem kolovoza ili početkom rujna, a točan datum određuju po Mjesecu koji mora biti što mlađi jer dobro je poznato koliko su noći svjetlije kad je Mjesec pun pa se i zvijezde slabije vide.
Prije nešto manje od dvije godine udruga je pokrenula inicijativu da se parkom tamnoga neba proglasi cijelo područje Petrove gore koje ima status značajnog krajobraza što je jedan oblik zaštite prirode. O tome su obaviješteni odgovorni svih triju općina – Vojnić, Gvozd i Topusko – pod koje to područje administrativno spada i svi su dali načelnu podršku ideji kao i Hrvatske šume koje gospodare tamošnjim šumskim prostranstvima. U blizini platoa ispred spomenika s kojeg astronomi gledaju nebo smješteno je samo jedno selo Ključar u kojem je uličnih lampi toliko malo da ne bi bio enorman izdatak kad bi ih se zamijenilo ekološkima.
Rasvjeta s parkinga. No, kao potpuno neočekivan problem pokazala se rasvjeta koje je prošle godine postavljena na parkiralište ispred spomenika. Osvjetljava objekt u podnožju spomenika koji je u derutnom stanju, a u kojem je nekoć bio restoran. Sam spomenik, rad Vojina Bakića, ostao je u mraku. Astronomi se ne bi bunili da je rasvjeta ekološka, odnosno da svijetli prema tlu, no u karlovačkom odjelu Ministarstva kulture, po čijem je nalogu i postavljeno šest lampi, pravdaju se kako su se držali izvornog Bakićeva projekta po kojem one trebaju biti okrugle.
Tako sada svaki put kad dolaze na Petrovu goru, cure i dečki iz Beskraja zovu Milana Lončara iz Vojnića koji je zadužen za očuvanje poprilično devastiranog spomenika i koji ima ključeve prostorije u kojoj se uključuje i isključuje rasvjeta na parkiralištu.
Osim svjetiljki postavljene su, otkriva Lončar, i nadzorne kamere koje u mrklom mraku svjetlucaju crvenkasto. Njihov je cilj obeshrabriti lupeže pristigle s namjerom da uništavaju spomenik na kojem nedostaje čak 70 posto skupocjenih ploča od švedskog rostfraja kojima je bio obložen. Nevjerojatno je da su ploče 90-ih godina preživjele i rat i okupaciju te su, pamti Milan, još 2009. bile skoro sve na svome mjestu. Zatekao je, kaže, lopove nekoliko puta na djelu. Kad bi ga vidjeli, pobjegli bi, a on bi obavijestio policiju od koje bi dobio uvijek isti odgovor da njihov posao nije čuvati spomenik. Kako se spomenik, podignut 1981., nalazi na tri katastarske čestice, od kojih svaka pripada različitoj općini, za početak bi trebalo riješiti tu imovinsko-pravnu zavrzlamu kako bi ga se moglo registrirati i legalizirati da bi ga se potom moglo prijavljivati na razne natječaje preko kojih bio se trebala osigurati sredstva za njegovu obnovu. I unutrašnjost mu je podjednako uništena. Prostorije – u kojim su nekad bili dvorana za sastanke, biblioteka, sala s muzejskim eksponatima kao i dva lifta - raspoređene su na tri etaže. Iako su ulazna vrata zaključana, može se ući kroz brojne otvore na pročelju.
Milanu je drago što i u tako jadnom stanju spomenik ipak privlači posjetitelje. Dragim gostima svakako smatra i astronome za koje mu nije teško doći ugasiti svjetlo jer bi, kaže, svim ljudima dobre volje trebalo biti u cilju da spomenik i prostor oko njega budu živo mjesto koje će imati što više funkcija, ali koje će prvenstveno čuvati uspomenu na partizane koji su poginuli u proboju neprijateljskog obruča 14. svibnja 1942. Na taj se dan, kaže Lončar, svake godine održava velika proslava.
“Nisam to znao. A tog je dana moj rođendan”, govori mu čovjek s teleskopom Boris Štromar koji od sada, eto, ima još jedan razlog voljeti Petrovu goru.