Možda je doista došlo vrijeme u kojem će svatko dobiti pet minuta slave, ali ima ljudi, a takav je i Pal Sarkozy, koji nakon prvih pet minuta posegnu za sljedećih pet, pa opet za novih pet i tako cijeli život. Nakon što je prve imigrantske dane u Parizu spavao pod mostom, grijući se na ispusima metroa, Pal Sarkozy uspio se u zrelim godinama obogatiti u reklamnom biznisu, a dočekao je i da postane otac predsjednika Francuske, iako uopće nije Francuz, nego Mađar. Sitni mađarski plemić Pal Sarkozy de Nagy-Bocsa porijeklom je iz sela Alattyan, blizu Szolnoka, 92 km od Budimpešte.
Prošlog je tjedna u galeriji Abigail u glavnoj budimpeštanskoj ulici Vaci - i to u šminkerskom prolazu Millenium koji spaja ulicu Vaci i ulicu Pesti Barnabas – otvorio izložbu svojih slika, odnosno digitalnih printeva koje radi s njemačkim umjetnikom Wernerom Hornungom. Vijest o izložbi prenijeli su mnogi svjetski mediji, taktično napominjući da se za slike vjerojatno ne bi nitko zainterresirao da autor nije otac francuskog predsjednika.
Intervju smo dogovorili u galeriji. Pal Sarkozy došaoje odjeven u iznošen sako od tvida i neku vrstu udobnih gojzerica. U njima se kreće lako i brzo, ali samo onamo kamo on hoće, ni koraka dalje. Ako se kome ležernost Sarkozyja sina čini pomalo namještenom, otac je njezina autentična varijanta. Ako je strogost francuskog predsjednika povremeno grčevita, to je zato što je pravi predator njegov otac. Ako je Sarkozy sin prešarmantan, e pa ocu Sarkozyju to puno bolje polazi za rukom. On se, naime, nimalo ne trudi.
U privatnoj galeriji Abigail, u kojoj su slike gusto poredane, dominira portret Palova sina Nicolasa. Njegovo lice okruženo je “prizorima iz života”: Nicolas i njegova braća Guillamue i François, kao djeca, Nicolas kao buntovni student 1968., u izbornoj utrci...
“Portret je nastao nakon što je Nicolas postao predsjednik. Pitao sam ga ima li što protiv da ga portretiram, rekao je da nema i, evo - tu je prikazan kao dijete, ovdje na početku političke karijere, pa do ulaska u Elizejsku palaču... Zapravo, i nema toga puno. Moj sin je brzo ostvario karijeru: bio je gradonačelnik Neuillyja sa samo 23 godine, nakon toga je bio ministar u Vladi, i ubrzo predsjednik”, kaže Pal Sarkozy i dodaje: “Možda dok je bio dijete, sa sinom nisam provodio vremena koliko sam želio, ali nepodnošljive su neistine da smo u lošim odnosima. Na dan izbora, nas 20-ak članova obitelji bili smo zajedno od jutra. Službeno je postao predsjednik u osam navečer, ali mi smo to znali već u tri popodne. Bila su tu njegova braća, njihova majka Dadu, moja supruga Ines, najbliži prijatelji. Zadnji put sam s njim bio na njegov 55. rođendan, 28. siječnja. Organizirao je veliko slavlje za obitelj i bliske prijatelje.”
S obzirom na tehniku u kojoj su slike nastale, poznati sin nije mu ni trebao pozirati. Bilo je dovoljno posegnuti za obiteljskim albumom i mnoštvom fotografija. Ipak, Pal Sarkozy sina viđa barem jednom mjesečno.
“Odlazimo zajedno na ručak i u tim smo trenucima doista samo otac i sin. Neprestano me zapitkuje ‘papa ovo, papa ono’... Naravno, ne pita me o politici. Uvijek razgovaramo o obiteljskim stvarima. Jedan Nicolasov sin ponovno je, prije mjesec dana, dobio sina, pa tema ima napretek. Osim toga, jako volim Carlu. Tako je lijepa, slatka, mirna. Jednom sam rekao da je Carla, po svojem miru, poput muškarca. Svi su se nasmijali, pa i ona. Kao slikar, vidim je kao prekrasnu ženu, ali u isto vrijeme mislim da ima vrlo snažan karakter. Također, izvrsna je glazbenica. Misli kao umjetnik i vrlo je prijateljski nastrojena...”
Kada mu kažemo da bismo mi i prvu damu rado intervjuirali, odgovara nam spremno: “Svi bi to htjeli.”
Pal Sarkozy se vrlo dobro sjeća Budimpešte, i o tome govori u svojoj autobiografskoj knjizi koja će izići za tri tjedna. “Jako dobro se sjećam, recimo, imanja svoje obitelji u Alatyanu, gdje smo i sinoć proveli večer, uz Cigane koje obožavam... U obitelji moje majke svi su govorili francuski, tako sam ga i ja naučio, pa sam dvije godine proveo u školi u Parizu. Godine 1941., kad je počeo rat, vratio sam se u Budimpeštu i završio gimnaziju. Živio sam u internatu, nosio uniformu. Jesam li volio internat? Mrzio sam ga! Ali to je bila tradicija Mađarske. Dječak bi s navršenih 10 godina morao u internat”, govori Sarkozy čija je obitelj dobila plemstvo 1682. kao znak zahvalnosti za otpor Turcima. “Otac je bio protestant, majka katolkinja, nas trojica sinova odgojeni smo kao katolici. Roditelji su se jako voljeli”, kaže Pal Sarkozy.
“Majka mi je rekla da što prije moram napustiti Mađarsku i otići u Francusku. Završio sam u Legiji stranaca, kao što vidite na ovoj slici”, kaže, pokazujući nam sliku na kojoj je dopola odjeven u legionarsku uniformu, sa šiltericom na glavi, a odpola u smoking.
Život Pala Sarkozyja bio je predinamičan da bi ikad dobio slikarsku naobrazbu, iako je njegov talent uočen rano. “Nisam imao ni novca ni vremena za poduku, morao sam raditi. Došao sam u Pariz bez ičega, 1951. dobio sam prvo zaposlenje, a nakon sedam godina otvorio sam svoju prvu oglašivačku agenciju. Rasla je tako brzo da sam uskoro otvorio i drugu. Radio sam 64 godine vrlo, vrlo naporno, sve vezano uz kreativnu stranu oglašavanja. Cijelog života prodavao sam vlastite crteže i slike, ali nikad kao slikar. Prije pet godina Werner mi je predložio da pokušam nešto novo sa svojim slikama. ‘Ti imaš crteže i slike, ja znam što s njima može kompjutor’, rekao mi je i rezultat su 63, 64 slike iz tog vremena”, kaže Sarkozy koji se nakon Budimpešte seli u Pariz.
“Namjerno smo u početku ‘kružili’ oko Pariza. Ondje je teško imati izložbu, ali nama bi svi rekli: ‘Ah, lako vama!’ Prvu zajedničku izložbu imali smo u Madridu, pa Amsterdamu, Malagi. Sad idemo u Egipat, Bruges, gdje će uz naše slike biti još samo Dali”, kaže Sarkozy.
“Pokušavamo ujediniti tradicionalno slikarstvo, odnosno crtež koji Pal radi cijeli život, s digitalnom tehnologijom. Nakon dogovora crtež uzimam u obradu, skeniram ga, oko njega stvaram kompoziciju... Oko nas vidite printeve na ulju, svaka slika se pojavljuje u limitiranoj ediciji od 1 do 6”, objašnjava Werner Hornung. Radovi tog dvojca prodaju se, navodno, po pet tisuća eura.
Žena - nadmoćno biće. Galerija se puni ljudima koji žele pozdraviti Pala Sarkozyja, upoznati se s njim, a on mora potpisati mnoštvo kataloga.
Da bismo s Hornungom pogledali drugi dio izložbe, moramo proći kroz cijeli Millenium prolaz. I Mađarsku trese recesija, rijetki zalaze u trgovine. Dobro posluje tek nekoliko zalogajnica. Millenium je nešto što bi jednog dana mogao biti Horvatinčićev Cvjetni prolaz. Stižemo u drugi dio galerije. I ondje se neumoljivom upornošću nižu motivi Sarkozyja seniora: mlade djevojke koje rastu iz stabala ili pomaljaju iza oblaka, figura žene koja izranja iz tijela bika, nasrćući na toreadora...
”Žena je za Pala nadmoćno biće, apsolutno superirorno...”, otkriva nam Hornung koji poznaje Pala dulje od 35 godina. ”Zajedno smo radili u Parizu u oglašavanju, slikanjem je zarađivao za život kad je došao u Pariz, imao je izložbe vrlo malih crteža i akvarela, prestao je slikati kad je sreo Dadu, kćer poznatog liječnika, koja mu je rodila trojicu sinova. I danas se sreću svake nedjelje i zajedno ručaju, a sadašnja Palova supruga Ines i ona prijateljice su... Otac buduće supruge pitao ga je što radi u životu. Nije mu bilo dovoljno što je slikar. Tako je počeo raditi u oglašavanju i uskoro bio dovoljno dobar da oženi Dadu. Pal Sarkozy živi dinamično, zadnjih godinu dana piše knjigu, sreće ljude, odlazi s njima na ručak, stalno je u pokretu, ali on tako voli… Ne ide u kino, ni u teatar, ne čita knjige, sve je kod kod njega vezano za vizualnost i crtanje. Nikad nije mogao sjediti u restoranu, a da ne crta po salveti, uvijek smiješne i realistične stvari. Ako bismo govorili o uzorima, njegovi bi bili Picasso, Masson, moj Hieronymus Bosch i Max Ernst. Nema veze s Dalijem... Ali ja sam siguran - da je Dali znao za kompjutor, i on bi ga upotrijebio.”
Pal Sarkozy knjigu je pisao godinu dana, a pojavit će se krajem ožujka. U njoj će biti govora o životu do dolaska u Pariz, ali neće i o Nicolasu. “Jedan od mojih sinova sad je francuski predsjednik, neću vam reći njegovo ime, ali francuski je predsjednik...”, šali se Pal Sarkozy.
HUNGARIJA, MOJA DOMOVINA
Mađarski gulaš jedem ko ludi Mađar
Palu Sarkozyju ovo je prva izložba u Mađarskoj. Onamo nije dolazio sve dok 1975. nije zatražio i dobio francusko državljanstvo. “Išao sam svugdje, u Ameriku, Afriku, samo ne u domovinu. Kad sam dobio francusko državljanstvo, moje prvo putovanje bilo je u Mađarsku. I do danas mi je svako putovanje u Mađarsku poseban doživljaj. Volim mađarske ljude, hranu, volim gulaš, paprikaš, pa kad sam ovdje, jedem kao ludi Mađar...”
Pal Sarkozy napustio je Mađarsku 1944. i s roditeljima otišao u Austriju, kad mu je bilo 15 godina, no vratili su se1946. Otac mu je umro kad mu je bilo 20 godina. Iste godine morao je u vojsku, u Rusiji.