Da je sedma godina ljubavi krizna, pokazalo se i u slučaju glumice Nataše Janjić Lokas i dramskog kazališta Gavella. Naime, nakon sedam godina jedna od najpopularnijih hrvatskih glumica odlučila je napustiti stalni angažman u zagrebačkom kazalištu i tamošnji ansambl.
I nastaviti samostalno.
No, nema tu velike priče ni gorkog okusa, tvrdi Nataša. Tamo je, kaže, provela divnih sedam godina.
“Jednostavno sam odlučila promijeniti sudbinu. Iza mene su brojne lijepe uloge na toj sceni i divna suradnja s mojom kolegama, ali procijenila sam da mi je potrebna promjena. Ostati živ kao umjetnik, barem u mom slučaju, znači surađivati s različitim ljudima, igrati na različitim scenama, okušati se u različitim žanrovima i osjetiti neku neizvjesnost koja te uvijek nanovo drži živim i gladnim posla. Kao zaposlenik sam u jednom trenutku prestala to osjećati, jednostavno je takav status za mene prestao biti poticajan”, objašnjava nam glumica.
Lijepu Splićanku na Gavellinim daskama gledali smo u predstavama “Četvrta sestra”, “San Ivanjske noći”, “Tartuffe”, “Fine mrtve djevojke”, “Candide ili optimizam”...
Pitamo je po čemu će pamtiti tih sedam godina u Gavelli. Može li možda izdvojiti najdražu ulogu tog perioda? “Teško mi je izdvojiti najdražu ulogu, ali upravo zbog tog kolektiva, moje druge obitelji, ova mi je odluka bila jako teška. Raduje me što ću u Gavelli igrati svoje uloge i dalje do kraja sezone, ali s druge strane i to što ću biti neovisna.”
Ambicije. Nataša Janjić Lokas vrlo je zaposlena. Dani su joj ispunjeni dogovorima i obvezama od jutra do večeri. Zato teško pronalazi vremena za razgovore i suradnju s novinarima. Poznato je i da o sebi i svom privatnom životu ne voli govoriti, a na pitanja koja njoj osobno nisu zanimljiva vješto izbjegava odgovor.
Trenutno se sprema u Crnu Goru, u Ulcinj, gdje će sljedećih mjesec dana snimati film sa Srđanom Dragojevićem “Atomski s desna”. Scenarij je, otkriva, jako zanimljiv, a glumačka ekipa okupljena s prostora cijele regije.
Kad Natašu pitate za karijerne ambicije, tu je vrlo skromna. Ni česti superlativi vezani uz njezino ime, kao ni brojne uspješne uloge, nisu joj značajnije podigli ljestvicu osobnih želja. Ona samo, kaže, želi raditi što voli i pritom uživati.
“Nemam velikih ambicija. Želim samo birati projekte onim osjećajem kojim se i zaljubljuješ i dati sve od sebe dok sam u njima. Nisam odbacila mogućnost ponovno u jednoj fazi biti zaposlenikom neke kazališne kuće, ali intimno se nadam i nekoj promjeni kazališnog zakona koji bi glumcima omogućio veću fluktuaciju među kazalištima, otvarao međusobne suradnje, a onemogućio jednu uspavanost i zatvorenost koja je rezultat upravo tih naših sigurnih doživotnih zaposlenja pri jednoj kazališnoj kući”, objašnjava.
Nema ambicija niti za inozemnu karijeru. Baš nikakvih, tvrdi.
“Pretpostavljam da pritom mislite na rad na filmu, jer samo on bi u financijskom smislu možda bio izazovan. U svakom drugom, pa i umjetničkom, sasvim mi je dobro ovdje. Pritom najviše mislim na činjenicu da sam kod kuće. Za neka lutanja, životarenja i borbu u tuđini nisam više rapoložena, a neka životna lagodnost mi je barem u ovoj fazi postala primarna.”
A možda scenarističke ili redateljske ambicije? “Zanimao bi me rad s glumcima, nešto kao asistentura redatelju. U tom smislu mislim da bih bila jako korisna. Poznajem glumačke procese i sama se na sceni često uhvatim da promatram kako kolege donose rješenja i kako rade na ulogama. Shvatila sam da moja izvedba nije jedino što me ispunjava, voljela bih pomoći glumcima, ali i redatelju u toj nekoj potrazi. Samostalno se ne bih upustila u rad na predstavi, ne znam još uvijek što je to o čemu bih htjela govoriti. Voljela bih raditi i kao svojevrsna platforma, možda i produkcija, koja bi ostvarivala i poticala kvalitetne projekte mladih pisaca, scenarista i redatelja. To je zasad moja velika želja, a uvijek je do logistike i financijskih okvira kako je ostvariti”, objašnjava mi.
Da doista lijepo pjeva, dokazala nam je u zabavnoj emisiji “Zvijezde pjevaju” u kojoj je s partnerom Markom Toljom stigla do finala. A svoju glazbenu priču trenutno nastavlja u glumačkom bendu koji, doduše, još nema ime, ali je prilično ozbiljan u želji da opstane.
“Taj naš glumački bend u kojem pjevaju i sviraju moje glumačke kolege Goran Navojec, Ivana i Rakan Rushaidat, Mario Mirković i Robert Ugrina okupljen je na poziv da nekim čuvenim hitovima iz jugoslavenskog i hrvatskog filma upriličimo otvaranje 60. Pula film festivala. Međutim, ostali smo zajedno i za neke nastupe koji su uslijedili ili tek trebaju uslijediti. Još se ne možemo odlučiti oko imena, ali sve ostalo je vrlo ozbiljno. Vidjet ćemo koliko ćemo opstati, jer su nam potrebne probe, a svi smo, standardno, jako zatrpani terminima. Zasad smo još uvijek revni i sve nas to jako veseli”, otkriva.
Gay ljubav. Zimus je predstava “Fine mrtve djevojke”, deset godina nakon istoimenog filma, u režiji Dalibora Matanića, a prema tekstu Mate Matišića, intrigirala publiku jer je u središtu priče ljubav dviju studentica. Utjelovile su ih upravo Nataša Janjić Lokas i Ivana Roščić. Bilo kakvu vrstu nelagode u ljubavnim scenama na pozornici negira.
“Najveća nelagoda svakog glumca uvijek leži u procesu stvaranja uloge, dok je još tražiš, a ne nalaziš, u razgovorima sa sobom i onom kao lik na sceni, dok pokušavaš biti istinit, a drugačiji i originalan. Nelagodno je i kad prestaneš vjerovati i disati za projekt koji radiš. Vrlo često nelagodno je i priznati sebi i drugima da nisi dovoljno plaćen, a ne izdati sebe kao umjetnika koji bi po općeprihvaćenoj teoriji trebao jednostavno voljeti i vjerovati u to što radi neovisno o naknadi, dok pokušavaš preživjeti mjesec s prihodima koje imaš. Puno je vrsta nelagoda kod glumca”, objašnjava. Kritikama se ne zamara previše. A najvažnije joj je, naravno, od koga dolaze.
Svoje osobne stavove nedavno je Nataša izrazila i kroz javno protivljenje inicijativi “U ime obitelji”. Kako kaže, inicijativa kojom bi se u Ustav unijela stavka koja bi bila diskriminativna, a sve to po pitanju nečega što u našem društvu i zakonu već stoji u formi koja diskriminira, za nju je jednostavno suluda.
“Učinilo mi se da je taj potez podcrtavanja definicije braka kao zajednice isključivo muškarca i žene dolijevanje ulja na vatru, nepotrebna mržnja i nešto što bi Hrvatsku odvelo stoljećima unatrag od puta tolerancije i napretka po kojem želim vjerovati da hodamo. Osim toga, uvijek se radije priklonim manjini”, objašnjava.
Željna. Nataša se okušala i na televiziji, odnosno u televizijskim serijama, igrala je na filmu, u kazalištu... Ipak, najdraže joj je kazalište. Ali trenutno joj se snimaju filmovi. Toga je željna.
“Da, kazalište je živi organizam i najviše zbog toga omiljen svakom glumcu. Tu je i čitav proces rada slojevit i dugotrajan, naklonjen glumcu i njegovim potrebama. Za takvu vrstu rada te, na koncu, osposobljavaju i na Akademiji. Snimati uspješno može i nadareni naturščik. Imala sam sreću da sam radila najviše u kazalištu, divne i velike uloge, ali i da sam snimala filmove i serije. Kod mene glad za određenim medijem ide ovisno o tome koliko sam ga željna. Trenutno mi se, primjerice, jako snima. Film. Televizija je na zadnjem mjestu. Mislim naravno na serije. One kod nas, ma koliko mi šutjeli o tome, još nisu toliko kvalitetne, odnosno ne dostižu svjetske standarde u kvaliteti napisane i ispričane priče, kojima svjedočimo dok gledamo i pratimo neke strane televizijske projekte. Glumci, ali i redatelji, kod nas snimaju isključivo radi dodatnog novca i silom se trude ‘umjetnički’ opravdati nedostatke kojih su svjesni. Ja još želim vjerovati da će mi netko ponuditi neki dobar, pametan i duhovit dramski ili humoristični scenarij zbog kojeg mi ni novac ne bi igrao presudnu ulogu da zagrizem”, tumači mlada glumica.
“Bavljenje kazalištem nije unosno”, dodaje, “od njega se ne da živjeti, a s druge strane komercijala nije ono što hrani dušu, no nije ni trajna ostavština. Filmski projekti trpe od pomanjkanja sredstava, pa i publike, koju, pak, s druge strane odgajamo sapunicama, a onda se još uvijek čudimo zašto je nema u kinima. Ne znam. Nisam optimistična. Razvesele me rijetki filmski i kazališni biseri koji se ipak nekako dogode i koje ljudi ipak prepoznaju jer su istiniti. Jednostavno mislim da smo brojčano mala nacija i da je logično da su kvaliteta i ukus nešto što kapa u malenim dozama. Sve ostalo je samo stvar dobre promidžbe, a ona kod nas evidentno igra najjaču ulogu u svim sferama javnog djelovanja.”