Gospođo, jeste li vi lezbijka?”
“Ne.”
Isto pitanje sutkinja upućuje i Nini – svjedokinji suprotne strane.
“Ne.”
To se dijaloško isljeđivanje prije desetak godina odvijalo na jednom manjem hrvatskom sudu.
Duga i teška brakorazvodna borba za skrbništvo nad djecom pretvorila se u suđenje je li lezbijka podobna odgajati djecu.
Kao krunski dokaz preljubničke afere, koja se od tisuće drugih slučajeva razlikovala u tome što su preljubnici bili istoga spola, trebali su poslužiti isprinti e-mailova.
Mailove su, nazovimo ih u ovoj priči, Martina i Nina izmjenjivale u svojih godinu dana poznanstva; poruke nabijeni čežnjom dviju osoba koje se zaljubljuju, ali i mračnih detalja o razvodu koji se pretvorio u horor.
No, odvjetnica ih je savjetovala:
“Nemate nikakve šanse dobiti djecu ako priznate svoju seksualnu orijentaciju. Sutkinja vas to nema pravo pitati, ali za svaki slučaj – negirajte svoju vezu. Ovo je premala sredina da bi to mogla shvatiti. Seksualni izbor nekoga ne čini dobrim ili lošim roditeljem.”
Doduše, psihijatrijski vještaci nisu bili baš tako čvrsto uvjereni u to; Martina je prošla nekoliko seansi u kojima je bila prisiljena objašnjavati kako zamišlja da kao lezbijka odgaja vlastitu djecu. To što je muž bio nasilnik i što su djeca poslužila samo za obračun s bivšom, nije ga u psihijatrijskom izvještaju diskvalificiralo kao dobrog oca.
“Oba roditelja jednako su sposobna brinuti se za djecu”, presudila je psihijatrica.
Tek činjenica da su djeca bila mala, bio je jezičac na vagi koji joj je na sudu osigurao skrbništvo.
“Dobro sam upamtila savjet odvjetnice”, priča mi danas, deset godina kasnije, Martina, udobno zavaljena u fotelji zagrebačkog kafića.
Kad sam dolazila na blande date s njom, nisam znala da će priča o bivšem mužu biti toliko važna. Na sastanak sam došla opremljena samo najosnovnijim informacijama. Martinu mi je prijatelj opisao u superlativima, kao optimističnu, vrckavu, jako duhovitu i pametnu, ženu koja živi s dvoje djece i curom, muž joj je bio koma.
“To je cura s kojom bi se družila, iako nisi gay”, tim me riječima ispratio me na sastanak s njom.
Ni Martina nije bila svjesna da će ispovijest za novine otvoriti Pandorinu kutiju. Njezina heteroseksualna bračna era toliko je ružna uspomena da ju je gurnula u daleku, daleku prošlost, tješeći se da pripada nekom drugom životu. Ali odmotavajući sjećanja – muž se nametnuo kao centralna figura priče.
On je bio glavni okidač koji ju je od “pristojne, normalne žene u braku”, zagrebačke cure s korijenima iz Dalmatinske zagore, kojoj je dotad vlastita fina i tradicionalna obitelj kao grijeh bila sklona pripisati jedino malo više razbijenih koljena od prosjeka i vezu sa Srbinom, baš uoči rata, u 33. prometnuo u lezbu.
Moj radar, što ga je stvorila popularna kultura o tome kako izgleda prototip homoseksualke, ostao bi pored nje mrtav; Marina je zgodna žena u četrdesetima, uspješna arhitektica, kratke kose, profinjenih crta lica, odjevena casual.
Nema na njoj ničega rogobatnog, ničega grubog. Nema muškobanjaste manire. Ležerno komunicira s konobarom, ima sigurnost i jasnoću kakvu obično imaju osobe koje su navikle oslanjati se na vlastite snage.
Izgleda kao osoba zadovoljna u svom mikrokozmosu. Zato joj povratak u prošlost ne mršti čak ni čelo. Jedino se, pričajući o djeci i grižnji savjesti, iščitava tuga što ih nije mogla zaštititi i rastati se kao pristojno biće. O onome što se dogodilo njoj govori kao da je posrijedi tuđe iskustvo.
Uostalom, ona Nina s početka teksta još je s njom, žive zajedno; njihova veza odoljela je svim iskušenjima, pregmjela je razvod braka, fizičke napade bivšeg muža, razdvojenost. Dok mi razgovaramo, Nina je u gradu u potrazi za pipom.
“Kako je sve pošlo krivo, zašto sam postala lezba?” postavlja Martina pitanja umjesto mene.
A odgovor je neraskidivo povezan s bivšim mužem. Uzgred, kao kontrapunkt mailovima kojima je muž na sudu dokazivao Sodomu i Gomoru, na sljedećem ročištu donijela je isprinte mailove istog sadržaja, samo što je čežnja ovaj put na Hotmailu strujala između Jadranke Kosor i Stjepana Mesića. Teatar apsurda je uspio: e-mailovi ne mogu poslužiti kao dokaz o preljubu, može ih naštancati tko i kako hoće.
Martina je Damira upoznala na prvoj godini fakulteta. Hodali su dvije godine.
“Već onda sam mogla vidjeti da to ne može dobro završiti, ali naivno sam mislila bi se on trebao promijeniti zbog mene… On je bio gotovan, htio je život na visokoj nozi, ali nije bio spreman sam se izboriti za njega”, kaže Martina.
Ona je bila tipična zagrebačka cura – iz dobrog kvarta, jedne od najboljih škola u gradu, “brijala je sto na sat”. On šarmantan dečko iz provincije, iz dobrostojeće obrtničke obitelji. Obožavani sin, koji je uvijek u pravu i ma što se dogodilo, mama ga je uvijek pokrivala i sanirala štetu – razbijeni automobili u pubertetu s godinama su prerasli u misteriozne dugove, pijanstva, nestanke...
“Veza nam je bila puna uspona i padova. Iskušavao je moje granice strpljenja; ne bi se javljao nekoliko dana, onda bi uskrsnuo s nekim ludim planom, razgaljen. Svaki put kad bih ga stisla, primirio bi se neko vrijeme i tako je mnome uspješno manipulirao godinama. A ja sam se nadala da će biti bolje”, kaže Martina i nastavlja:
“Nakon dvije godine veze došao mi je s romantičnim prijedlogom da se vjenčamo. Nisam završila fakultet, nisam imala posao, nisam bila u drugom stanju… On je navalio. A ja sam bila nezrela i zaljubljena. Udala sam se jer sam mislila da se više nikad neću zaljubiti i da me više nitko neće voljeti. Da, voljeli smo se, ali...
Poslije sam saznala da je bio u golemim dugovima, ni danas ne znam zbog čega, i da mu je vjenčanje bilo najjednostavniji način da dođe do novca. Novac koji smo izbrojili prve bračne noći nikad poslije više nisam vidjela.”
Mladoženja je novac morao hitno vratiti... “Bit će para”, rekao je kad ga je pitala što se dogodilo.
A za odgodu odluke da je Damir loš izbor pobrinuo se život. Točnije – razdvojeni život. Kad je ostala trudna, Damir je našao posao i preselio se u svoj rodni grad, a Martina je ostala u Zagrebu, kod mame, da završi fakultet. I prvi put, kad je rodila Anu, i još dvije godine poslije, kad je rodila Luku, tate Damira nije bilo. Zaokupljena majčinstvom i studijem, Martina nije vidjela ono što je bolo oči: i prvi i drugi put mama ju je vozila na porod u Petrovu. I prvi i drugi put tata Damir nije bio zainteresiran da s njom otkriva čari roditeljstva, sudjeluje u životu svoje mlade obitelji.
“Ma, ja ću se brinuti za njih kad ostanu bez pelena...” govorio je.
Započela je era samohranog majčinstva u braku.
Kad je vidjela da je brak na daljinu neodrživ, pristala se i ona s djecom preseliti u njegov rodni grad, u prizemlje kuće njegovih roditelja. Uspjela je naći posao, s diplomom arhitektice, u tvornici drvne industrije.
Tu se spoznaja za koga se udala više nije mogla skriti.
Damir ničim nije pokazivao želju za obiteljskim životom. Imao je svoje hobije, muško društvo, kartaške večeri, dane lova, tenisa, ronjenja... Rijetko bi bio doma, a i tada se nije odvajao od daljinskog upravljača.
“Ja jurim kući s posla, pokupim djecu iz vrtića, kuham ručak, Ana me doziva iz WC-a, Luka plače, a Damir, ako je uopće doma, sjedi zavaljen na kauču i dobacuje mi: ‘Djeca te trebaju!’”, kaže Martina i nastavlja:
Njemu je bilo bitno sve ono što meni nije, karakterni smo bili potpuno različiti. Jako mu je bilo stalo do prestiža, vanjskog dojma; okružio se ekipom starijih, dobro situiranih poslovnih ljudi, družio se s lokalnim moćnicima. Uplaćivao je skijanja u Francuskoj, Austriji, ljetovanja na razvikanim mjestima, kupovao je samo brendiranu odjeću, izmišljao hobije; ronjenja, jahanja... Okružio se svim mogućim statusnim simbolima koji su vrištali – ja sam uspješan čovjek i vodim uspješan život, a ja sam bila samo trofej za pokazivanje – žena iz Zagreba. Čak je u jednom trenutku sagradio i bazen u dvorištu. Sjenicu, krušnu peć već smo imali. Planirao je političku karijeru. Naši prihodi ni izdaleka nisu mogli podmiriti njegove zahtjeve, njegovi starci su podržavali takav stil života i potpomagali ga... Protestirala sam, takav me život bez pokrića činio trajno nesigurnom, nisam znala kakvu sljedeću ludost mogu očekivati. A razum mi je govorio da Potemkinova sela moraju nestati.”
On je bio tip koji bi reagirao i primirio se tek kad su stvari izmakle kontroli.
“Volio je liječiti bračne probleme seksom; to je bila jedina sfera našeg života koja je funkcionirala i do danas mi nije jasno kako mu je to uspjevalo”, prisjeća se Martina.
“Morali smo se posvađati na pasja kola da bi me čuo. A onda sam provalila da kocka. Tu sam odlučila podvući prvu ozbiljnu crtu i postavila ultimatum: liječi se ili odlazim.”
Damir je pristao na liječenje. Iako su odlasci u Zagreb na odjel ovisnosti Vinogradske bolnice bili rijetki, poslužili su svrsi: Martina je povjerovala da njezin muž ima volje za promjenom. Uslijedilo je nekoliko mjeseci primirja, nade da će se uspostaviti skladan život. No, dok je prividna bračna idila Martinu primirila, u Damiru su se rojile ideje kako pobjeći od te tromjesečne bračne monotonije.
I izložio ih je Martini. To je bio dan D koji je pokrenuo lavinu strašnih događaja u njihovu životu. Lavinu koja je razbila brak, njega pretvorila u opsjednutog manijaka koji buši gume, šamara je usred bijela dana, angažira svoje prijatelje iz tajne službe da je prate i zastrašuju, snimaju. A nju dovela do nove ljubavi – Nine.
“Moramo probati seks utroje”, objavio joj je jednog dana.
“Mislila sam da ne čujem dobro. Rekla sam mu: ‘Ne razumijem. Bih li trebala biti ljubomorna? Iskušavaš li me? Hoćeš da pristanem pa da me optužiš da sam drolja, ne kužim. Jesi li nezadovoljam našim odnosom?’ Vidio je da me njegov prijedlog pogodio, pa se povukao. Kao – šalio se. Ali, šala se ponavljala.”
U jednom od svojih pijanstava došao je s vjenčanim kumom i rekao joj da se sve s njime dogovorio, da bi mogli svingati...
“Nakon nekoliko mjeseci ponovio je zahtjev i u trijeznom stanju, a ja sam, da bih ga odbila jednom zauvijek i izbila mu tu ideju iz glave, odbrusila: ‘Halo?! Ne, hvala, ne bih. Znam kako je biti s frajerom, uopće mi to ne bi bilo zanimljivo. Kad bih se već upustila u eksperimentiranje, iskušala bih seks sa ženom. Odustani.” No on je mrtav-hladan rekao samo: ‘OK.’”
Odmah se bacio na traženje partnerice preko interneta, zaigrao je igru kojoj nije bio dorastao, a u Martini se, priznaje, otvorila provalija...
“Čovjek s kojim imam djecu dijelio bi me s kim stigne, prisilio bi me na seks u troje, četvero iako sam ja prema tome pokazala užasan otpor i gađanje. Mogao bi ići preko svih mojih želja i potreba. Osjećala sam totalnu prazninu. Napokon sam shvatila da nemam što spašavati i više me ni svijest o tome da djeca trebaju oca nije mogla održati u braku. Nesretna žena rijetko je kad dobra majka.”
Martina danas taj trenutak smatra definitivnim krajem braka kojemu su do sudskog razvoda - prethodile tri godine suze, svađe, ugnjetavanja i teror svih mogućih vrsta. Ali danas je to više ne boli.
Čak mu je i zahvalna jer ju je gurnuo u novi ljubavni svemir. Stavio joj je bubu u uho: počela se pitati kako bi doista bilo biti sa ženom. Što bi otkrila? Ta ju je ideja počela opsjedati.
Ne, nikad prije na žene nije gledala sa žudnjom.
Ne, nije se čak ni u doba puberteta i eksperimentiranja ljubila s curom.
Da, u djetinjstvu je bila harambaša, imala muško društvo, ali to je bio puki splet okolnosti jer u zgradi u kojoj je odrasla nije bilo djevojčica. Ali baš ni jedne. Igrala se Indijanaca, kauboja, s dečkima haklala nogomet.
“Imala sam dvije profesorice u srednjoj kojima sam se divila. Ali to je više bila fascinancija intelektom. Pubertetski uzor”, kaže Martina.
Muškarci su za nju postali prošlost.
“Prvu curu upoznala sam na nekom forumu. Dogovorila sam sastanak, otišla u drugi grad, zaljubila se u trenu, okusila prvi poljubac. Samo, Silvija je bila ženska verzija Damira. Posesivna. Bez razumijevanja za moje obaveze prema djeci. Htjela je da se preselim k njoj, u drugi grad, nije shvaćala da to s djecom nije samo tako...”
Martina je, priča danas, bila dovoljno luda da svoje nove osjećaje prema Silviji prizna mužu. Poludio je. Izmlatio je. Počeo je gušiti. Natjerivao je nožem po kući. Morala je intervenirati i policija. Par dana kasnije provalio joj je u inbox, sprijateljio se sa Silvijom i poslije je na sudu zvao kao svjedoka, koristio u obračunu s Marinom.
Pokrenula je postupak za razvod. Odselila se u podstanarski stan. No, u međuvremenu, počela se dopisivati s Ninom. Bezazleno. Prijateljski. Bez natruha erotike. Mjeseci su prošli dok obje nisu shvatile koliko su jedna drugoj važne.
I Nini je Damir ušao u trag. Batine su od Damira zbog svoje veze usred bijela dana dobile i jedna i druga.
“Ne znam zašto je Nina to trpjela. Ja sam morala, ali ona nije.”
No, činjenica da je izdržala što mnogi ne bi, postala je dodatno ljepilo u njihovu odnosu.
“Možda zato što je mlađa od mene pa nije znala što je čeka”, govori Martina uz osmijeh i otkriva:
“Nina je golden gay – to znači da nikad nije bila s muškarcem.”
S njom je otkrila i svijet putenosti, onaj o kojem je pokojni Simo Mraović, nepopravljivi ljubitelj žena, suočen s nepoznanicama, znao maštati, pa bi tako rekao: “Najviše bih u životu htio biti lezbijka. Samo žene znaju što ženama treba.”
Pitam Martinu je li ta tvrdnja točna.
Odgovor je jedno veliko da.
“Odnos sa ženom ne može se usporediiti s odnosom s muškarcem. Sve je drukčije, mekše, nježnije – dodir kože, mirisi, senzacija osjetilnosti. Seks sa ženama je slow motion, s muškarcima maraton na kratke staze. Kad sam to otkrila, osmijeh mi nije silazio s lica, da nemam ušiju, smijala bih se oko glave. Fasciniralo me sve - u početku se nisam mogla sama sebi načuditi gdje mi je bila pamet kad to nisam otkrila ranije. Vjerojatno bih se poštedjela mnogih trauma u životu.”
Martinu i danas fascinira što u žensko-ženskom odnosu nema velike priče:
“Na istom smo nivou, različitih smo karaktera, ali nam je isti način na koji gledamo svijet oko sebe, sa ženom se poklopite u tisuću malih, neopipljivih stvari, a to je fenomenalan osjećaj. U fundamentalnim stvarima razmišljamo na isti način. Nema nepotrebnih komplikacija, znamo što su životni prioriteti, na isti način odgajamo djecu, nema power gamea, želje za dominiranjem. Ne gubimo vrijeme na mlaćenje prazne slame; ja kuham i čistim, Nina pegla i popravlja, ide u nabavu, ja na roditeljske, ona je profesorica po profesiji pa tu ulogu ima i doma, kad djeca zapnu u školi”, opisuje svoju svakodnevnicu Martina.
“U vezi sa ženom imam ista očekivanja: očekujem poštovanje, uzajamnu brigu i, naravno, da postoji iskra. Nemam negativnih osjećaja prema muškom rodu, prema heteroseksualcima još manje – ja sam dio svega ovoga”, kaže Martina i dodaje kako ljude dijeli na dobre i loše, pametne i glupe, lijepe i manje lijepe. Ali prilično je sigurna da s muškarcem više nikad ne bi bila.
“Obično nas pitaju tko je u vezi muško, a tko žensko.
Žensko smo i ona i ja. I to je to. Ne mora nitko biti muškarac u vezi, jedan dan nešto više ja napravim, drugi dan ona”, otkriva Martina.
Na naše pitanje prepoznaje li po izgledu djevojke poput sebe, Martina odgovara kako ne voli uniformiranost, no kako je činjenica da se gay žene razlikuju po sitnim detaljima od onih koje su straight.
“Obično imaju kratku kosu, ali ne bilo kakvu, nego ošišanu na specifičan način. Obično smo odjevene jednostavno, bitno nam je da nam je odjeća udobna i praktična... Nekad mi se čini da se svi oblačimo u istom dućanu – to je outfit kakav se može vidjeti u Motovunu – malo nemaran, ležeran, slojevita odjeća, majce s kapuljačom, gay ženu rijetko ćete vidjeti sa ženskom torbicom...”
Martina danas i zvuči i izgleda kao zadovoljna žena. Život joj je ušao u lijepu kolotečinu; živi s djecom, Ninom i psom, u dužničkom su ropstvu za stan kao i tisuće drugih parova. Njezina obitelj pomirila se s njezinim izborom. Stvari su sjele na svoje mjesto. Kad su lani preuređivale stan, privremeno utočište pronašle su kod Ninih roditelja.
Ukratko, za svoju obitelj i uži krug prijatelje izašle su iz ormara. Ne taje svoj odnos. I kolege na poslu, koji su joj dragi, bez problema može suočiti s malom tajnom svoje obiteljske zajednice.
“Ne mogu živjeti u laži, naravno da se ne želim nepotrebno izlagati, nemam potrebu hodati s transparentom po cesti, ali ne mogu voditi paralelni život”, priča mi Martina.
No, put do prihvaćanja okoline nije bio lagan. Tim više što nije imala priliku da sama svojoj mami, rodbini i prijateljima priopći promjene. To je učinio njezin muž. “Nije se mogao pomiriti s time da je kraj, svima je govorio da sam izopačena i perverzna.”
Martinina je obitelj bila konsternirana.
“Mama je iz Dalmatinske zagore, u njezinom kraju to se ne radi, žene nisu stvorene da vole žene, a kamoli da muža ostave zbog žene, odgajane su da imaju muža i budu pokorne. Dugo nije htjela čuti ni riječi o Nini: ‘Ne pričaj mi o tome, to je grozno, fuj, bljak’, govorila mi je. Moja mama, koja je inače cijeli život birala riječi, postala je vulgarna, bombardirala me najogavnijim rječnikom koji postoji... Slala me psihologu, u crkvu, psihijatru, razgovarala s Mirjanom Krizmanić, dogovarala se s njom za tretman da me opet pretvori u normalnu osobu. I Krizmanićka joj je rekla da to nije normalno. ‘Super’, rekla sam mami, ‘netko ti telefonski za osobu koju nikad nije vidio, postavlja dijagnozu.’”
Odnos s mamom je tri-četiri godine divljao od šutnje do provala bijesa, no i ona je konačno prihvatila kćerin izbor.
“Najteže je bilo s djecom”, otkriva mi Martina: “Oni su se nakon boravka kod oca, u godinama dok brak nije razvrgnut, vraćali uznemireni, puni riječi koje spadaju u prostački vokabular; tata im je govorio da im je mama drolja. Abnormalna, perverzna, izopačena. Kučka koju treba liječiti. Kučka koja liže druge žene.”
Shvatila je da se s tom stravom neće moći sama nositi, djecu nije mogla zaštititi, Centar za socijalni rad nije smatrao da je to emocionalno zlostavljanje djece, morala su redovito viđati oca i slušati na kakve im je sve opačine majka spremna. Martina je potražila stručnu pomoć. Djeca su nekoliko godina bila u tretmanu. Veza s Ninom razvijala se u ilegali.
Kad je brakorazvodna parnica bila pri kraju, psiholozi su Martini savjetovali da djeci prizna istinu.
I ona sama jedva je dočekala da im kaže: “Imam curu.”
Sin se počeo smijati, a kćer se rasplakala jer je zadnja saznala.
Djeca su pitala znači li to da je tata bio u pravu...
“Probala sam im objasniti da je sve za žive ljude, da to nije tako ružno kao što im je tata rekao.”
Kćer koja u osnovnoj školi nije htjela otkriti da njezina mama ima curu, ohrabrena novom atmosferom i novim društvom u gimnaziji, pred cijelim je razredom otkrila svoje obiteljsko stanje:
“Kad su se predstavljali, jedna je djevojka rekla da su joj roditelji rastavljeni i da živi s tatom, jedan momak da ne živi ni s mamom ni s tatom, nego s bratom, a moja Nina da živi s mamom, maminom curom, bratom i psom... Dobro, ima li u ovom razredu itko normalan, našalila se profesorica.”
Istina, tjedan dana kasnije, na roditeljskom sastanku, bilo joj je zabavno; kod prozivke roditelja, sve su se glave okrenule prema Martini. I većina njih dobroćudno nasmiješila.
“Nema tu edukacije, ljudi moraju upoznati gay osobu da bi promijenili mišljenje i priznali nam pravo da i mi budemo sasvim obični, normalni, s istim potrebama. Moje heterosekusalne frendice često me pitaju za ljubavne savjete, a kad nisu zadovoljne mojim komentarima, znaju mi reći: ‘Što se ti javljaš, ti uopće nemaš prava glasa, ti si ionako lezba.’ Jesam, jesam, al nisam još izgubila pamet.”
Kako sada stvari stoje, čini joj se da su njezina djeca, odrasla u istospolnoj obitelji, ispala straight.
“Znam ih pitati – ima li tko curu, dečka, ima li tko u ovoj kući da je na mamu. Preokreću očima. Samo vi preokrećite očima, mama bi vam bila dobra podrška.”
I njoj, kao gay mami, vrzmaju se iste brige po glavi kao i heteroseksualnim mamama: manjinski izbor uvijek je teži put u životu.