Četrdesete su nove tridesete. Pa su onda malo nove dvadesete. Još malo pa će valjda ljudi na pragu 50. godine početi slušati Justina Biebera, lijepiti žvakaće gume ispod radnog stola i natezati se s vlastitom djecom dokad smiju ostati vani. Svašta se, eto, govori za četrdesete godine, ali, realno, malo tko vjeruje u taj optimističan pristup - a pogotovo ne oni na koje se to odnosi.
Ali, onda se dogodi čudo. Tu i tamo pojavi se netko tko nam ulije nadu u sve te floskule. Pored koga se odjednom osjećate prokleto glupo što ste uopće ikad sumnjali u njih i u svoju buduću, sretnu i ispunjenu četrdesettineštogodišnjakinju.
Kao što je, recimo, Daniela Trbović. Ili hrvatska Oprah Winfrey. Ili kraljica talk showa u Hrvata. Ili što je već nekom novinaru ili uredniku zgodno i upadljivo posljednjih mjeseci palo na pamet.
Jer, otkako je prije tek nešto više od tri mjeseca Daniela Trbović krenula na HTV-u s “8. katom”, ljudi je ne prestaju hvaliti. Što gledatelji pred ekranima, što branša. Sa svojih 47 godina još jednom se dokazala. Ovoga puta na terenu talk showa koji je kod nas prilično sklizak i kojim je do sada dosta suvereno, kada su ženska TV lica u pitanju, vladala Željka Ogresta. Daniela se dokazala i pritom ne prestaje zračiti aurom zadovoljne, zapravo jako zadovoljne i jako sretne žene.
Čak i bez trunke šminke, polubolesna i začepljena nosa, kakva je došla na dogovoreni intervju na koji je kasnila petnaestak minuta zbog prometa, a zbog čega se beskrajno ispričavala i klela da inače to ne radi, Daniela zrači. Jedini ukras, iako ga ne nosi u tu svrhu, joj je lančić s kojeg visi srebrni privjesak, odnosno ime njezina sina - Lovro. Na trenutke djeluje kao vesela i vragolasta klinka (i da, u neposrednom kontaktu je jednako simpa i jezičava kao na telki), a ostatak vremena kao smirena, ispunjena, ostvarena i zaljubljena žena, koliko god to možda zvučalo kao klišej. Ako se pita nju, stvar je u četrdesetima.
“Joj, četrdesete su sjajne. Ne pretjerujem, ne lažem. Bolje su od dvadesetih, bez sumnje. U dvadesetima si pun nekakvih želja u koje ni sam nisi siguran. Zapravo ni ne poznaješ samog sebe, ne znaš koje su ti mogućnosti, još uvijek se privikavaš na sebe, otkrivaš tko si... Dok su četrdesete, s druge strane, godine u kojima si već neke stvari posložio u životu, u kojima si stekao samopouzdanje. U jednom se trenutku jednostavno počneš osjećati bolje sam sa sobom i svjesniji si stvari koje možeš postići. Slušajte, ja se nisam rodila s nekom ludom vjerom u sebe i stavom da nema prepreka koje ne mogu svladati. Čak sam kao mlađa često samu sebe stavljala u niži položaj, isključivo po vlastitoj procjeni, posve nepotrebno. No, u ovim godinama shvatiš da postoji gomila situacija s kojima se možeš nositi, da imaš povelik broj utakmica u nogama i da to znači nešto. Ukratko - s 20 sam mogla više ružiti i više popiti, ali to koliko sam samu sebe voljela tada, a koliko se volim danas, to je neusporedivo. I da budem iskrena, s razlogom se toliko volim danas... ”
Dakle, jasno vam je. Daniela voli četrdesete. I još uvijek, što god i koliko god ozbiljno nešto pričala, baš mora završiti s nekom forom, autoironičnom upadicom, dozom neozbiljnosti. Ništa, pa tako ni sebe, ne shvaća preozbiljno. Ne voli dubioze, filozofiranja, ispipavanje terena i nepotrebno okolišanje. Ako je nešto pitate, odgovorit će vam jednakom brzinom kojom sama postavlja pitanja svojim gostima pred kamerama. Zato se čini kao da odgovara iskreno i bez puno razmišljanja, makar vjerojatno to ima podosta veze i s tim “utakmicama u nogama”, zbog kojih joj mozak radi sto na sat.
Usporedbe s Oprah, na kojima svi toliko inzistiramo, baš joj ne leže. Daleko od toga da ne cijeni Oprah i njezin rad, ali inzistira na razlikama. Kako na onima između Hrvatske i Amerike, tako i na onima između sebe i nje.
“Poštujem Oprah, ali ja nisam ni ona ni Sanja niti netko treći. Nemam namjeru kupiti cake od drugih i biti nečiji klon. Vjerujem da mi je to prednost. Uostalom, imam previše godina i predugo sam u svojoj koži da bih sada s 47 postala netko drugi. Što se tiče stila vođenja emisije, nikad nisam bila sklona patetici, kao ni davanju recepata za sretan život. Zapravo se gnušam te jeftine anglosaksonske patetike koja kod nas ionako ne pali jer nam je, srećom, mentalitet potpuno drukčiji. Znam da je do nje tanka granica, ali ne bojim se jer tu crtu jednostavno nemam u sebi. Ali, da ima trenutaka kad mi je teško, ima. Recimo kad moram razgovarati s roditeljima koji su izgubili dijete. To je bolno, stvara mi veliki pritisak i osjećam golemu odgovornost. U takvim se trenucima teško kontroliram da ne počnem ridati u studiju i ne mogu garantirati da ću u tome uvijek biti uspješna. S druge strane, mnoge su mi teme jako bliske. Poput samohranih roditelja ili brakova i prevara koju smo nedavno dotakli kada je Anđa Marić bila gost. To je tema koja mi je bliska jer sam tu priču prošla i s ove i s one strane, bila sam i ljubavnica i supruga i žena koju se varalo (Šime Vlajki je zbog Daniele ostavio svoju tadašnju suprugu, bivšu HTV-ovu novinarku i urednicu Tanju Šimić, a par se vjenčao 1997. godine da bi se sedam godina kasnije razveli, nakon čega je Daniela saznala da je i nju varao). Općenito me jako začudilo koliko sam tema, koje u showu obrađujemo, i sama prošla...”
Daniela posljednjih mjeseci živi prilično hektično, tako sama kaže. Iza nje i njezine male ekipe, koju čine Vesna Karuza kao urednica projekta, Zoran Margetić kao autor i sedam do osam urednika koji se izmjenjuju na osmišljavanju i realiziranju pojedinih epizoda, dosad je nešto više od 65 odrađenih emisija.
“8. kat” ide od ponedjeljka do četvrtka, a snimaju se po dvije epizode za redom: ponedjeljkom, utorkom i srijedom. Kad je i posljednja minuta šeste emisije u srijedu popodne snimljena, Danielin mozak već je postao, kako to sama voli reći, amorfna masa. Ali, isplati se. Gledanost je dobra, kritike su dobre, a valjda je onda i osjećaj takav.
“U relativno kratkom roku došli smo do sjajne gledanosti, posljednja je bila 14,8, a share preko 37. Nemamo luđačke ciljeve po pitanju gledanosti, ali kužimo da je počela rasti, i to je super. Među najgledanijim smo emisijama od ponedjeljka do četvrtka, na HTV-u, ali i ostalim televizijama. Prilično je dobar osjećaj dobiti popis gledanosti, pa markerom označiti gdje smo i gledati sve ispod sebe. Iz nekog od nas samo provali: ’Vauuu, burki, ideš! Kako nas je malo i za kako malo...’ Činjenica je da smo stvarno mala, premala ekipa i da smo u ovo krenuli udarnički. Još uvijek smo friški, ali što vrijeme više prolazi, čitava stvar postaje bolja, a nadamo se da ćemo s vremenom dobiti i pojačanje. Naime, otkako je HTV otkazao suradnju honorarcima, postalo je gusto i sad se snalazimo kako znamo.”
Na pitanje koji je točno razlog dobre gledanosti, većina bi se na Danielinu mjestu razvezla o kvaliteti, mukotrpnom radu, jedinstvenom projektu.... No, ona ne voli okolišati. I očito ne zna samu sebe prodavati. Pa mrtva-hladna odgovara:
“8. kat je dobio termin u kojem je prije išla Karika, a taj set je prilično dobro složen na HTV-u. Uvijek je prvo išao Život uživo ili Hrvatska uživo, pa Karika, pa nakon toga sapunica i onda Dnevnik. Taj je komad programa dobro složen i ljudi su se na nj navikli. Puno mi ljudi zna reći: “Dođem kući s posla, pojedem, pa pogledam 8. kat, dok čekam sapunicu ili Dnevnik.”
Eto. To je Danielino objašnjenje. Bez kompliciranja i cifranja. Tek nakon kratkog inzistiranja, poput: “Dobro, valjda nije samo stvar u tome...”, uz vragolast osmijeh, dodaje: “Pa, osim toga smo dobri. ”
Ponedjeljakom, utorkom i srijedom od jutra snima emisije, poslijepodne odlazi kući sinu Lovri i dečku Oliveru, ali je mentalno i dalje u poslu.
Doma se, naime, priprema za sutrašnje dvije emisije, istražuje, proučava, ponavlja. Tvrdi da ne spava dobro od nedjelje do srijede, jer je u konstantnom grču. Mozak joj ne prestaje raditi, ne prestaje postavljati pitanja planiranim gostima, ne prestaje vrtjeti scenarije. U srijedu se, kaže, kući vraća poput zombija, u četvrtak je slobodna pa vegetira i dolazi k sebi, u petak je opet na televiziji zbog brifinga za idući tjedan, a vikend... To vrijeme pripada njoj, Lovri i Oliveru.
Kazališni redatelj ovom se tandemu u stanu na Vrbanima ili Prečkom - Daniela kaže na granici - pridružio prije otprilike godinu dana.
“Trenutačno smo u fazi društvenih igara, posebno onih arhaičnih, poput Država, rijeka, grad..., u kojima mi stariji možemo testirati svoju opću kulturu. Tako smo igrali i nekidan kad je došla Oliverova kćer, Lovrina vršnjakinja, pa su se svi lijepo imali prilike nasmijati kad se ja nisam mogla sjetiti rijeke na ‘s’.”
Svatko tko je u onih pet godina, koliko je Daniela bila singl, otkako se razvela od Šime Vlajkija s kojim ima jedanaestogodišnjeg sina Lovru, pročitao neki od njezinih intervjua, vjerojatno će se sjetiti prilično tvrdoglavih izjava da više nema namjeru živjeti s nekim muškarcem. Možda ove:
“Ne vidim se ponovno u braku, pogotovo ne s nekim tko će živjeti sa mnom i Lovrom. Zajednički život s nekim odraslim muškarcem narušio bi moj mir i komociju koju dijelim s Lovrom...”
Neki će se možda sjetiti i ove:
“Odgovaralo bi mi da nađem nekoga svojih godina, možda nekoliko godina starijeg ili najviše pet godina mlađeg. Mlađi od 40 nimalo me ne privlače jer ne želim se svakog jutra buditi i sa strahom juriti prema ogledalu kako bih provjerila je li mi se pojavila neka nova bora.” (Gloria Glam, prosinac 2007. godine)
E, pa Oliver ima 35 godina, dakle mlađi je 12 godina od nje, a u stan koji je Daniela kupila prije četiri godine na kredit, a za koji je rata pozamašna jer ga je uzela na 15 godina uselio se vrlo brzo nakon što su počeli hodati.
“Zgodno je kako sam sve svoje rigidne stavove u životu uspjela u ovom ili onom trenutku demantirati. Od nezavršenog faksa (Daniela je iz Karlovca došla u Zagreb studirati medicinu, ali fakultet nije završila; prije nekoliko godina upisala je doškolovanje na Novinarstvu u Zagrebu i još joj je ostao samo diplomski, no na njegov spomen hvata se za glavu i kaže: ‘Imam sve što mi treba za pisanje, osim vremena’), do ljubavničkog odnosa, braka, razvoda (prva je u široj obitelji koja se razvela)... Čini se da više ne smijem govoriti takve stvari, jer očito ću ih vrlo brzo demantirati. Tko zna, možda postanem i vjernik...”, kaže opet uz vragolasti osmijeh.
Dakle, Oliver...
“Što da vam kažem?! Dogodilo se iznenada i potpuno slučajno. I da, vrlo brzo smo počeli živjeti zajedno. Jesam starija od njega, ali ja sam dobrodržeća 47-godišnjakinja, tako da ne vidim nikakav problem. No, moram priznati da je bilo super ponovno se zaljubiti. Zapravo je prilično fascinantno koliko vas ljubav i u ovim godinama može strefiti. Bilo mi je sasvim OK biti sama pet godina. Bila sam zadovoljna sobom i svojim životom. Ali kad se dogodilo, to je bilo toliko intenzivno... Na trenutke i smiješno. Fasciniralo me kako čovjek bez obzira dob i dotadašnja iskustva, razočaranja..., zaljubljenost ipak osjeti na jednak način kao da se događa prvi i jedini put u životu. Sve se izokrene, nastane potpuno ludilo... Imam 47 godina, a zaljubljena sam kao šiparica. Osjećaj je sjajan, a kada ga osjetiš u ovoj dobi, malo je i vredniji.”
Upravo je Oliver bio njezina najveća potpora kad je prije nešto manje od godinu dana završila na hitnoj operaciji, o čijim detaljima ni danas ne želi previše razglabati.
“Nije bila cista na jajnicima kako se pisalo, nije bio ni tumor, ali jednostavno nemam potrebu baš cijelu svoju utrobu razotkriti svijetu. No, taj me događaj malo promijenio. Nakon što sam osjetila kako je biti nemoćan i koliko zapravo znači zdravlje, danas pušem i na hladno. Bilo se teško prebaciti iz pune brzine, budući da sam stvarno stalno na unutarnjem speedu, u mirovanje”, kaže Daniela.
Na pitanje za čime žali u životu, samo sliježe ramenima i konstatira: nije bilo dovoljno vremena i energije - za Lovru.
“Vidim da mu fali pažnja, da je čak traži i kroz školske zadatke. Zna me tražiti da ga ispitujem, a ja često jednostavno nemam energije za to.”
Otkako je ponovno u vezi, mnogi su počeli nagađati hoće li par svoju obitelj povećati za još jednog člana. No, odgovor je, skoro pa definitivan - osim ako se ne dogodi malo prirodno čudo - ne.
“Nije da nam nikad nije palo na pamet, a i Lovro je oduvijek htio brata ili sestru. Ali, činjenica je da imam previše godina. Za opciju posvojenja nisam jer, bez obzira na to što mislim da je prelijepo kad ljudi posvajaju dijete, ja jednostavno trenutačno nemam dovoljno prostora u svom životu, ni fizički ni emotivno”, zaključuje Daniela Trbović.