Kako imati 26 godina, pisati drame o ljudima u ozbiljnim, ili barem srednjim godinama, prodirati u njihove probleme i traume i onda tim dramama poharati sva najvažnija kazališta u regiji? Odgovor zna Ivor Martinić, kojemu je “Drama o Mirjani i ovima oko nje”, koju je napisao s 23 godine, prošle sezone izvedena u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu, Mestnom gledališču ljubljanskom u Ljubljani, njena zagrebačka premijera bit će 15. listopada u Hrvatskom narodnom kazalištu, a 2011. u Zagrebačkom kazalištu mladih bit će praizvedena drama koju još piše, “Moj sin samo malo sporije hoda”.
“Radi se o zrelom pismu, iako je riječ o mladom piscu, nakon dugo vremena imamo autora koji uspješno rješava i strukturu i sadržaj. Njegov stil ne može se svrstati ni u jedan poznati i meni je već to bilo jako uzbudljivo”, kaže Dubravka Vrgoč, ravnateljica ZKM-a, gdje će Martinićevu predstavu režirati u nas već dobro poznati cijenjeni poljski redatelj Janusz Kica.
“Sve što radim na promociji svojih drama, radim iz frustracije, jer u Hrvatskoj je mladom dramskom piscu vrlo teško dospjeti na pozornicu. Ne postoji komunikacija mladih pisaca i ravnatelja kazališnih kuća, kazališne kuće ne zapošljavaju dramaturge pa tekstove mladih pisaca nitko ne čita...”, kaže Martinić. U hrvatskom kazalištu je najteže debitirati, a onda i steći povjerenje kazališnih ljudi jer, kao i u svim malim sredinama, postoji strah od nepoznatog. Nema dovoljno natječaja, kazališni repertoari premalo riskiraju, pa je postaviti mladog ili nepoznatog autora gotovo eksces. Nije onda neobično što se i dramatičare u srednjim 40-ima još uvijek naziva mladima.
Ipak, Martinić je uspio osvojiti upravo kazališni establišment u najboljem smislu riječi – vrhunske kuće, glumce i redatelje. Upornost i malo sreće – formula je kojom Martinić opisuje svoj uspjeh. No, svakako je u pitanju i talent, koji skromno prešućuje, i činjenica da je od početka naišao na prave poznate redatelje, poput Dušana Jovanovića, glumce poput Mirjane Karanović…
Upornost prije svega znači – biti prisutan. Godine 2008. bio je u Wiesbadenu na Forumu dramskih pisaca, koji je vodio britanski dramatičar Mark Ravenhill. Tamo je predstavio “Dramu o Mirjani...”. Redatelj Dušan Jovanović, koji je bio ondje, zainteresirao se i već nakon tjedan dana javila se Barbara Hieng Samobor, ravnateljica Mestnog gledališča, sa željom da tu dramu uvrsti u repertoar Mestnog gledališča. “Dušan Jovanović je redatelj s velikim iskustvom, režirao je to s puno nostalgije, koja i proizlazi iz drame, jer ona govori o životu koji prebrzo prolazi i u kojem se ljudi ne uspiju snaći”, kaže Martinić o drami koja je napisana 2007. godine.
Drama govori o problemima ljudi srednjih godina, no Martinić kaže da mu nije problem pisati o ljudima dvostruko starijim od njega: “Ne vjerujem u likove u klasičnom smislu. Za mene su likovi tekst. Likovi će raditi samo ono što ja napišem da rade, poput Mirjane ili, u drami koju upravo pišem, Mije. Ne zamaram se autentičnošću lika, ispitujem vlastitu intimu sve dok se moja osobna pitanja ne pretvore u lik koji ima određene godine. Problemi kojima sam se bavio u Mirjani su otuđenost, nesrazmjer očekivanja i onog što se dobiva, vrijeme koje prebrzo prolazi...”
U Jugoslovensko dramsko pozorište “Dramu o Mirjani i onima oko nje” poslao je lani, a nakon dva mjeseca Gorčin Stojanović, umjetnički ravnatelj JDP-a, javio mu je da će za dva mjeseca krenuti probe. Izvedba je višestruko nagrađena, dobila je odlične kritike, a Mirjana Karanović je za ulogu Mirjane dobila godišnju nagradu JDP-a, kao i redateljica Iva Milošević.
“Drama o Mirjani” igrat će i pred zagrebačkom publikom: 15. listopada s Almom Pricom u glavnoj ulozi, u režiji Anje Maksić Japundžić, pripadnice najmlađe generacije hrvatskih redatelja.
“Na dramu je vodstvo HNK naišlo u časopisu Kazalište, a HNK je jedino zagrebačko kazalište u koje dramu nisam poslao, jer to je intimna drama, s manje od osam glumaca, kakve HNK zbog brojnosti ansambla i nedostatka manje scene rijetko radi, tako da su oni mene pozvali. Alma Prica je netipičan izbor glumice za tu ulogu, jer Mirjana je lik iz stvarnosti, iz naroda, a Alma Prica kao glumica više ima tragičnu, izvanvremensku energiju, tako da jedva čekam Almu u toj ulozi.”
Tržište je za domaću dramu jako malo, zato mnogi pisci i odustanu. Martinić nije taj, on neprestano šalje rukopise. Smatra da je važno imati prijevode drama na strane jezike, pa prijevod na engleski obično napravi sam, a za prijevode na druge jezike često mu pomogne i Hrvatski centar ITI.
“Željka Turčinović doista je dobra vila hrvatske drame, jer osim što vodi ITI, uređuje dramski program na Hrvatskom radiju – jedinom mjestu u nas gdje se sustavno pojavljuju mladi dramski pisci”, kaže Martinić. Prijevodi mu omogućuju i koncertna čitanja drama, među kojima najvažnijim smatra ono na Festival de Dramaturgia Europea Contemporanea. Ondje je izvedena drama “Ovdje piše naslov drame o Anti”, koja se bavi sudbinom dječaka koji je u ratu izgubio majku i pokušava nastaviti normalan život s ocem. Osim u Južnoj Americi, koncertna čitanja imao je u Londonu, New Yorku, Bruxellesu. “Prvo sam krenuo s nastupima u Australiji i Velikoj Britaniji, slao sam rukopise na natječaje, koristio prijašnja poznanstva. Nikad nisam sebe smatrao jako ambicioznom osobom, ali sad vidim da je to nužno. ”
Ivor Martinić ovih dana boravi u Pučišćima na Braču, gdje dovršava dramu “Moj sin samo malo sporije hoda”, koja se kroz posesivni odnos majke i sina bavi osjećajima napuštenosti, ogorčenosti, nemogućnošću da prevladamo duboko ukorijenjene predrasude prema drugačijima…