Zagrebački student koji se družio i s ljudožderima i s Arthurom Rubinsteinom - Globus.hr

Tibor Sekelj

Zagrebački student koji se družio i s ljudožderima i s Arthurom Rubinsteinom

Proputovao je 98 zemalja, govorio je 25, a knjige mu čitaju na 30 jezika: i danas ga esperantisti cijelog svijeta štuju kao sveca

I Tibor Sekelj (1912.-1988.), novinar, putopisac, esperantist mađarskog podrijetla čije su se knjige izvrsno prodavale po jugoslavenskim školama, ima svoj profil na Facebooku. Na njegovom zidu objavljen je status – poglavlje iz knjige “Na tragu doživljaja” iz 1976., u nas najpoznatije Sekeljeve pustolovne biografije. U njemu Tibor Sekelj opisuje svoj susret iz 1948. godine u prašumama Brazila s plemenom Tupari.

Dok se, naime, s malom ekspedicijom u kojoj su, uz njega, bile još dvije žene i jedan muškarac, kretao po istočnoj Boliviji, čuo je da s druge strane granice još uvijek žive ljudožderi. A kako drugačije otkriti je li to točno nego li tako da se odmah zaputiš kod Tupara i na svojoj koži ili, bolje, na svojem mesu provjeriš jesu li oni doista ljudožderi kao što ih tračaju svi njihovi “susjedi”. Pa Sekelj nakon što od njega nisu ostale samo kosti te 1948. piše: “Svakih nekoliko dana hoda nailazili bismo na neko urođeničko naselje, tako da smo za mjesec dana upoznali pet susjednih plemena, najbliže susjede Tuparija, jedinog plemena koje su svi smatrali ljudožderima. ‘Nemojte ići kod Tuparija. Oni će vas pojesti’, upozoravali su nas svi, pa čak i njihovi najbliži susjedi. Mi bismo se zahvaljivali na dobrim savjetima, i polazili bismo dalje svojim trasiranim putem. Desetak pratitelja je obično nosilo naš prtljag. Njih smo vrbovali u jednom plemenu, pa kad bismo stigli do sljedećeg plemena, njih bismo vraćali s obilnim poklonima, a na polasku smo tražili nove pratitelje. Najzad, kad smo stigli na 300 metara od plemenske kuće Tuparija, naši nosači su bacili na zemlju naš prtljag i okrenuli se da pobjegnu. Jedva nam je jedan od njih stigao objasniti: ‘Ako ti hoćeš da te pojedu, uđi u pleme. Mi nećemo, jer smo obećali svojim ženama da ćemo se vratiti.’ Ostali smo sami nas četvoro obaviti škakljivi posao susreta s ljudožderima.”

No, tko je Tibor Sekelj? Rođen je prije 100 godina, 14. veljače 1912., u slovačkom mjestu Spišská Sobota. “Bio je esperantist, svjetski putnik, novinar, pisac, poliglot. Živio je i putovao po mnogim zemljama, a studirao je i deset godina proveo u Zagrebu. Esperantistom je postao 1930. upravo u Zagrebu. Kroz svoje mnogobrojne kontakte s hrvatskim esperantistima i tada i poslije ostavio je značajan utjecaj i na esperantski pokret u Hrvatskoj”, odgovara na to pitanje enciklopedijski članak o njemu. Zašto je Europski esperantski savez (EEU – Europa Esperanto-Unio) 2012. godinu proglasio godinom Tibora Sekelja? Koje je to životno djelo ovog istraživača i pisca, koji je bio i veliki esperantist? O tome razgovaramo sa Spomenkom Štimec, najznačajnijom hrvatskom književnicom koja piše na esperantu. Ona je Tibora Sekelja i osobno poznavala.

“On je bio moj ‘duhovni učitelj’”!, priznaje nam nagnuta nad stolom u svojem dnevnom boravku. Površinu stola potpuno je prekrila Sekeljevim knjigama. Minijaturna knjiga koja stane na jagodicu prsta, a u kojoj je riječ “mir” ispisana na sto jezika, puni praznine. I to je ideja Tibora Sekelja. O njemu je u protekla tri mjeseca Spomenka Štimec govorila već u Rotterdamu na Svjetskom savezu esperantista, zatim na Radio Pekingu, pa je za jednu finsku internet stranicu o njemu napisala više tekstova, a prošli tjedan je u Zagrebu predstavila i korejsko izdanje Sekeljeve uspješnice za djecu “Kumevava, sin prašume”. U svibnju će u Suboticu gdje je Tibor Sekelj živio i umro, bio je ravnatelj Gradskog muzeja Subotica, na okrugli stol o njemu. Drugim riječima, na ovome svijetu ima jako mnogo pisaca koji su nesretni zbog toga što nisu priznati, a ima i mnogo ljudi koji bi voljeli vidjeti cijeli svijet, zar ne? Kada bi život bio jednostavan, esperanto bi, izgleda, bio najbolje riješenje za sve probleme! A imamo esperantskih udruga – od Brazila do Nepala.

U vrijeme kada su putovanja trajala mnogo dulje nego danas, a još se i puno pješačilo, Tibor Sekelj je posjetio 98 zemalja, govorio 25 jezika, napravio 12 esperantskih saveza i stotinjak esperantskih društava, napisao tridesetak knjiga. A u bilježnici je ostavio i bilješku o slavnim ljudima koje je upoznao: Indira Ghandi, Evita i Juan Peron, kralj Philip, Tito, H. G. Wells, Zinka Kunc, Arthur Rubinstein, Branko Ćopić... “Njegov život poznamo jer smo ga dijelili s njim do smrti. Tko mi? Esperantisti svijeta! Tibor je bio duhovit, kozer, zabavljač. Tiborov otac bio je veterinar, pa su se selili po Austro-Ugarskoj tamo gdje bi bilo posla: rodio se u Slovačkoj, već kao beba preselio se u Rumunjsku, u selo Čenej u Banatu, pa je išao u osnovnu školu u Kikindi, a u gimnaziju u Nikšiću. A onda ga je otac 1929. godine, zato što je htio da mu sin bude sudac, upisao na najbolji pravni fakultet u regiji. A to je bio Juridički fakultet u Državi Hrvata, Srba i Slovenaca u Zagrebu. I tu je Tibor završio pravo kao najbrži i najlošiji student, ali je u Zagrebu naučio i dvije stvari koje su mu bile najvažnije u životu – esperanto i kiparstvo. Iako je 1939. radio kao dramaturg u filmskom poduzeću Merkur, potreba za širim duhom ga je odvela u Argentinu”, govori nam Spomenka Štimec koja, ipak, pretpostavlja da je Tibor Sekelj bježao i od Hitlera.

Zanimljivo je da je upravo ove godine, uz pomoć razgranate mreže esperantista u Argentini, istraženo da je Tibor stigao u Argentinu iz Rijeke brodom “Tereza” u vlasništvu kompanije “Cosulich” i da je to bilo zadnje putovanje tog broda jer su ga već na sljedećem putovanju zaplijenili Brazilci! Tibor je živio u Argentini punih dvadeset godina. U početku je jedva spajao kraj s krajem slikajući portrete na cesti, a zatim je malo-pomalo počeo objavljivati novinarske tekstove zato što je već baratao mnogim jezicima, pa i španjolskim. A onda je napravio intervju koji mu je potpuno promijenio život.

Godina je 1941. i poznati švicarski istraživač Anda priprema svoju šestu ekspediciju. Ide se na Aconcaguu, najviši vrh Južne Amerike koji ima nešto manje od 7000 metara. Tibor ga je intervjuirao, sprijateljio se s njegovom ženom Arijanom i u veljači 1942. godine postao je član njegove ekspedicije. Sve ostalo je povijest.

“Zadesila ih je oluja nad Aconcaguom u kojoj su poginuli svi osim Tibora i još jednog člana ekspedicije. Napisao je svoju prvu knjigu, ‘Oluja nad Aconcaguom’, i to na španjolskom. Ona je u Argentini odmah bila veliki hit. U cijeloj Južnoj Americi ta je knjiga desetljećima bila čitana kao udžbenik alpinizma, u Japanu su bili fascinirani ‘Aconcaguom’. Četvero ljudi je poginulo i argentinski predsjednik poziva Tibora da ponovi ekspediciju i uz pomoć argentinske vojske pronađe njihove leševe. Tako je Tibor Sekelj u Južnoj Americi postao ime!”, sjeća se njegovog života Spomenka Štimec točno onako kako joj ga je on sam prepričavao.

Naime, Sekelj se obožavao družiti s mladim ljudima i pričati s njima o svijetu i životu. A zagrebački esperantisti su se s njime mnogo družili tijekom 70-ih godina kada je često poslom, najčešće zbog televizijskih putopisa što ih je snimao za TV Zagreb, navraćao u Zagreb. Nikada nije odsjedao u hotelu ili jeo sam po restoranima jer su ga ugošćavali mnogi mladi esperantisti, a među njima i naša Spomenka. Zauzvrat, on bi njima do kasno u noć prepričavao svoje doživljaje.

“Nakon što je preživio oluju nad Aconcaguom, Tibora su novinske kuće zvale s molbom da financiraju njegove ekspedicije, a sljedeća je bila ona u Mato Grosso. Na njoj je proučavao je li pleme Tupari još kanibalsko, a esperanto je bio jezik na kojemu je istraživao. Uvijek je pričao da će biti smiješno kada jednog dana poslije njega dođe neka ekspedicija, i kod Tuparija, primjerice, otkrije da imaju na repertoaru francuske pjesmice s tekstom na esperantu”, smije se Spomenka Štimec.

Tibor Sekelj je, naime, sebi dao u zadatak da stihove naroda koji ne znaju pisati odnese u svijet tako što će ih on zapisati na esperantu. A bio je donator i zagrebačkog Etnografskog muzeja zato što je, gdje god bi upoznao neko novo pleme, od njega uzimao, osim stihova, i pokrivala za glavu, muzičke instrumente i maske. Tijekom te ekspedicije Tibor Sekelj je oženio Židovku bjeloruskog podrijetla iz Argentine s kojom je putovao, a imali su i sina Diega, koji je ime dobio po sinu Kristofora Kolumba.

“Godine 1955. Tibor se razveo i vratio u Jugoslaviju. Njegovi su se preselili u New York. Jednom sam stupila u kontakt s njegovim sinom. Promijenio je ime, zove se Daniel Bernstain kao svaki njujorški Židov i bavi se akupunkturom.” Tibor Sekelj se u Jugoslaviji vrlo kratko zadržao. Zvao ga je Svjetski savez esperantista i ponudio mu da ode u Indiju gdje traže nastavnika esperanta koji bi podučavao esperanto trčeći! “Ha-ha-ha, njegov je cijeli život bio pun takvih bizarnosti! Riječ je o pokrajini Bengal u kojoj je jedan čovjek koji je imao status polusveca provodio agrarnu reformu trčeći. On bi obilazio sela i tražio od bogatih da ga posvoje i daruju mu odmah svoju zemlju. A onda bi je podijelio sirotinji. A kako je bio filozof, pozivao je u svoju pratnju matematičara, astrofizičara, pa evo i esperantista da trče kraj njega i prosvjećuju ga. Tako je Tibor pretrčao bengalski dio Indije. Onda su ga zvali iz Beograda da bude prevoditelj na Svjetskom kongresu gluhih u Pekingu. Pa je iz Indije otišao u Peking, a iz Pekinga nekim poslom u Japan. A onda, kada se odlučio negdje zatvoriti i napisati knjigu o svim tim svojim iskustvima, odlazi u Nepal i već dok se avionom spušta u Katmandu, shvaća da u Nepalu može pisati samo o Nepalu. Tibor se sprijateljio i s nepalskim kraljem koji mu je dao ovlasti da osnuje Prvo otvoreno učilište u Nepalu! Kada je sve to obavio, vratio se u Beograd i počeo raditi na esperantskim novinama, te pokrenuo Institut za ozvaničenje esperanta.”

Spomenka Štimec je Tibora Sekelja upoznala 1967. kada je u Zagrebu upisala studij germnistike i francuskog. “Bila sam članica Esperantskog kluba u Zagrebu. Mi smo znali sve Tiborove putopise napamet, ispitivali smo ga da nam o njima priča. On je bio fascinatan po svojem poznavanju svijeta. Stalno je nešto istraživao. U Salvadoru se penjao na vulkan koji je erumpirao. Išao je u Afriku na karavanu prijateljstva. Snimio je za sve televizijske kuće u Jugoslaviji sate i sate putopisa. Uvijek je bio majstor da nešto smisli kako bi našao financijskog pokrovitelja svojih istraživanja. Lansirao je neke ideje i u Zagrebu, npr. Međunarodni festival kazališta lutaka, koji postoji i danas.”

Pred kraj života, kao direktor Gradskog muzeja Subotica, upisao je u Zagrebu magisterij iz muzeologije. Već je tada zastupao ideju cjeloživotnog učenja. “Nastojim ići Tiborovim stopama i što više hrvatskih knjiga prevesti na neke azijske jezike”, dodaje Spomenka Štimec. “Hlapića smo objavili u Teheranu u 10.000 primjeraka, i u Vijetnamu, Jožu Horvata na kineskom i bengalskom. Mi esperantisti smo stvarno dobro umreženi. Tibor nas je učio da nismo centar svijeta i da treba osluškivati druge. Pred kraj života oženio se za bibliotekarku mađarskog podrijetla iz Vojvodine, 46 godina mlađu od njega, koja danas živi u Segedinu.”

Njegova je u svijetu najprevođenija knjiga, korejski jezik je 30. jezik na koji je prevedena, “Kumevava – sin prašume”, koju neki uspoređuju s “Malim princom” jer sadrži svakake životne mudrosti.

Kako putopisi Tibora Sekelja izgledaju iz prve ruke? Možda je dobar primjer epizoda kojom započinje ovaj tekst, priča kako su Tibor Sekelj i njegovi prijatelji 1948. godine prišli plemenu Tupari.

“Puzeći po zemlji, uspjeli smo nezapaženo doći na dvadesetak metara od velike kuće, i sakriti se iza posljednjeg reda žbunja”, opisuje Sekelj taj događaj u knjizi “Na tragu doživljaja”, objavljenoj 1976. godine. “Odatle smo kroz lišće promatrali, uzdržavajući dah, kretanje Tuparija. Ulazili su u veliku kuću, u kojoj živi njih 200, izlazili iz nje. Bezbrižno su razgovarali ljudi, žene i djeca. Svi su bili sasvim goli, tu i tamo neki s crnim prugama nafarbanim na tijelu.

Tako smo čučali, bez daha, pola sata, dok smo se malo pribrali od uzbuđenja. Srce nam je lupalo kao bubanj.

Sad je bio trenutak kada je trebalo koncentrirati sve povjerenje u teoriju koju sam prethodno razradio i zahvaljujući kojoj smo se drznuli da prkosimo svim upozorenjima.

Moja je teorija bila da ni najprimitivniji urođenici nisu zli, već da postanu agresivni zbog straha pred nadmoćnim neprijateljem. Tupari nisu nikad ranije videli bijelce, ali su znali za njihovo postojanje od drugih plemena koja su imala susreta s njima. Znali su da bijelci posjeduju ‘štap koji grmi i ubija’ i da su u toku povijesti svoje oružje bezbroj puta zloupotrijebili. Znali su i to da su bijelci – divljaci. Da, ma koliko to čudno zvučalo, treba se sjetiti da je konflikt između Indijanaca i bijelih došljaka trajao puna četiri stoljeća. Za to vrijeme su invazori mnogo domorodaca ubili, otimali im žene i djecu, zemlju, jezik i vjeru, da bi im nametnuli drugi jezik, drugu vjeru i drugi način života, njima stran.

Nije čudo da je u takvoj konfrontaciji uvijek onaj drugi bio divljak, okrutan i nerazuman.

I sad smo došli mi – ti opasni divljaci – i nadamo se doći u dodir s jednim od najagresivnijih plemena, i preživjeti taj susret. Ali kako?

Kako razoriti tu strašnu i nedvosmislenu tradiciju u jednom odlučujućem trenutku?

Krv nam se ledila od uzbuđenja. Hladan znoj mi kaplje s nosa, a ne smijem se pomaknuti. Najmanji titraj lista mogao bi nas odati.

Dva gola mladića jure jedan drugoga u igri. Jedna žena nosi na leđima mrežu s nekim tovarom i ulazi kroz jedini otvoren ulaz velike kuće u obliku ogromne kupole prekrivene palminim lišćem.

‘Nisu nas otkrili, usprkos svom profinjenom instinktu’ – pomišljam, i to mi daje hrabrosti i samopouzdanja. Krajičkom oka promatram svoje drugove. Pažnja napeta kao u nekom transu.

Prošlo je možda pola sata tako. Ili možda čitava vječnost. Osjetio sam da mi koljena ne mogu izdržati dalje taj čučeći stav.

Onda sam najednom dao znak svojim drugovima i iskočio na čistinu. Rosa, Marija i Rikardo su iskočili za mnom.

Naočigled preneraženih Tuparija, prema unaprijed utvrđenom planu, skinuli smo s ramena puške a s opasača futrole s revolverima, i sve to oružje smo pobacali po zemlji. Onda smo podigli prazne ruke uvis i vikali na jeziku Tuparija jedinu rečenicu koju smo onda znali, a koju smo naučili od jednog plemena koje smo sreli ranije: ‘Mi smo vaši prijatelji!’

Nastala je nečuvena panika. Žene su izbezumljeno vikale i grabile djecu da s njima pod pazuhom bježe iza kuće da bi ih sklonile na sigurno mjesto. Muškarci ratnici su ispuštali neartikulirane ratne poklike i trčali tamo-amo, i u tom metežu galama je potpuno ugušila naše miroljubive tvrdnje o našem prijateljstvu. I glasnice su nas izdale. Neki od ratnika su već dohvatili svoje lukove i uperili su strijele prema našim grudima, u namjeri da uklone napast koja ih je snašla.

Bio je to posljednji trenutak da dođemo sebi i da reagiramo onako kako smo to, u stvari, planirali u slučaju da se nađemo u ovakvoj situaciji.

Da smo se okrenuli da bježimo, naša bi leđa bila najbolja meta za njihove strijele. Ne, nismo smjeli bježati. Naprotiv, prema utvrđenom planu, potrčali smo ravno prema onima koji su imali strijele u rukama. Brzim pokretom je svaki od nas odgurnuo u stranu po jednu od strijela i približio se koliko god je moguće ratniku koji mu je prijetio tim oružjem. Priljubili smo se uz ta brončana gola tijela i ponavljali: ‘Mi smo vaši prijatelji!’

Moj se Indijanac izmicao da bi dobio razmak od tri-četiri metra, potreban da bi mogao odapeti strijelu. On se izmiče a ja za njim, ni koraka da popustim. Onda sam iz džepa izvadio ogledalce i pružio ga svom ‘partneru’. S nevjericom me je pogledao i na njegovom licu sam mogao primijetiti trenutak borbe sa samim sobom. Da li smije od tog ‘đavola’ primiti tako divan dar?

Pokušao sam se osmjehnuti. Ne znam koliko mi je to uspijevalo, ali efekt nije izostajao. Indijanac je za trenutak spustio strijelu i preuzeo malu svjetlucavu ploču, kakvu on vjerojatno u životu nije vidio.

Bio je trenutak da zagrlim svog protivnika, ne snažno jer bi to mogao shvatiti kao napad, već više tapšući ga po ramenima, i uz histeričan smijeh – koji nije uspijevao biti prirodan – ponovio sam naučene riječi prijateljstva.

Bacio sam pogled unaokolo i vidio svoje drugove u sličnoj situaciji u kakvoj sam se ja nalazio. Marija je čak u ruci držala jednu strijelu, koju kao da je dobila – ili možda zaplijenila – u zamjenu za crvenu maramu s kojom njen protivnik nije znao što početi.

Ali nije bilo vremena za razmišljanje. Blizu mene se stvorio drugi Indijanac i poskakivao naprijed i nazad s napetom strijelom, kao što rade bokseri kad izazivački mjerkaju protivnika. Njegovoj strijeli sam se sa strane približio i odmah sam iz džepa izvukao poveći češalj od plave plastične mase. Bio je to jedan od onih predmeta koje smo okarakterizirali kao ‘neodoljive’ i pripremili ih za ovaj trenutak. Naša se taktika pokazala kao dobra i uspješna. Poslije pola sata gužve nijedna strijela više nije bila uperena u nas.”