Visok je metar devedeset i šest, ima 63 godine koje su kod njega samo broj, jer glava mu je uvijek puna ludih planova i snova, i kad god ga sretnete, na nekoj je dijeti. Pravio je reportaže iz gotovo svih dijelova svijeta, proputovao je šezdeset šest zemalja i autor je više od 100 informativnih i dokumentarnih emisija. Bio je urednik i voditelj Dnevnika i društveno-političkog magazina ”Brisani prostor”s. Nedavno su ga izabrali za najboljeg govornika u elektroničkim medijima. Vodi intervjue na četiri jezika.
Hvalili su ga, ali i žestoko napadali spočitavši mu mnoge gafove i neko vrijeme, život ga nije mazio. No, Milić tvrdi da je u životu najviše napredovao onda kad mu je bilo najteže.
Voli brojeve, svejedno je li to brojanje koraka pred kamerama u beskrajno dugom hodniku hotela u Krakovu, ili lamentiranje nad troškovima po glavi stanovniku u Finskoj. Kažu da povremeno voli i zaigrati na brojeve. No, on sam tvrdi da kao ”staromodni čovjek zamišlja kockarnicu s renesansnim slikama i ludim interijerom poput onoga u Baden-Badenu. Uspoređivati me s bambusima i konjokradicama ovdašnjih kockarnica, čista je uvreda."
Ne žele biti pametniji
Početak intervjua je kao početak partije šaha. Kako obično vi otvarate igru?
- Ovisno za koga radim, u kojoj državi, u kojem sustavu, pred kakvom publikom. Recimo, ako su to bili intervjui s važnim političarima i to stranim, onda je dosta toga u onom sustavu bilo unaprijed određeno.
Što znači onaj sustav u odnosu na ovaj?
- U onom sustavu nije bilo zamišljeno da se izvlače pikanterije, jer se to smatralo banaliziranjem intervjua, do granice nepristojnosti. Teško bih mogao zamislili pitanje Jimmyju Carteru o branju kikirikija na njegovoj farmi u Georgiji. Danas bi u cijelom svijetu bilo primjereno to pitati svakog predsjednika, osim možda Kim Jong-Ila iz Sjeverne Koreje.
Prilagođavate se sustavima i situacijama, a pritom ipak uspijevate biti originalni. Kako se dolazi do toga?
- Izbjegavam opća mjesta i ne ponavljam poštapalice. U socijalizmu je postojalo pravilo da se u prve dvije trećine dužnosničkih govora zaklinju u sustav, a onda se čeka ona trećina - kad počinje prava priča, kritika. Nevolje bi nastajale kada bi urednik tražio da u prilogu ostane i dobar dio one prve dvije trećine.
Nije bez osnove da upravo vama mjere svaku riječ...
- Mislim kako mjere svima koji su drukčiji od rutine. Mjere i Šprajcu, Stankoviću, Hrgi, Čuljkovici, Ivkošiću, Butkoviću, Jurdani, Hloverki… I kad to ne bih želio, drukčiji sam zbog atipičnog životnog puta. Živio sam u komunizmu, istina, liberalnijem od zemalja u sovjetskom bloku, živio sam na bogatom zapadu, ali sam upoznao i veoma siromašne kapitalističke zemlje. Uređivao sam i vodio središnje informativne emisije u Srbiji, BiH i Hrvatskoj. Susreo sam se s više od 50 šefova država. Sad, u zreloj fazi karijere razmišljam kako je priroda većine ljudi da ne iskaču iz rutine. Pitao sam na stotine njih što bi tražili od zlatne ribice. Svi su se kretali u krugu zdravlja, ljubavi i novca. A nitko, ama baš nitko, nije poželio biti pametniji! Nitko nije poželio izmisliti lijek protiv raka, multipleks skleroze, AIDS-a. Biti najbolji u svome poslu. Znati više… U mnogim zemljama, ali ne u svima, kad čovjeku krene loše, on traži krivnju u svima osim u sebi – državi, političarima, šefu, ženi, djeci. Bit će ipak da smo nešto i sami krivi.
Jeste li se vi, možda, to pitali?
- Da, jesam kada sam od '92. do '96. bio bez posla, nitko nije imao smjelosti ponuditi mi pravi posao u Hrvatskoj, nisam se imao pravo prijaviti ni na burzu, pa sam radio za strance, u vlastitoj režiji. Spoznao sam na teži način da je život sastavljen od uspona i padova.
Zašto ste u to doba došli u Hrvatsku, odnosno zbog čega niste ostali u Beogradu?
- Iz Beograda sam otišao potkaj '91. jer su se četnici koji su išli na Vukovar mobilizirali upravo u restoranu Vidin kapija ispod mojega stana gdje ih je obilazio Šešelj. Kada bih ulazio u svoj stan, oni bi govorili – ustaša je još ovdje. Napali su prostorije Yutela u Beogradu, ranili zaštitara, mi smo se zabarikadirali u jednu sobu, probali su razvaliti vrata. Kada sam nazvao gradonačelnika Beograda Aleksandra Bakočevića, a bili smo u dobrim odnosima, i pitao ga što se to događa, on mi je rekao - znaš kakva su vremena. Shvatio sam da sam ostao na brisanom prostoru s kćeri i današnjom suprugom Anom.
Povratak u HRVATSKU
OSTAO SAM BEZ STANA U BEOGRADU JER SE SVIDIO SUTKINJI
Tko vam je pomogao da dođete na HRT?
- Na HRT sam došao 97. Dotad nisam smio ući u zgradu, osim u dvije prilike, kad sam gostovao kod Latina i Hloverke. Godine 1996. radio sam na TV Mreži jednu zgodnu emisiju TV Sudnica. Od jeseni 1997. skinut je embargo pa sam počeo raditi na HTV-u, dvije godine kao vanjski suradnik, da bi me onda Ivica Vrkić primio za stalno. Mirko Galić mi je 2004., nakon početne rezerviranosti, dao voditi nedjeljni Dnevnik, a zadržao sam i Brisani prostor i putopise preko ljeta. To je bio vrhunac! Nakon 15 godina opet sam bio čvrsto na nogama.
Naravno da ne može sve teći glatko. U Beogradu su mi ovih dana konačno oduzeli stanarsko pravo na stan za koji sam svojedobno dao jednu garsonijeru, u čiju sam obnovu uložio svu ušteđevinu iz Amerike i za koji je tadašnja TV Beograd dala trećinu tržišne vrijedosti općini Stari grad. Iseljenje je bez prava žalbe 9. listopada. Pa baš zanimljivo! Ako se traži trideset tisuća stanarskih prava ili kompenzacija za Srbe koji su otišli iz Hrvatske, onda odluka beogradskog suda otvara veliki presedan. Ja ne znam je li baš svaki Srbin otišao iz Hrvatske zato što su mu prijetili puškom, ali meni u Beogradu jesu tako prijetili. Arkan je izjavio, a novine zabilježile, da će me lagano klati žlicom. Zašto za iste stvari vrijede različiti kriteriji? To ću pitati razne institucije, a sud u Strasbourgu će dobiti pismo na francuskom, na jeziku koji sam naučio u tome gradu. Najsmješnije je što je taj stan namijenjen jednoj beogradskoj sutkinji koja tvrdi da ga je već otkupila, premda u njemu nije stanovala niti jednoga dana!
Zbog Yutela su vas napadali i u Hrvatskoj i u Srbiji.
- Kad je počeo rat, Yutel je postao nemoguća misija. Kad ratuju Churchill i Hitler, onda postoje samo Radio London i Radio Berlin. Dok su Srbi ratovali u Hrvatskoj, ni Hrvatskoj ni Srbiji nije odgovarala takva emisija, a bila je kultna za Makedoniju i BiH, kao i za kosovske Albance. Slovenci su je ukinuli samo na šest dana, dok je trajao tamošnji rat. Inače, Yutel nisam osnovao ja. Ante Marković prvo se o tome dogovorio sa svojim ministrom informiranja Darkom Marinom, a onda je napravio uži krug sa Silvijom Luks, Ivanom Đurićem, Mirkom Bolfekom i Nebojšom Tomaševićem. Prihvatio sam njihov poziv neposredno nakon što je smijenjen moj glavni urednik na TV Beograd Mihailo Erić koji je bio veoma korektan čovjek, pa su nastajali pritisci, izašao sam iz Dnevnika i počeo raditi putopise. Jednostavno sam izbjegavao izravni angažman u tekućim događanjima.
Yutel je imao ekumensku svrhu očuvanja ideje Jugoslavije. Rade Šerbedžija i Ljubiša Ristić radili su nešto slično svojim istupima.
- S Radom Šerbedžijom mnogi u Yutelu nisu bili istomišljenici, ali smo ga cijenili jer je nadasve bio za mir. Kod Ljubiše Ristića, nastranu njegov nesporni umjetnički talent, osjećao se njegov radikalizam, nikakvo mirotvorstvo. Nije on slučajno postao predsjednik JUL-a, stranke Mirjane Marković.
Spočitavali su vam da ste dolazak JNA u Vukovar nazvali - oslobođenjem Vukovara.
- Dva novinara i neupućeni blogeri šire tu neistinitu priču. Trebam li po stoti put ponoviti – nisam rekao u Yutelu ”Vukovar je oslobođen“. Dajte mi pronađite tu snimku da je čujem pa da se iselim iz Hrvatske ako postoji. Nisam to rekao.
Zbog čega čega ste otišli iz Yutela?
- Karadžićevi Srbi su nasilno uzeli odašiljače drugog programa bosanske TV i onda smo mi koji smo bili na drugom programu prešli na prvi. Naravno da je TV BH postala propagandistička, oni idu u pola osam, mi u deset. Jedne večeri TV Sarajevo javlja kako je Ilidža pred oslobođenjem, ljudi oduševljeno izađu na ulice, a srpski snajperisti zapucaju. Tada sam ukinuo Yutel jer sam se bojao da ćemo i mi doći u takvu situaciju.
Sposobnošću da se bude fleksibilan, izgube se putem i neki principi...
- Čujte, ne znam postoji li ijedan čovjek na ovome svijetu koji može reći da je zbog mene doživio neku tragediju. Hrabro je to reći s moje strane, budući da sam u životu sreo najmanje 30 tisuća ljudi, a surađivao sa stotinama i nitko ne može reći da sam ja zbog svoje "fleksibilnosti" nekoga žrtvovao, ponizio, osiromašio i da je stradao.
Kao politički novinar, možete li razlučiti, je li raspad posljedica Titove orijentiranosti pretežito na vanjsku politiku, a ne na događanja unutar zemlje?
- Pokojni Marko Nikezić, srpski političar koji ga nije volio, rekao mi je: ”Tito je bio rođeni vladar i da je živio u Mongoliji, naučio bi mongolski jednako loše kao što je govorio i srpsko-hrvatski, a vladao bi jednakim metodama i tamo.” Jedan drugi čovjek koji je bio u zatvoru kao hrvatski nacionalist izjavio je: ” Kako godine prolaze, sve manje mislim loše o Titu, jer je znao da u nama leži Sotona i teško je ovim narodima upravljati.” Kod Tita je postojao problem etapiranja njegove vladavine. U posljednjih sedam godina, nakon sloma Hrvatskog proljeća, on je investirao u politiku kulta ličnosti. Ali je tada pokazao svoje kozmopolitsko lice prema kojemu ljudi iz cijeloga svijeta nisu bili ravnodušni. No, prvih deset godina od '43. do '53. bile su krvave i da je on tada umro, ne bi mu nitko došao na pogreb, kao što mu nitko nije dolazio u Beograd. De Gaulle je rekao da s tim čovjekom nikada neće razgovarati.Tita sam pet puta pratio kao novinar, ali ni primisli da bih ga mogao intervjuirati. On bi stao pred mikrofon i dao izjavu. A intervju bi dobili Dara Janeković i Pero Ivačić.
Kako ste živjeli nakon odlaska iz Sarajeva?
- Nisam bio jedini koji nije dobro živio. Ali nisam se nikada bojao siromaštva, uvijek sam mogao zaraditi prosječnu plaću u bilo kojoj državi. Sto sati na mjesec instrukcija na francuskom, španjolskom, po deset maraka na sat, to je tisuća. I četiri članka na mjesec u nekim svjetskim novinama, to je još tisuća. Meni dosta.
Odakle su vaši roditelji?
- Otac Marko Milić je iz Slanoga kraj Dubrovnika. Moj sin zove se Marko, ime je dobio po svome djedu. Majka je Marija Smodlaka iz Dubrovnika, Peline 37, odmah ispod Minčete, najviša je to kuća u gradu. Kažu da je prednost kada živiš više, no u Dubrovniku je to suprotno. Bogataši su živjeli na Stradunu. Do mamine kuće ima 173 stepenice, a po vodu je trebalo ići na Stradun. Njezin je otac bio postolar, a moj djed po ocu bio je trgovac koji je osiromašio u krizi tridesetih i na kraju je bio predstavnik za Singer mašine, a to znači da je morao uprtiti na tovara Singer mašinu i ići preko brda da bi ih prodavao. Onda je moja baka uzela oca i njegovu sestru i odvela ih prvo u Zagreb, pa u Beograd, upisala ih na studije i unajmila veliki šesterosobni stan. Oni su stanovali u jednoj sobi, a ostalih pet je unajmljivala studentima.
Svi ste u obitelji snalažljivi...
- Snalažljivo u hrvatskom jeziku često znači da bez rada dođeš do nečega, a ovo je postignuto teškim radom. Moj je otac prije rata završio pravo, '42. godine je otišao u partizane i kasnije postao pomoćnik ministra socijalne skrbi u Zagrebu. Po partijskoj je zadaći morao ići u Prag kao otpravnik poslova, tada su veze bile raskinute s istočnim lagerom. Sa šest sam se godina na nekoliko mjeseci pridružio tati u Pragu. Pamtim sivu, tešku atmosferu. Ondje sam naučio voziti bicikl, pao u vrtu i izgrizle su me pčele – to su moja prva sjećanja.
U Zagrebu ste rođeni, krenuli u školu...
- U prvi razred krenuo sam u kaptolsku osnovnu školu, stanovao sam u Gregorjančevoj, danas Grškovićevoj. Ubrzo smo otišli u Strasbourg gdje je otac dobio posao promatrača u Vijeću Europe. Od sedme do jedanaeste godine, koliko sam ondje živio, naučio sam veoma dobro francuski. Nakon toga smo se odselili u Beograd, otac je radio u Ministarstvu vanjskih poslova. Ondje sam završio osnovnu i tri razreda gimnazije.
Po čemu pamtite vaš boravak u Južnoj Americi, Urugvaju u mladosti?
Između mature i fakulteta bio sam u Montevideu s ocem koji je bio ambasador. Učio sam španjolski jezik, kretao se među vršnjacima, ali i među starijim ljudima. Oduševljavali su me ljudi koji su živjeli na pampi izvan grada. Sve pjesnici, literate, mislioci, kao ovaj naš potez Vrgorac – Imotski. Nakon dvije godine otišao sam u Beograd samo da bih položio maturu, pa se vratio u Montevideo, pa Beograd gdje sam upisao pravo, onda sam opet otišao na godinu dana u Montevideo, vratio se, diplomirao i 1968. otišao u vojsku u Titogradu. Pošto je tada bila sovjetska invazija na Čehoslovačku, nismo ni zakletvu položili, već smo bili na straži na albanskoj granici. Koji je to bio strah!
Kakav ste plan imali nakon vojske? Novinarstvo, očito, tada nije bilo ni na vidiku.
- Želio sam doktorirati pomorsko pravo, želio sam fakultet s kojim mogu biti neovisan i živjeti u Ateni, Riju, Tokiju... Imao sam 23 godine i odlučio sam najprije otići u London naučiti engleski. Potrošio sam novac koji sam uštedio prevodeći krimi romane, pa sam se zaposlio u trgovini antikvitetima i raznosio namještaj po kućama. Radio sam za dvije funte na dan. Stan me koštao tri funte tjedno, a dijelio sam ga s Grkom s Cipra... To su godine kada si uvijek pomalo zaljubljen, pa nisam ništa ni jeo, a za ostatak bih kupio skupu košulju od osam funti. Drugi sam tjedan kupovao drugu, pa jako uske hlače od pliša, pa pojaseve od bizonove kože, furao kosu do ramena i to je bilo posljednji put u mome životu da sam se modirao. Imao sam 75 kila, pedeset manje nego sada. Odlazio sam u diskoteku Lulu’s, a onamo je dolazio i Paolo Coelho, i mnogo godina kasnije, kada sam s njime radio intervju, podsjetio sam ga na to. Preko ljeta sam se vratio u Slano. Imao sam curu Francuskinju Annie Becaud. Dolazila je u London i u Slano i bila je lijepa kao Michelle Pfeiffer i htjela se udati, a meni se nije ženilo. Kada sam se vratio u Beograd, nije mi se išlo ponovno u London i nije mi se dalo opet vući teški namještaj po kućama.
Dakle, ni London, a ni pravo. Kako ste došli na televiziju?
- Majka je rekla: ”Zar ti misliš svaki dan spavati do podneva? Što se ne zaposliš?” Izrezivala mi je iz novina oglase za radna mjesta. I kako obično biva, kad ne želiš, onda sve dobivaš. Dobio sam mjesto stučnog suradnika na TV Beograd. Na razgovoru za posao pitali su me kakve su mi ambicije na TV Beogradu, a ja sam odgovorio: "Da budem generalni direktor." Imao sam 24 godine. Tražili su da se ošišam kratko, gotovo vojnički, jer sam imao kosu do ramena. Rekli su da sam došao iz Engleske i glumim Beatlese. Skratio sam kosu, ali ipak sam je ostavio malo preko ušiju i bio sam prvi novinar s dužom kosom, kao danas Obrad Kosovac.
I imali ste priliku mnogo putovati...
- Pratili smo konferencije nesvrstanih, napredovao sam do mjesta urednika vanjske politike... Pet, šest puta bio sam na putovanju s Titom - Panama, Venezuela, Mexico, Berlin, potom kod Cartera 78. Osamdesete sam postao dopisnik iz Amerike za TV Beograd. Mislio sam da za New York nemam nikakvih izgleda pa se nisam ni kandidirao. Veterani su odustajali. Mislim da su računali - karijera i moć se prave doma, a vani idu otpisani. Svi su izbjegavali ići na Zapad, a obožavali ići na Istok jer su primali plaću po službenom tečaju, a trošili je po crnom i ispalo je da su imali 7 puta veću plaću. U New Yorku mi je bio plaćen stan i imao sam 1075 dolara plaće. Čistači ulica imali su 2500, a nastavnik u srednjoj školi 1200. Međutim, nije me to zamaralo, više sam razmišljao hoću li imati tehničke mogućnosti raditi taj posao. Tamo je unajmljivanje užasno skupo, jedan dan snimatelja koštao je koliko moja plaća. Bio sam u braku, od 1977. godine s prvom suprugom Oliverom, također novinarkom TV Beograd. Imala je sina Igora iz prvog braka. U Ameriku sam došao u travnju 1980., a u svibnju je umro Tito. Za par dana dobio sam ponudu iz Bijele kuće da intervjuiram predsjednika Cartera.
SVJETSKA iSKUSTVA
”JESI LUD?! UBIT ĆE TE TURCI NA CRTI!”
Koja vam je bila prva reportaža iz inozemstva?
- Otišao sam '73. u Alžir na arapski summit i do tada nisam imao pojma kako se javlja iz inozemnog studija. Govorio sam: ”Alo, Beograde, čujete me, čujete me...” na što mi kažu: ”Čujemo te, Gorane, kreni za minutu.” A ja kasnije opet: ”Alo, mogu sad krenuti, jel me čujete?” Onda čujem glas šefice u međunarodnoj režiji: ”Jooj, bre, al' je navalio, mlad kasapin pa pod rep kolje.”
Godinu dana kasnije pratio sam ozbiljnu stvar, Ciparski rat. Nas četiri novinara išli smo u Grčku koja je tada srušila pukovnički režim, došla je demokracija s Karamanlisom, a njegov koalicijski partner bio je Georgios Mavros, ministar vanjskih poslova. Oni su željeli dati intervju jugoslavenskoj televiziji, jer su Turci dali intervju našem novinaru, vjerovali su da bi Tito mogao oko Cipra imati posredničku ulogu. Mavros se veselio da možemo razgovarati francuski i pomogao nam je da dođemo do ratne zone na Cipru. Išli smo brodom, sporo, dosadno, puni straha. Nisko su nas nadlijetali turski fantomi.
Preko engleskih vojnih pilota uspjeli smo poslati svoj materijal iz vojne baze do Malte, s Malte smo slali u Beograd. I dogodi se sljedeće. Zelena crta, naoružani grčki vojnici, jedan me gleda, kratko ošišan i viče: "Komšoo, is that you?" Bio je to moj cimer iz Londona. Nije njemu bilo do rata, nego je došao na odmor i tamo su ga mobilizirali. Skratio je kosu koja je bila njegov ponos, poput Jimija Hendrixa, "Girls like that very much", znao mi je reći.
Rekoh mu da bih napravio reportažu točno na zelenoj crti. "Si lud, ubit će te Turci", odgovarao me. ”Ajmo se dogovoriti da vi ne pucate.” Dođem Turcima, pitam ih isto, a oni kažu – ubit će vas Grci. "Ma s njima sam se dogovorio", rekoh im. I ja napravih reportažu.
Što je Carter imao potrebu reći?
- Carter se nije odlučio doći na Titov pogreb, valjda nije želio vidjeti Brežnjeva, pa je poslao svoju majku. Želio je u intervjuu objasniti da cijeni Jugoslaviju. Nazovem ja televiziju u Beogradu i kažem kako mi nude intervju s predsjednikom u Bijeloj kući. Dobijem odgovor kako su se nakon konzultacija dogovorili da ne uzmem taj intervju. Kažem im: ”Ma, niste normalni, ovdje sam dopisnik 20 dana i odbijam intervju u Bijeloj kući, pa što ću ja raditi idućih pet godina u Americi?”
S kojim su motivom odbili intervju?
- Neće se Carter, koji nije bio na Titovu sprovodu, na taj način iskupljivati. Sutradan sam otišao u Washington i od tadašnjeg ambasadora Budimira Lončara tražio savjet. Još su mi Ameri besplatno dali kamere. On mi je rekao: ”Naravno da ćete napraviti intervju, bilo bi nepromišljeno odbiti ponudu, ali nemojte onima doma reći da sam vam ja to rekao.” Napravio sam pristojan intervju bez velikih iskrica. Morali su ga objaviti jer bi Amerikanci pitali što je bilo.
Nakon Titove smrti, koliko ste još ostali u Americi?
- Pet i pol godina. Na konferenciji UN-a u Havani vidio sam kamo vlak ide, da je snaga UN-a zapravo u odnosu Amerike prema UN-u. Sve je igra kako bi se Amerikancima vratila uloga iz vremena poslije Drugog svjetskog rata. Kada sam se vratio u Beograd, Budimir Lončar predložio me za glasnogovornika summita nesvrstanih 1989. Smrzao sam se – biti glasnogovornik 100 šefova država! Odmah sam udario dijetu, vratio se u tanana odijela i u doba summita ulazio na sve zatvorene sjednice i prokljuvio sve tajne koje dotad nisam znao. Pričao sam s Rajivom Ghandijem, Carlosom Menemom išao na ručak... Bila je to 1989. i bila je to faza kada sam opet pobjegao iz Dnevnika.
Nekako u to vrijeme, ostali ste udovac, sam s malim djetetom. Kako ste se s time nosili?
- Žena Olivera je oboljela od raka još na početku našeg boravka u Americi i 1988. umire u New Yorku. U istoj bolnici u kojoj je rodila našu kćer. Teško je opisivati te emocije, to se ne dijeli s publikom. Ostao sam sam s kćeri Lanom Marijom koja je tada imala 4 godine. I probao sve do danas biti dobar otac.
Kada je počeo Domovinski rat, gdje ste se zatekli?
- Meni je trebalo nešto više vremena da u Miloševiću vidim najvećeg neprijatelja jer sam ga poznavao iz razdoblja kada nije srbovao. Bio je najglasniji u osudi memoranduma SANU. Preskakao je riječ ”Srbija“ i govorio ”Beograd i Jugoslavija“. U materijalnom pogledu ponašao se skromno, živio je s Mirjanom i dvoje već velike djece u 72 kvadrata preko puta moje tajnice, u nekom ne baš briljantnom kvartu Beograda, a već je bio predsjednik CK Srbije. Kada je dolazio u New York, u doba nestašice svega, od kave do mlijeka, dok su jugo-putnici avionima nosili u zemlju teletinu, ostale namirnice, elektroniku, on je jedini koji ništa nije kupovao, a bio je direktor velike banke. Kako se sve to kasnije promijenilo!
Poziv s PANTOVČAKA
”NISAM ja govorio da neće biti rata nego Tuđman!
Može li se reći da vam je opcija Yutela bila bolja, jeste li kalkulirali i mislili da ste "zaigrali" na pravu opciju, na konja koji će, po vašem mišljenju dobiti trku?
- Jednostavno, mislio sam da je to najmanje loše. Nešto prije Yutela, u srpnju 1990., zvao me Franjo Tuđman da mi povjeri informativni program tadašnje TV dok je još generalni direktor bio Veljko Knežević. Razgovor s Tuđmanom trajao je preko sat vremena, od 6 do 7, a predsjednička sjednica bila mu je u 6, i on ju je pomaknuo za cijeli sat.
Ne želim taj razgovor prepričavati, jer ću to napisati u svojoj knjizi, i to čuvam kao važnu stvar u svome životu.
Ipak, odbili ste Tuđmanovu ponudu. Kako ste to argumentirali?
- Nije da nisam bio spreman, ali nisam dobro protumačio neke Tuđmanove opaske. Rekao sam mu da bismo trebali kao zemlja, koja je imala demokratske višestranačke izbore, razmisliti o još jednoj televiziji i da ću, u tom slučaju, odmah doći. Rekao mi je tada: Imat ćemo deset televizija, ali sad se borimo za suverenitet i nema mjesta drugoj televiziji. Sjećam se njegove prelijepe tajnice Andreje. Sjećam se i da sam pušio i da sam popio viski. Yutel mi se tada učinio kao veća mogućnost slobodnog novinarstva i neovisnosti.. U tom su trenutku sve televizije bile u funkciji propagande.
Bio je to, kažu i Yutel.
- Ne mogu govoriti za sve ljude, ali ja sigurno nisam bio. Jer, s osnivačem, Antom Markovićem, sreo sam se samo jednom nasamo, tri dana prije nego što je zauvijek otišao iz Beograda. Da se pozdravimo. A vjerujte, Silvija Luks nije uređivala moje vijesti.
O izboru vijesti dopuštam polemiku. Samo, nisam ja govorio u Yutelu da neće biti rata. To je u intervjuu Yutelu rekao Franjo Tuđman, Stipe Mesić, Alija Izetbegović, Fikret Abdić. Prenositi vijesti i izjave nije isto što i reći – ovo je istina.
No, u doba kad se rat događao, je li on vidio svoju šansu da iskoči kao lider?
- Teško mi je i danas pomisliti da je '84. pa '86., kada je postao predsjednik CK, već imao plan napraviti ono što je kasnije napravio. Sjećam se demonstracija 9. ožujka '91., ja sam tada već bio u Yutelu. Vlast se valjala ulicama, pokušao se rušiti komunizama... ”Kralj ulica“ Vuk Drašković je u kombinaciji s Englezima i kraljem Aleksandrom Karađorđevićem imao zadaću srušiti Miloševićev posljednji bastion komunizma. Prvog dana demonstracija vikalo se: ”Svinjo debela” protiv Mitevića i televizije, a drugog dana ”Bando crvena i Slobo Sadame.” Tada je vojska došla Miloševiću i tražila ga da se izjasni – je li s njima ili protiv njih. Odlučio se – s njima i tri dana poslije smijenio Dušana Mitevića, direktora Televizije. S Mitevićem sam bio u jako lošim, neprijateljskim odnosima. Pljuvao me preko tiska. Kad sam ga pitao što se dogodilo, kako to da su svi bili protiv njega i Slobe, a na kraju je Sloba skinuo njega, rekao mi je: ”Samo se ti naslađuj! Al' ako ne razumiješ da je sa mojom ostavkom pobijedio četnički pokret u Srbiji, onda ne znaš ništa.”
I vratili ste se u Zagreb...
- Zaklada Soros mi je ponudila da radim za njih. No, odlučio sam da iskustvo Yutela više neću ponavljati. Razmišljajući o svojoj eventualnoj krivnji, počeo sam uvažavati i ono što misli ona strana koja u ljudima i narodima vidi razlike. Sigurno je da bih bolje prošao da sam se priključio ”međunarodnima“, kao i svi koji su tu radili, jer danas slove kao moralni autoriteti koji su se borili protiv besmisla, jednoumlja. Ali, ja nisam htio igrati tu igru, znao sam tko vuče konce i što se radi..
Tko vuče konce?
- Pa tko bi čitao moju knjigu ako vam sve ispričam? Ali, drago mi je što sam međunarodne ponude sveo na minimum. Nisam odbio ponudu slovenskog časopisa ”Mladina“ da radim portrete suvremenika koje sam poznavao; od Franje Tuđmana, Alije Izetbegovića, Jimmyja Cartera, Busha, Al Pacina, Erice Jong... Plaćali su me 200 maraka na ruke po članku. Bio sam u financijskoj oskudici, plaćao sam stan 400 maraka, pa sam zato svakog ponedjeljka ujutro, kada Mladina iziđe, sjedao na vlak za Ljubljanu, ravno do glavnog urednika Roberta Botterija da bih se vratio vlakom u dva. Kad bi urednik jednostavno prespavao jutro, morao sam se vraćati putničkim vlakom u ponoć. I tako svakog ponedjeljka, 18 mjeseci.
Tada ste već bili sa sadašnjom suprugom Anom?
- Upoznali smo se u Sarajevu 1988. Oženili smo se '92. u Zagrebu, sin Marko rodio nam se '93., a Lana Maria cijelo je vrijeme bila s nama. Promijenila je u ratnim danima osam škola, Marko je rođen u Zagrebu s izbjegličkim kartonom. Nakon Mladine, radio sam kratko vrijeme za ST Marinka Božića. Marinko je opremao te tekstove tako da izgledaju što krvoločnije. Nije bilo lako progutati tu žabu... Moram reći da je bilo ljudi koji su me financijski pomogli, poput neke žene iz Zagreba, koju nikada do tada nisam vidio, a koja je prišla mom stolu u kavani ”Ban“ rekavši: ”Znam da ste u teškoj situaciji, no gledam vas na televiziji cijeli život, sad vam ne daju posla, meni dobro ide i ja bih vam ponudila nešto novca i ne morate mi nikada vratiti.” Ostavila je kuvertu s 2000 DEM. Šest godina kasnije, vratio sam joj taj novac i danas smo veliki prijatelji.
Može se reći da se ne dosađujete.
- Kalkulacije nekih ljudi, srećom samo glasne manjine, oko mene su sljedeće – profitirao je jer je bio sin ambasadora. Pa bilo je 400 ambasadora u Jugoslaviji i 150 veleposlanika u Hrvatskoj, ima li među njihovom silnom djecom nekoga tko vodi Dnevnik ili režira filmove? Rekli su – krade gdje stigne. U 63. godini i nakon 40 godina rada, imati stan i auto i ništa više, nije neko profiterstvo. Onda kažu – pije viski. Orson Welles, Winston Churchill baš piju isto piće kao i ja. I uživao sam, igrajući se s ledom u čaši, u tom jednosatnom razgovoru s Orsonom u New Yorku. Winstona Churchilla nažalost nisam vidio još od osnovne škole ha, ha. Dalje - privilegiran je, radi putopise. Gospodo, izvolite, nađite nekoga u svijetu koji sa samo još dva čovjeka radi 32 putopisa s četiri kontinenta u jednoj sezoni. Slavni Michael Palin napravi osam emisija godišnje. Uz svu njegovu logistiku, da ga pitate može li ih napraviti 32 u devet mjeseci, rekao bi da niste normalni! Onda kažu- radio za KOS Yutel je bio KOS-ova ekspozitura za očuvanje Jugoslavije. Pa, budimo logični, Yutel je imao dvostruko manje novinara i opreme od onoga što ima ”Dobro jutro Hrvatska“. I trajao je dvostruko kraće, jedan sat dnevno. Da je KOS računao na Antu Markovića, Silviju Luks i mene, valjda bi osigurao nešto bolju logistiku. Što ima još?
Ima još. Milić - balkanski blefer.
- Iznimno uvažavam kada me u ovoj ozbiljnoj, poštenoj, a nadasve istinoljubivoj zemlji neki novinari nazivaju bleferom, sviđa mi se i žudim sve te njihove članke ponovno pročitati. Međutim, ima jedna stvar koje se još nisu dosjetili. Uza sve spomenute epitete, nikada mi nitko od njih nije rekao da sam – glup! Hvala, zlatna ribice.