Slovenci su sami za Laibachovce napisali da su oni stari vampiri. Besmrtni, uvijek provokativni, uvijek u klinču sa sustavom, spremni otvoriti ormare iz kojih će istog časa ispasti neki kosturi. Vrlo često baš su oni ti kosturi koji izmarširaju van sa svojim novim, posve ludim idejama. Za manje od mjesec dana gledat ćemo ih i u Zagrebu, a u međuvremenu su od Kine do Europe nastupali promovirajući svoj novi album "Spectre".
Za "Spectre" kritičari kažu da je album nastavak konceptualnog albuma “Volk” (2006.) na kojem je Laibach interpretirao nacionalne himne država koje su u povijesti bile imperijalističke sile.
Nekome s područja bivše Jugoslavije ne treba objašnjavati što je Laibach značio za promjene, ali njihovih fanova ima posvuda. Moja švedska prijateljica, dopisnica švedskog radija za Balkan, Siriju i Irak, priča mi kako je njezinim prijateljima, čak i u vrijeme kad je Jugoslavija bila umjetnički nezanimljiva, Laibach bio nešto posebno, bend o kojemu su sve znali i ujedno ništa nisu znali. Ta aura oko njih postoji i danas. Kad im se pojavio novi album, cijeli medijski svijet u Europi i šire posvetio im je panegirike. “Laibach - nevjerojatni kumovi pokreta Occupy i Anonymous - relevantniji nego ikad”, piše Guardian. “'Spectre' je dokaz da nitko to ne radi bolje”, ističe The Wire.
Ponovimo povijest, a o Laibachu se uči i na fakultetima: osnovani su 1. lipnja 1980. godine u Trbovlju. Za simbol su uzeli crni križ. Danas ništa neobično, ali vrlo provokativno u vrijeme kad je omiljeni simbol bila - crvena zvijezda. Već im je prvi nastup bio zabranjen baš zbog korištenja crnih križeva. Prva velika glazbena provokacija iz jedne socijalističke zemlje krenula je brutalno u obračun s establishmentom; prvi album objavili su 1985.godine, ali bez njihova imena na ploči. Već prije toga bili su na turneji vani gdje su ih dočekivali kao čudo. Na nastupima su bili na rubu - jer, sjetimo se, radilo se o osamdesetima - provocirali su vrh države; pojavili se u Kubrickovu filmu i koketirali sa simbolima Trećeg Rajha; pjevali na njemačkom jeziku i izazivali prosvjede gdje god su se pojavljivali; stvarali Neue Slowenische Kunst, utopijsku državu NSK; pomicali granice kritike društva i bili jedan od simbola progresivne Slovenije kojoj su se ostale republike divile. Većini nije bilo jasno jesu li oni previše lijevo ili previše desno. Kad mu je bilo dosta toga da govore kako su fašistoidni, Milan Fras iz Laibacha jednom je bijesno rekao da su oni fašisti “u istoj onoj mjeri u kojoj je Hitler bio slikar”.
Isto kao što su Mladinu čitali i oni koji su jedva razumjeli slovenski jezik, čisto kao znak građanskog neposluha, tako je i Laibach bio odmak i protest koji su voljeli čak i oni kojima industrijski performans i sva ta njihova mračna ikonografija nije bila prvi izbor.
Laibach je bio i ostao kolektivitet s anonimnim pojedincima koji postoji samo na sceni. Pitate ih da govore sami o sebi i čime se inače u životu bave - nema šanse; tražite ih da se slikaju izvan pozornice - no way; tvrdoglavi i u svom svijetu, već desetljećima stvaraju mit koji žive u svojim scenskim personama. Evo ih opet, i u ovom intervjuu, baš kad misliš da bi se mogli raspričati, oni sve poklope jednom rečenicom, ali ubodu kako treba.
Što pojedinačno članovi Laibacha rade u civilnom životu - koja im je materijalna platforma?
– Članovi Laibacha nemaju civilnog života; oni čak ne postoje izvan Laibacha, a nemaju ni materijalnu platformu. Samo duhovnu.
Jesu li vas godine smekšale?
– Jesu, ali nismo još kuhani.
Jednom kad je stvoren okvir demokracije i slobode, što je postala vaša nova umjetnička odrednica?
– Demokracija i sloboda.
U kojoj ste mjeri zadovoljni ili nezadovoljni vremenom u kojem živimo?
– Tu se pridružujemo masi ostalih smrtnika - zadovoljni smo jer smo nezadovoljni.
...
INTERVJU U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA