Točno prije godinu dana rastali smo se sa Željkom Malnarom.
U lijepu srpanjsku večer primili smo, nažalost, očekivanu vijest – Željac je zauvijek usnuo. Očekivanu, ali nevjerojatnu. Bili smo potpuno nespremni. Da, znamo, bilo mu je loše, ležao je u komi, liječničke prognoze nisu pobuđivale nadu, ali - umiru drugi, ne i Malnar.
Mi, njegovi redakcijski drugovi i prijatelji, nismo se mogli sabrati. Neki od nas čak su mu, smućeni od šoka, malčice i zamjerili što je otišao. Što ćemo sad?
Prošla su tri dana, obavljen je sprovod – na koji su došle tisuće ljudi – i onda smo iz općeg društvenog meteža, u kojem su se uglednici natjecali koji će reći ljepšu riječ o Malnaru i pohvaliti se koliko ih je puta predsjednik Republike Peščenice pozvao u svoje društvo – utonuli u svoju, tako reći obiteljsku, nostalgiju. Počeli smo iznova, nasumce, čitati njegove tekstove što ih je objavio u Globusu, one najstarije, “mladenačke”, od prije dvadeset i više godina, i ove posljednje, “mudračke”, pisane na pragu vječnoga života. I, malo-pomalo, što smo dalje čitali, to je s naših lica brže nestajala svečana ukočenost i žalobna sjeta. Netko se suzdržano smijuljio zadubljen u kolumnu o Malnarovu fiktivnom susretu s kolegom Francekom Tuđmanom, drugi se tiho hihotao replici ministra Ševe nakon desete runde mirogojčeka: “Sve se kreće, sve se miče”, treći je, shrvan komedijom iz peščeničkih Predsjedničkih dvora, gdje savjetnik za moral i ćudoređe Tarzan predlaže Malnaru da Sanaderu dade politički azil u zamjenu za vagon cjepanica za ogrjev, prasnuo u smijeh…
Naposljetku smo se svi smijali. Glasno i nesputano.
Pa što? Bi li nam Malnar zamjerio? Bi li se ljutio što smo tako nepristojno iskreni? Što nismo izdržali ni prigodni rok od tjedan dana žalovanja da se ne našalimo? Ma ne bi. Možda bi samo prigovorio što sve radimo “nasuho”, bez mirogojčeka. Još bi nam citirao Hegelovu definiciju istine iz Fenomenologije duha: “Istina je dionizijsko bančevanje u kojem nijedan dio ne ostaje trijezan”, a onda dometnuo: “Ali moj je ideal Sokrat: pij i ostani trijezan.”
Kad se sjetimo Malnara, sad kad smo od njega fizički udaljeni godinu dana, možemo se upitati kakav je stvarno bio. Je li možda ipak bio drugačiji od onoga kakvim se predstavljao u tekstovima i televizijskim emisijama, nije li imao svoje drugo, skriveno, pravo lice?
Mi koji ga dobro i dugo poznajemo možemo bez dvoumljenja reći: nije. Bio je baš takav. Doživljavao je svijet kao ljudsku komediju. To ne znači da mu je ona uvijek bila smiješna. Naprotiv, bila je to, za njega, češće tragikomedija ili drama apsurda, koju je promatrao s izrazom lica kakav je imao genij nijeme filmske komedije Buster Keaton.
Moglo bi se reći i ovako: bio je filozof na tajnome zadatku u stvarnom svijetu.
Zato smo o prvoj obljetnici smrti našega Malnara odabrali njegovu kolumnu pod naslovom “Sretna djeca dojena cugom”, iz kolovoza 2009., koju opet objavljujemo na “njegovim stranicama”, na kraju novina. Ona je svojevrsni autoportret Željka Malnara i cijeloga mu duhovnog zavičaja.
Tko je imao ikakve dvojbe o njegovoj naravi ili pogledu na život i svijet, neka pročita taj kratki tekst.
Sve će mu biti jasno.
Taj tekst – to je Željko Malnar.
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA