Vrhunska zbirka u selu kraj Arizone - Globus.hr

GALERIJA ŠIMUN U DUBRAVI KOD BRČKOG

Vrhunska zbirka u selu kraj Arizone

Fascinantna zbirka suvremene hrvatske i bosanskohercegovačke umjetnosti franjevačkog samostana Sv. Ante u Bosanskoj Posavini ovih je dana smještena u novosagrađenu minimalističku zgradu

Između Republike Srpske i Federacije BIH, uz liniju razdvajanja, iznad jedine poslijeratne znamenitosti Distrikta Brčko - tržnice Arizona, smješteno je selo Dubrave, a u njemu franjevački samostan Sv. Ante. Prošle subote, na tradicionalnom misnom slavlju župnog blagdana Šimunovo, pored nove nedovršene crkve i odvojenog zvonika, među stotinama vjernika iz cijele Vrhbosanske nadbiskupije, bila je i zagrebačka povjesničarka umjetnosti Željka Čorak. Fotoaparatom na pozornici među svećenstvom traži fratra Stjepana Pavića.

No, fra Stjepan je u zadnjim redovima ostao skriven, kao što se i iza nedovršene crkve skrila nova zgrada galerije umjetnina čijom je izgradnjom fra Stjepan Pavić počeo ostvarivati ono u što je uložio i najveći komad svojeg života – stvorio je bosansku zbirku moderne hrvatske i bosanskohercegovačke umjetnosti koja je, prema stručnom sudu povjesničara umjetnosti, vrhunska! A naumio je, upravo u okviru samostana, pokrenuti i druge žive kulturne sadržaje koji će svjedočiti o postojanosti kulture i civilizacije, i naše, u Bosanskoj Posavini.

Skromni franjevac. Nova zgrada Galerije Šimun tek je, naime, veličanstveni početak. Nevolja je što fra Stjepan ne voli govoriti o sebi, pa prvo poručuje: “Bolje je galeriju upoznati, nego mene!“ Ali finoća franjevačkog senzibiliteta ovog kolekcionara koji nije isključiv ni u kom pogledu, već nas uvodi u temu Željka Čorak, vidljiva je već i iz arhitekture Galerije. Izvana obložena kamenom i prepečenom ciglom, iznutra je apstraktna, lišena svega suvišnoga.

U Bosanskoj Posavini, barem uz cestu, baš i nema građevine koja se uklapa u krajolik, pa je time rad arhitekta Ivana Prtenjaka, koji poštuje i okolinu i arhitekturu nove crkve, inače rad Ivana Štrausa, još dojmljiviji. ”U relativno neurbanom prostoru samostana Dubrave, Prtenjak se odrekao“, zadivljeno nam obrazlaže Željka Čorak, ”protagonizma svoga zdanja. Nije se povukao na livadu da bi Galerija bila uočljiva, nego ju je smjestio u začelju crkve i između njih stvorio mali urbanizam, minijaturne prostore društvenosti. Vrlo lijepo i nesebično. Naglašavam moralnu dimenziju ove arhitekture u odnosu na Štrausovu arhitekturu crkve.

Prtenjak se povukao jer mu je silno stalo do cjeline. Po meni ovo je najljepša muzejsko-galerijska zgrada u Bosni i Hrvatskoj.“ Galerija Šimun ima 280 m2, a slike i skulpture koje će biti u stalnom postavu još su na podu, polegnute uza zidove. Međutim, fra Stjepan otvara vrata vjernicima koji se vrte oko galerije, znatiželjni su vidjeti je iznutra, a Željka Čorak uzalud negoduje. Nakon što je prethodna dva dana s Tonkom Maroevićem probirala po 700 djela da bi iz samostanskog depoa njih 150 ušlo u stalni postav Galerije, strepi nad svakom umjetninom koja se još nalazi na podu.

Bogata umjetnička zbirka. ”Ovo je stroga galerija, nema tu popusta jer je mišljena iz vizure trajnih vrijednosti. Mi, naravno, nemamo najvrednija djela svih velikih umjetnika, ali imamo gotovo sva velika imena, ponekad izvrsno zastupljena, a ponekad ih predstavljaju male, a vrijedne stvari!  Pogledajte, tu nema čega nema, a repertoar počinje od kraja 19. stoljeća i ide do danas: Vlaho Bukovac, Oton Iveković, Celestin Medović, Mirko Rački, Frangeš, pa mala antologija bosanskohercegovačkog slikarstva s Gabrijelom Jurkićem na čelu.

Otkrili smo dalmatinskog slikara Pjerotića koji nigdje nije registriran, sada ga istražujemo, ali njegova je slika toliko dobra da smo je u ovoj strogoj selekciji uvrstili u stalni postav. Tu je i najljepši Šipek, dva antologijska komada Naste Rojc, Branko Šenoa, prekrasni Krušlin koji bi mogao stajati i u Modernoj galeriji, Uzelac, Trepše, Gecan, Varlaj, Parać, stari Rašica, Šestić. Omer Mujadžić, s kojim je desetljećima prijateljevao fra Stjepan, prisutan je s ova četiri savršena djela, a crteži su mu kao da ih je radio Rembrandt.

Crteži Masle, Hegedušića, a tu su i teme za sladokusce – slika kipara Branka Ružića ili Krune Bošnjaka, kip slikara Miroslava Kraljevića. Tonko i ja smo se žalostili zbog onih radova Šebalja i Vanje Radauša koje zbog ograničenosti prostora nismo mogli uvrstiti. Ovdje je Ernest Tomašević, Vojvodić, Murtić, Branko Kovačević, potom sarajevski slikari Mario Mikulić, Ljubomir Perčinlić, Radenko Mišević, naš Eugen Kokot, Penavuša, Biffel, Šercar, Švaljek, Mica Todorović, Lapuh, Petar Dolić, Zlatan Pintek. Kolebamo se oko nekih umjetnina jer je, zapravo, teško u ovako visoko kvalitetnoj zbirci napraviti pravedan izbor.“

Predani kolekcionar. Još 1983. godine, nakon što je podignut franjevački samostan u Dubravama, fra Stjepan Pavić, tada profesor latinskog i grčkog jezika na Franjevačkoj gimnaziji u Visokom, u njemu je izložio svoju već tada značajnu zbirku umjetnina. Skupljao ih je, naime, od studentskih dana, a prijateljevao je s mnogim umjetnicima poput Josipa Biffela, Krune Bošnjaka, Josipa Marinovića, Marije Ujević i drugih. Nakon što je njegova zbirka sačuvana od ratnih razaranja koja su do temelja uništila i crkvu i samostan u Dubravama, fra Stjepan je 2001. u obnovljenom samostanu pokrenuo Galeriju Šimun i opet napravio stalni postav svoje kolekcije. Njegovo inzistiranje na kvaliteti i stručnosti dokazuje i katalog koji je dizajnirao legendarni Mihajlo Arsovski.

Za sebe, pak, kaže da ga je profesor teologije Vjeko Jarak naučio i potaknuo, pogotovo pri uređivanju crkava i samostana, da se uvijek obraća najboljim umjetnicima i stručnjacima. ”Tako je svaki moj posjet Zagrebu ili Sarajevu bio ispunjen obilaskom ateljea, galerija, pisaca i knjižara. S vremenom se stvorila ne samo ljubav prema umjetnosti, nego i ljubav s umjetnicima, pa se iz toga 40-ak godina rađala ova zbirka. Moram priznati da sam se za neke od ovih umjetnina morao jako žrtvovati.

Ali, s  druge strane, umjetnici su me gledali kao fratra i znali su da će njihova djela jednog dana doći u javni prostor, pa su mi davali i znatno jeftinije, čak i darivali. A kada sam upoznao Željku Čorak i Tonka Maroevića, oni su mi najviše pomogli jer se posljednjih osam godina oslanjam potpuno na njihov sud. Nastojim koliko god mogu poštivati kompetenciju.”

Najbliži suradnici. Povjesničarku umjetnosti Željku Čorak, jer je želio da upravo ona napiše tekst za katalog, upoznao je 1999. preko Jelke Radauš. ”Fra Stjepan je čekao na taj tekst gotovo tri godine i time me jako zadužio. Ostavio je divan trag. Kada sam pisala proslov za taj prvi katalog, podučio me ublaženju intonacije. Svi smo mi osjetljivi na Bosansku Posavinu, znamo stvarnost, a znamo i što je ona bila. Ali ta finoća kojom me fra Stjepan umjerio mnogo mi je značila. Nitko mi nikada nije dao takvu lekciju mirnoće!“, sjeća se Željka Čorak koja je otada s Tonskom Maroevićem postala pridruženi član Galerije Šimun.

”Kad čovjek ne skuplja za sebe, a ima svrhu obilaženja sajmova, antikvarnica, pronalaženja starog Vanište ili Olge Jančić, to je prelijepo! Pa toliko divnih i plemenitih gesta, na primjer uvijek nesebične Jelke Radauš ili Julije Ružić koja je od gotovo ništa Brankovih stvari, koje je ostavila sebi, jednu skulpturu darovala Galeriji Šimun, ili Marije Ujević i mnogih drugih.

A za sve to ipak je najzaslužniji fra Stjepan. Iza njega nema institucije, nema države, nema nikoga.“ Fra Stjepan je nekoliko dana uoči Šimunova uporno zalijevao travu oko Galerije da bi što prije narasla, a nije mogao ni zaspati jer je razmišljao kako će u Galeriji pored stalnog postava organizirati povremene izložbe. I sjetio se - pokretnih panoa!

Glavni izložbeni prostor.”Kad sam 2007. počeo graditi ovu galeriju, crkva je bila porušena i nisam mogao od župne zajednice tražiti da pomogne gradnju. Tražio sam od samostana samo dopuštenje. Galerija Šimun je do sada stajala mnogo. Najviše je pomogla Vlada Distrikta Brčko, nešto malo i hrvatska Vlada, a sve ostalo sam osobno isprosio. Kako sam čuo od mnogih kompetentnih ljudi da je zbirka vrijedna, znao sam da moram napraviti Galeriju da je smjestim. Ni ovako za umjetnine nema apsolutne sigurnosti, ali nadam se da će biti očuvane sada kad imaju vlastiti, zaseban prostor.

Čak mi je rečeno da bi galerija mogla biti glavni izložbeni prostor i Distrikta Brčko jer boljega nema. A bilo bi dobro da u njoj radimo povremene izložbe, pa da ovamo dolaze posjetitelji, posebno mladi ljudi, i da Galerija Šimun živi. Moja misao je od početka ova – trebat će u našu novu crkvu unositi umjetnička djela za liturgijske potrebe. Ljudi teško prihvaćaju suvremena umjetnost, pa bi ova Galerija mogla odigrati i odgojnu ulogu, da se ljudi navikavaju na nju jer je to jedina umjetnost našega doba“, kaže fra Stjepan Pavić.

Samostanska biblioteka. Zbog ograničena prostora fra Stjepan Pavić u svoju zbirku pripušta samo umjetnike iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske te one koji su životom ili djelovanjem bili povezani s dvjema zemljama. Sljedeći njegov projekt je uređenje samostanske biblioteke koja će služiti prvenstveno učenicima i studentima. ”Cijeli život sam kupovao knjige iz svih područja s namjerom da ih u Dubravama ponudim svakome tko želi čitati i učiti. U župi sada imamo 3300 vjernika, no nažalost to su većinom starijih ljudi.

Svi sposobniji žive u inozemstvu“, kaže fra Stjepan. Treći njegov projekt je mali Etnografski muzej što će, dodaje, vjerojatno biti najteže ostvariti, jer su ljudi, gradeći nove kuće, bacali sve staro što su imali, a on bi htio u tom muzeju oprimjeriti život kakav je nekad izgledao u ovome kraju.

Sadnja hrastova. Za potpuni vizualni dojam budućeg zelenog pejzaža parkovni arhitekt Dragutin Kiš planirao je pravu antologiju hrastova – sadnju 27 različitih vrsta. Usput, fra Stjepan skuplja i malu sakralnu zbirku starih stvari – među njima su već dva prekrasna barokna svijećnjaka, dar Marije Ujević – a uskoro bi trebala biti objavljena i knjiga Latinske poezije bosanskih franjevaca koju je preveo.

Budući da prelijepi tobernakul Petra Barišića već izljeven u Zagrebu čeka dostavu u crkvu u Dubravama, dok Miro Vuco i Petar Dolić tek rade na djelima koja će je usavršiti, čini se da je 70-godišnji fratar  Stjepan Pavić uspio u svojem naumu da suvremenu umjetnost ukorijeni u Dubravama pokraj Brčkog.

KULTURA U FUNKCIJI ŽIVOTA

NE TREBAJU NAM MRTVI SADRŽAJI

Samostan bi trebao biti otvoren svima

Fra Stjepan se nada da će Galerija Šimun biti otvorena za javnost već najesen, a da će se i gradnja crkve brzo nastaviti. ”Franjevački samostan uvijek je bio i kulturno i duhovno središte. Ne trebaju nam mrtvi kulturni sadržaji, oni moraju biti u funkciji života. Za ovaj dio Posavine naš samostan bi trebao biti živo, svima otvoreno mjesto."

VIŠE AUTORA, JEDNA CJELINA

NASTOJALI SMO DA SLIKE MEĐUSOBNO RAZGOVARAJU

Kako je koncipirana galerija i koji su autori zastupljeni

Nastojali smo da postav bude čitko složen i da slike razgovaraju međusobno, da kao cjelina daju neki dojam. Stari Detoni, Šimunović, Gliha, Dogan, Ksenija Kantoci, Frano Šimunović. Bik i Konj Vojina Bakića, Kosta Radovani, Tartaglia, Ružić, tri Dulčića, a u depou ih ima još.

Središnji ulazni prostor Galerije zamišljen je kao mala zbirka sakralne umjetnosti. Ondje su Meštrović, Milena Lah, Kuzma Kovačić, Lesjak, Keser, Seder, Lovrenčić, Atač, Ismar i Ismet Mujezinović. Ismet je kao student u Zagrebu s Kljakovićem oslikavao freske u crkvi Sv. Marka, i ovdje je upravo jedan njegov crtež – skica za te freske. Pa onda dolazi jedan od najboljih crteža – portreta Miljenka Stančića, stari Vaništa, stari Reiser, Lovrenčić, Petlevski, srpska kiparica Olga Jančić, najbolji rad Stipe Sikirice – portret Marka Grčića, Ljubo Ivančić, Kožarić, Lesjak, Marija Ujević, Pulitika, Seder, Vulas, Šutej, Gračan, Vuco, mali Zlatko Kopač, Šohaj, Nada Pivac, Kenan Solaković, Zlatko Prica.