Svaki novi dan pred njega stavlja nove zadatke i život mu izgleda kao šašava igra. No, njegovi snovi ne grade kule na pijesku. Jedan od najvećih izdavača u nas, poput faraona, na vrhu piramide od 350 uposlenika, kao ljuljačku balansira svoj život. Unajmio je prostore od Katoličke i od Pravoslavne crkve, među ostalima izdaje arapske i židovske pisce, a ravnopravno, između Zagreba i Mljeta, živi dva sasvim različita života.
Izvanrednoga garda i izgleda, dovoljno samouvjeren da ne mora biti arogantan, Daniel Žderić rođen je 1967. godine u Zagrebu u znaku Vage, s podznakom Jarca. Možda ga je to obdarilo, s jedne strane, smislom za ljepotu, senzualnost, opuštanje, a s druge, za red, rad i disciplinu.
Kako ste, zapravo, počeli?
- Profil je osnovan 1991. godine, nekoliko dana prije proglašenja hrvatske samostalnosti. Počeli smo raditi pod uzbunama. Budući da sam bio novinar, činilo mi se logičnim baviti se izdavaštvom. Isto tako, uređivao sam neke knjige, pa mi je to bilo blisko, što mislim da nije nebitno. Pošto je to bilo vrijeme propasti velikih izdavačkih kuća u Hrvatskoj, da smo izdavali beletristiku, u to bismo vrijeme krahirali kao i drugi.
Poveli smo se za pragmatičnom politikom – počeli smo izdavati poslovne imenike, tzv. yellow pages. Do tada toga nije bilo u nas, a bilo je to vrijeme ekspanzije novih firmi i svatko je želio da se za njega čuje.
Danas ste na čelu najjače izdavačke kuće. Mora tu biti i nekog “gušta”, što ga daje osjećaj moći i adrenalin.
- U najvećoj mjeri to je, prije svega, golema odgovornost. Nažalost, volio bih koji put imati manje zaposlenih ljudi, jer o Profilu ovisi 350 hrvatskih obitelji. I veoma je teško raditi tu vrstu posla ako ga ne volite. Kombinacija je to ljubavi i želje za izmjenom društva, knjiga i riječi. Smatram da je u tom poslu potrebna socijalna osjetljivost, odgovornost prema publici, kupcima, zaposlenima, iako je to veoma okrutan posao u kojemu vladaju pravila selekcije i jačega.
Stvorili ste multimedijalni centar, s knjigama, glazbom, filmovima, novinama, a u sklopu svega nalazi se i kafić. Koliko drugi sadržaji pomažu prodaji knjiga?
- Pa, sve to mnogo pomaže. Osim toga, naš koncept uključuje učestalo održavanje promocija, da bi se ljudi družili i razmjenjivali ideje, jer u Hrvatskoj ima premalo razgovora na različitim razinama. Od svih talk showova ostalo je samo Otvoreno. Za kulturu, praktički, nemate ništa. Na te smo promocije uspjeli dovesti mnogo stranih pisaca.
Neprestano imamo sajmove knjiga, multimedijalni sajam na kojem imamo 30-ak glazbenih promocija i, jednostavno, nastojimo biti centar kulture. Ne odnosi se to samo na Zagreb. Isto je i u Rijeci u Tower centru, a sada planiramo i veliki centar na Korzu, kao i u centru Splita.
Koliko prostora imate? Prije 12 godina kupili ste bivšu tvornice svile u stečaju, a prije devet tiskaru u Mandićevoj ulici...
- Imamo, zapravo, zaokružen cijeli proces posla: skladište, tiskara, izdavaštvo. Prostor za knjižaru u Bogovićevoj unajmili smo od Pravoslavne, a za urede na Kaptolu od Katoličke crkve. Izdajemo knjige židovske tematike. Zanimljivo je, nismo imali nikakvih problema ni s jednima ni s drugima. Crkve su, kao najmodavci, veoma korektne.
Velik dio vremena živite negdje drugdje, na Mljetu. Kako to?
- Podijelio sam život na šest mjeseci. Kao dijete, pa srednjoškolac, pa student, tri bih mjeseca boravio na moru. Danas, čim je ljepše vrijeme, odem dolje, a i zimi nastojim barem “pomirisati” otok. Od prvoga trena kada sam zakoračio na otok, osjetio sam neku bliskost i posebnu energiju. Na Mljet sam prvi put došao 1995., neposredno nakon Oluje, i tada ondje nije bilo nikoga. Inače, Mljet ima 700 stanovnika, na obali koja se prostire kao otprilike od Zadra do Splita gdje živi 600 tisuća ljudi. Taj otok ima iskonsku ljepotu, snagu i izložen je otvorenom moru. To je mjesto idealno za ljubitelje divljine i za samotnjake.
Jeste li razmišljali o tome da imate vlastiti otok?
- Takva razmišljanja nisu u mojoj naravi. Na Kaptolu, gdje su uredi Profila, začudili biste se koliko je mala moja radna soba, najmanja od svih direktora.
Moja je kućica na Mljetu malena. Volim raskoš jednostavnosti, skromnosti, iako sam sada na otoku kupio mnogo zemlje, koja se ne može komercijalizirati jer je u nacionalnom parku. Moj je život ondje u velikoj mjeri ribarski. Imam malu brodicu kojom moj prijatelj Stijepo, koji je stolar, i ja, idemo u ribe i na brodu gotovo da ne razgovaramo. Samo tišina.
Čime su vam se bavili roditelji?
- Otac mi je bio diplomirani inženjer elektrotehnike, a majka profesorica francuskog. Studirala je u Parizu, ali se bavila administrativnim poslovima. U mojoj je obitelji kombinacija društvene i prirodne orijentacije ravnopravno raspoređena. S jedne je strane jasna orijentiranost na brojke i rezultat, a s druge na riječi.
Djetinjstvo, kvart u Zagrebu gdje ste odrastali...
- Mjesto radnje je Šubićeva, Zvonimirova, gdje je bilo zanimljivih pojedinaca i zanimljivih situacija. Jednom me čak, dok smo živjeli na Srednjacima, ošamario Željko Mavrović. Sa sedam je godina pušio i bio veoma snažan. Košarku me neko vrijeme trenirao Hamed Bangoura.
Izjavili ste svojedobno: Našao sam ženu svog života i napravio najveću multimedijalnu knjižaru u Hrvatskoj...
- Pronašao sam mir i sreću uz dragu osobu i s kćeri kojoj je sada šest mjeseci. Smatram da je bitno imatu tu vrstu stabilnosti i imati neku drugu stranu koja nije vezana uz posao. Što se posla tiče, kada sam otvarao Megastore, većina ljudi s kojima sam razgovarao o tome vjerovala je da ta knjižara neće uspjeti, da će, naime, propasti. Tada su knjižare u Hrvatskoj imale dvjestotinjak kvadrata.
Ova ima 1500 kvadrata i kada se pribroji ovaj dio prostora bivše “Škole” koji smo uzeli, broji 2500 kvadrata na pet katova. Ta je knjižara postala jedan od kulturnih centara Zagreba i kažu mi da i stranci koji dođu u grad, prvo dođu tamo.
U odnosu na konkurenciju, na druge izdavačke kuće, koji je profil vašega “Profila”?
- U ovome trenutku, mi smo, možda, najveći izdavač u Hrvatskoj i naša je filozofija praktična – poboljšati život čovjeka, njegovo znanje i način razmišljanja. Izvjesnu vrstu filozofije naučio sam od kolege Alberta Goldsteina koji je bio jedan od meni dražih izdavača jer nije imao pretjerano komercijalnu notu te je nastojao objaviti najkvalitetnije knjige.
Shvatio sam, naime, da izdavač mora promovirati različite ljude s kojima se, katkada, i ne mora slagati. Mi u tom pogledu ni na koji način nemamo cenzuru i rado ćemo objaviti i “lijevog” i “desnog” autora. Primjerice, na pitanje Jutarnjeg lista jesmo li spremni objaviti biografiju Ive Sanadera, rekli smo: Da, jednako kao i biografije Zorana Milanovića, Jadranke Kosor ili nekoga trećeg političara. Nastojimo se prilagoditi nivou općeg razumijevanja. Uvijek sam cijenio dvije vrste profesora i autora.
One koji traže mnogo i koji to mogu reći na jednostavan način. Ne cijenim onoga tko je toliko kompliciran da ga nitko ne razumije. Ne želimo stvarati iluziju da se knjige rade samo za intelektualce.
Lako je pretpostaviti da postoji onaj “profitabilni” dio koji financijski pokriva književna djela koja su za uži krug “šmekera”...
- U svakom slučaju, kultura ima tu dihotomiju. Na jednoj strani tržište, na drugoj promoviranje izvjesnih vrijednosti, koje neće u početku dovesti do velikih tržišnih brojki. Upravo nastojimo, što je više moguće, doći do brojki koje će biti značajne, a promovirajuće vrijednosti.
Mirjana Krizmanić, primjerice, autorica je koja se prodala u 60 tisuća primjeraka iako je sveučilišni profesor koji se obraća užem krugu čitateljstva. Uspjela je napraviti knjigu koju razumije širok krug ljudi i promijenila je mišljenje dobrog dijela čitatelja, osobito žena.
U izdavačkoj kući koju ste stvorili i koju vodite, vaša riječ nije posljednja...
- Kod nas je organizirano tako da se odlučuje na nižim nivoima sa što više autonomnije i prava i svaki urednik ima odgovornost. Ako ja namećem knjige koje će se objavljivati, onda postajem urednik i obavljam sve poslove, a nemoguće je da o svemu odlučuje jedan čovjek. I zbog toga šest mjeseci mogu živjeti neki potpuno drugi život koji nema veze s mojim poslom.
Kako se promovira pisca i kako knjiga postaje poznata?
- Osnovno je pitanje koliko je proizvod dobar. Ako imate Baracka Obamu, Mirjanu Krizmanić, Igora Mandića, Veljka Barbierija i pritom mnoge strane autore, imate dobru supstancu koju potom možete reklamirati. Važno je da knjiga uza se veže ljude koji se u njoj pronađu.
Ostali izdavači – kako se međusobno “podnosite”?
- Prošao sam različitih faza odnosa s konkurencijom. Nikad se do kraja tu ne mogu imati prijateljski odnosi, ali moja je životna filozofija, koja valjda proistječe iz moje prirode, da nastojim s ljudima ne biti u neprijateljstvu i da nikoga ne mrzim. Smatram to bitnim, ne radi posla. Ako je čovjek inspiriran mržnjom koja ga izjeda, ne osjeća se dobro. Koliko god se ne slagao ili bio u sukobu mišljenja, ne mrzim nikoga, pa tako ni konkurenciju. Takav mi svetonazor u poslu daje hladniju glavu, jer zapravo je najvažnije biti bolji i kvaliteniji od drugih.
Tko u vašem timu ima, zapravo, “nos” za ono što bi moglo proći na tržištu?
- Što se popularnih izdanja tiče, najbolji “nos” ima Drago Glamuzina, koji je i glavni urednik popularnih izdanja, dok je za školska izdanja zadužena Ivančica Knapić zajedno s cijelim timom urednika.
Za svaki resor imamo urednika, a među njima ima briljantnih pojedinaca. Odlučili smo da najboljima poklonimo izvjesne udjele u firmi da bismo ih stimulirali, da ostanu i da se razvijaju.
Što ima najbolju prođu?
- U Hrvatskoj, kao i u svijetu, dobro prolaze razni autori iz područja književnosti, self-help knjige, kuharice, a kod nas, posebice, veoma dobro prolaze knjige iz područja biznisa. Osim toga, ljudi su veoma zainteresirani za biografije i autobiografije.
Koje su knjige promijenile vaš svijet? Što čitate?
- Čitam svašta, no rekao bih da mi je nekoliko autora, knjiga, značajno. Tu je svakako Haruki Murakami koji ima senzualnost, a u isto vrijeme je otkačen. Per Olov Enquist je pisac koji ima predivan jezik i koji me uvijek prenese u neki drugi svijet iz čijeg vrtloga ne želiš izići.
Dobro ste se dosjetili reklamirati se...
- Da se razumijemo, ni jedan od spomenutih nije Profilov autor. Od Hrvatskih, knjiga koja mi je posebno draga je “41. - godina koja se ponavlja” Slavka Goldsteina. Iako tužna, ta knjiga govori i o životnoj radosti i bez obzira na tešku temu, dosta je široka, a pisana je zanimljivo i s mnogo emocija. Smatram je jednom od rijetkih knjiga u nas koja je na svjetskoj razini. Od knjiga o biznisu, tu su one Jacka Welcha, Stephena Cowyja, koje su na neki način mene obilježile.
Ekspanzija? Recesija i kriza?
- Žestoko smo startali u Bosni i Srbiji. Sve što sam pokretao u životu, sve je bilo uspješno i ovo je, zapravo, moja prva recesija. Nezgodna je situacija, kao kod odlikaša koji dobiva samo petice. Odjednom, sve što pokrenete, nema profita, a do tada, sve što ste radili bilo je uspješno.
U vezi s udžbenicima bilo je problema s Ministarstvom kulture, sa zakonom o udžbenicima i s izdavačima... Kako je s time bilo prije, što je sada?
- Profil je najveći izdavač udžbenika za osnovnu školu. Prije petnaest godina počeli smo s nula posto, da bismo danas bili na 35 posto tržišta koje držimo. Udžbenike u Hrvatskoj biraju učitelji, a ima ih oko 65 tisuća. Prikupili smo modele, podatke, sva pravila i sve informacije kako funkcionira udžbenička problematika u drugim državama Europe, a tamo, modeli su različiti.
Ono što je svima isto, to je da se nigdje u Europi ne prosuđuju udžbenici na temelju najniže cijene. Kada bi taj princip bio usvojen, Hrvatska bi se razlikovala po tome od svih. Najniža cijena znači najniža kvaliteta. Najjeftiniji udžbenik, autorski honorar, radovi. U udžbeniku, svaka nastavna jedinica treba biti točna, dobro izbalansirana i takva da ju se može s učenicima obraditi u 45 minuta.
Ako se ta jedinica obrađuje po udžbeniku više ili manje od toga, onda je krivo napisana. To znači da se na udžbeniku mora raditi dugo i da on mora prije svega biti kvalitetan.
Kako se to rješava i što poskupljuje udžbenik?
- Za svaki se udžbenik rade seminari za nastavnike i tako je u cijeloj Europi. Ondje se učitelje educira na koji način udžbenik funkcionira. Tu je važna i kreativnost nastavnika. Ako se tako ne pristupi, onda imate loš proizvod, onda se, između ostaloga, događa da nastavnik ne zna što je autor želio reći. Ako imate loše knjige, Hrvatska postaje nekonkurentna, počinje stagnirati, a jedan od najvažnijih kriterija uspjeha u svijetu je izvrsnost.
Kako će se takva hrvatska nositi sa sofisticiranim obrazovnim i društvenim sustavima u društvu zemalja Europske Unije? Treba postojati dugoročni kriterij koji propisuje Ministarstvo. Moramo znati da su se udžbenici u velikoj mjeri mijenjali jer su se često mijenjali nastavni planovi i programi i pravila vezana za udžbenike, a mi ovisimo o nastavnim planovima i programima.
Zakon se samo se u posljednjih godinu dana mijenjao četiri puta. Nužno je doći do nacionalnog konsenzusa i uvesti odredbe koje će vrijediti dugoročno. Tu se, ipak, radi o eksperimentu na prevelikom broju djece i pravila koja su postavljena moraju biti europska i dugoročna.
RAZBIJANJE MONOPOLA ŠKOLSKE KNJIGE
Kako smo ušli na tržište udžbenika i uspjeli opstati
Bili ste prvi izdavač koji je probio monopol što ga je držala Školska knjiga na izdavanje udžbenika. Kako ste to uspjeli? Sasvim je jasno, to je dobar zalogaj za neku izdavačku kuću, jer daje redovit priljev novca koji se može uložiti u neprofitabilna izdanja.
- Bilo je to 1995. godine. Zanimljivo je, u to su vrijeme bila dva natječaja – jedan za autore, drugi za izdavače. U prvi smo natječaj kandidirali naše autore, koji su pobijedili s najboljim tekstom. Tada smo s njima napravili ugovore da budu autori udžbenika kod nas. Do tada, natječaji za izdavača bili su formalnost, koji je dobivala Školska knjiga, i mi smo bili prvi koji smo probili taj monopol. Kasnije su se pojavili drugi izdavači, danas ih ima sedamdesetak i, naravno, velika je konkurencija, no mi smo širili svoje tržište.
DJEČAČKI SNOVI
Kao mali htio sam biti kamiondžija
U djetinjstvu imamo tisuću snova...
- Bili su to neki banalni snovi. Uzimao sam češalj i onda bih pjevao ispred ogledala. Onda bi mi brat i sestra govorili – daj se makni više ispred tog ogledala. Želio sam biti pjevač, a imao sam nikakav glas, želio sam biti košarkaš, visok sam metar i devedeset. Tu je već bilo nešto više talenta, ali ne ozbiljnog, jer sam bio previše spor. Želio sam biti vozač kamiona, ideš okolo i gledaš različite krajeve.
Kamiondžija...? Je li ono što ste danas postigli nadmašilo vaše snove?
- Knjiga, kao fokus mojega interesa, došla je kasnije i veoma je blizu ostvarenju mojih snova. Nemam neke velike želje napredovati dalje, što se tiče toga posla, iako sam uvijek bio previše ambiciozan. Računam na neke knjižare koje će se vjerojatno otvoriti, neke će se lijepe knjige izdati, ali što se Hrvatske tiče, to bi bilo to. Predlagali su mi da se bavim nekim drugim poslovima, no meni je i ovo previše. Ako želim zadovoljiti svoj kriterij da šest meseci živim odmaknuto od toga posla, u Dalmaciji, onda sam postigao ono što sam htio. Dalmacija, more, jako su mi bitni, Dalmaciju osjećam kao neku “Svetu zemlju”. Čim prijeđem Velebit, ulazim u svoje ostvarene snove. Imam strahovitu potrebu živjeti stalno na moru.
Jeste li razmišljali da napišete neku knjigu?
- Razmišljao sam o pisanju knjige i mislim da bih bio dobar autor knjige o biznisu. Osim toga, imao sam ideje o nekim drugim područjima rada, no mislim da nije vrijeme da o tome govorim, ali nažalost u idućih pet godina tome se ne mogu posvetiti zbog prevelikog posla. Želim ono što ima dobar dio Hrvata, svoj vrt, svoje povrće, osnovne namirnice, ribarenje i svoju obitelj. Naravno, da nešto tu i tamo zapišem.