Ove fotografije koje gledate u Globusu autorski potpisuje fotograf Josip Broz Tito. Nedavno pronađene, ovo je njihova premijera, snimljene su sedamdesetih godina prošlog stoljeća i većina ih je nastala spontano jer je Tito volio snimati za svoju dušu, ponekad “turistički”, ponekad zato što mu se neki detalj svidio, ali kameru je gotovo uvijek nosio sa sobom.
Strastveni fotograf amater, snimao je često i puno, ali nije jednako revno razvijao filmove, nego je čekao da ga na to “natjera” njegov prijatelj Ivo Eterović. Najomiljenija mu je bila sepia, romantična izvedba fotografije u žućkastom tonu, pa je tako jedini svoj autoportret snimio upravo u toj tehnici. Najviše je volio da mu pozira Jovanka, ali je na službenim putovanjima birao kadrove znamenitosti, protokola, snimao djecu pored ceste, ljude koji su ga dočekivali...
U beogradskom Muzeju istorije Jugoslavije ovih dana počinje izložba “Tito foto”. Kako izgledaju svečani dočeci, proslave i daleki predjeli viđeni kroz objektiv maršala Tita? Gdje je i kako provodio slobodno vrijeme, s kim se družio i kako je sve to, kroz aparat ili kameru, gledao Josip Broz? U vrijeme kad je Tito snimao svoje fotografije, tehnika nije bila napredna kao danas. Zato su neke snimke mutne, neke nisu dobro kadrirane, jednom je arapskom konju pak otkinuo glavu jer je životinja propela baš kad je aparat škljocnuo... Teško da bi Josip Broz mogao biti ozbiljni fotografski profesionalac, ali s obzirom na to da je upravo on dao svoj osobni pečat stotinama fotografija koje je snimao, one su povijesne uspomene neprocjenjive vrijednosti. Iz Titovih snimaka izvire i njegov karakter; neke je snimke uporno ponavljao; neke je snimio ležerno, ne brinući se uopće o kvaliteti. Ljudi koji su mu pozirali, vidi se, bili su ponosni što ih je izabrao za modele. Nema tu ukočenih grimasa ili namještenih osmijeha.
Nakon bombardiranja. Može se zamisliti ushit ekipe stručnjaka Muzeja istorije Jugoslavije kada su prije mjesec dana pronašli - polaroide i fotografije čiji je autor Josip Broz, a koje su dosad bile potpuna nepoznanica. Naravno, oduvijek se znalo da je Tito volio snimati, ali nije se znalo gdje su sve završile njegove snimke, što je s materijalima koji nisu razvijeni...
“U materijalu koji nam je ostao nakon preseljenja Arhiva Josipa Broza pronašli smo 473 filma leica formata i oko 200 polaroida. Bili su u kutijama iz Arhiva što je bio pogođen za bombardiranja 1999., a bile su na niz lokacija te su dugo stajale ‘sa strane’... Lani smo počeli seliti taj materijal i tako smo u jednoj kutiji nedavno našli i ove filmove...”, priča Momo Cvijović, kustos izložbe koja se otvara u Beogradu 13. veljače, a trajat će samo dva tjedna.
“To je jako mnogo filmova, zamislite svaki film puta 36 snimaka, ali nažalost mnoge su loše kvalitete posebice kolori koji su manje izdržljivi od crno-bijelih fotografija”, dodaje Cvijović. Zub vremena u tom je smislu učinio svoje pa je dio Titova opusa neupotrebljiv...
Za Tita je poznato da se fotografijom bavio još za Drugog svjetskog rata te je imao i svoj fotoaparat koji je bio izložen u Muzeju u Drvaru. Bila je to njegova prva kamera.
“Za prošlog rata javio nam se netko s ponudom da kupimo tu kameru iz Drvara”, kaže Cvijović. Tito je jako volio fotografiju, imao je laboratorije i sam je razvijao snimke, znao je snimati i filmove na super 8. Neke su fotografije ostale i na Brijunima, ali je ipak ova nedavno pronađena kolekcija najveća i vrlo dragocjena. Osim toga pokazuje raznolikosti Titova fotografskog interesa jer je snimao i u zemlji i na putovanjima, u svojim vilama bilježio je sasvim obične, svakodnevne poslove, uobičajeno održavanje vrta i terase, volio je snimati životinje, naročito pse.
“Tito je snimao razne motive. Uglavnom je to priroda, gradovi, pogled s Vange. Ljude kao pojednice nije mnogo snimao, uglavnom samo Jovanku, snimao je rado i Krležu i Belu, a na nekim fotografijama je i Aleksandar Ranković. Divne su fotografije gdje je snimao ljude koji su ga dočekali na nekim svečanostima, pa se na njihovim licima vidi veselje i uzbuđenje što ih on snima... Takva je jedna slika vojnika na rampi uzbuđenih što poziraju baš Titu, a na drugoj je i sam Tito s njima, valjda ga je Jovanka snimila...”, opisuje neke kadrove Momo Cvijović.
Pronađene fotografije razvrstali su u grupe nazvane “Moja Jovanka”, “Moj Krleža”, “Moje rezdidencije”, “Moja putovanja”, “Moji psi”, “Moji otoci”...
“Osobno mi se jako sviđaju Titove fotografije na kojima je Jovanka, nekako se osjeća koliko ju je volio”, dodaje Cvijović. I doista crno-bijele fotografije snimljene na Vangi, s Krležom i Belom, i portret Jovanke prekrasni su realistični radovi puni topline.
Tito je bio i član Fotosaveza Jugoslavije, imao je za života i nekoliko izložaba u Mostaru i Sarajevu. Bio je jedan od rijetkih državnika, i tada i danas, koji je imao fotoaparat oko vrata.
“Bavljenje fotografijom Titu je bio i do kraja ostao omiljeni hobi. I pored toga što se njime bavio više od četiri desetljeća ostao je fotograf-amater, amater u izvornom značenju riječi - onaj koji je obožava, etimološki, od latinskog amator, ‘ljubavnik‘“, kaže kustos.
U Muzeju očekuju veliku posjećenost izložbe, a snimke će biti i dragocjena građa za rad sociologa, kulturologa, povjesničara i drugih utoliko značajnija što je ove godine 30. obljetnica Titove smrti.
“O Titu kao umjetniku nisam mnogo razmišljao. Za ponešto od toga moglo bi se reći da je amaterski pristojno. Izuzetno rijetko, slučajnošću ili božjom promisli, nešto ispadne i ‘ludo’. Ali sve se to ruši i ‘raste’ pred činjenicom da je autor Josip Broz Tito. Više od umjetničke vrijednosti, tu uzbuđenje izazivaju izabrani motivi na fotografijama, ličnosti ili teme, atmosfera i način na koji portretira likove. To je odličan materijal za potpunije upoznavanje jedne takve osobe kao što je Tito“, kaže Cvijović.
Postoji i grupa fotografija koje su u Muzeju nazvali “Od Vardara pa do Triglava” gdje su snimke Ohrida, Zlatibora, najviše Jadranske obale. Njegov aparat često hvata osoblje, naročito sobarice... One su mu bile svojevrsna opsesija. Rado ih je snimao kad ga nisu gledale, ili se nisu usudile pogledati prema umjetniku s fotoaparatom.
“Volio je slikati svoje sobarice, ima mnogo njihovih fotografija... Moram naglasiti da nema lascivnih snimaka, nije to valjda bilo takvo vrijeme kao danas...”, objašnjava Momo Cvijović.
Na izložbi Titovih fotografija u Beogradu bit će pokazano stotinjak polaroida, fotografije s putovanja u Egipat, Maroko, Tunis... dosta je pronađenih fotografija snimljeno s Puta mira iz 1961. godine.
Neke je fotografije teško identificirati, a Muzeju tek predstoji zahtjevan posao, za više od 30 tisuća snimaka tek treba odrediti mjesto, datum, prigodu, objašnjavaju naši beogradski sugovornici. Izložbu su pripremili autor postava izložbe Ivan Manojlović, kustos Momo Cvijović, te Mirjana Slavković i v.d. direktorica Katarina Živanović.
“Izložit ćemo i Titove kamere”, otkriva Cvijović. “Pred kraj života je jako volio polaroid, koji su voljeli i mnogi umjetnici Worhol, Helmut Newton... Polaroidi koje je snimio Tito su jako dobro očuvani.”
Cvijović spominje i jedan podatak koji je upravo nedavno provjerio i potvrdio. Naime, u jednoj knjizi Fotosaveza Jugoslavije piše kratko da se Titov fotografski rad nalazi i u Muzeju primijenjene umjetnosti u New Yorku: “Upravo sam prije nekoliko sati razgovarao s poznatim fotografom Tomislavom Peternekom koji mi je potvrdio da je on prije sedam godina bio u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku i ondje se raspitivao za neke uvažene srpske, jugoslavenske fotografe. Odgovorili su mu da nemaju te autore, ali da imaju tri Titove kolor-fotografije, vjerojatno snimljene s Vange!”
U Muzeju su pronašli i Titov omiljeni Polarod SX70 vjerojatno iz 70-ih godina. Naime, 1972. kod Tita je bio američki pukovnik Ellerby C. Huntington jr., koji je bio šef američke vojne misije pri Vrhovnom štabu u II. svjetskom ratu.
“Tom je prigodom obećao Titu najnoviji model Polaroid kamere. Dobio ju je tek 6. ožujka 1974. kad je stigao Polaroid i pismo preko generalnog konzulata. U pismu Titu ispričava se zbog kašnjenja poklona i objašnjava da je imao nekih problema, te da se nada da će uživati u kameri i da će mu dobro poslužiti...”
Feđa Klarić, fotoreporter Slobodne Dalmacije
Ivo Eterović bio mu je dobar mentor
Činjenica da je ove fotografije snimao Josip Broz Tito daje im veliku povijesnu važnost. Zanimljivo je što prvi put vidimo i Titov autoportret koji je snimljen u maniri u kojoj je to učinio i Picasso; vrlo su vrijedne fotografije na kojima je Tito snimio Krležu, u fotografskoj tehnici sepije. Mnogo je i često radio s Ivom Eterovićem, koji ga je usmjeravao u fotografiji i s kojim je zajednički razvijao filmove i izrađivao snimke. To što je Tito volio fotografirati i snimati i što je imao osjećaj za umjetnost, govori puno i o njemu kao čovjeku. Imao je najbolje aparate toga doba – Nikon, Praktica i Hasselblad. Postoji veliki arhiv njegovih fotografija, no sve novo što se nađe vrijedno je ponajprije zbog činjenice što se radi o Titovu autorskom radu.
Ivan Posavec, fotograf Glorije
Bakarić je bio bolji fotograf od Tita
Komparirao bih ove fotografije s onima koje su postavljene na jednoj izložbi u Studentskom centru, a koje je snimio Vladimir Bakarić. Kao fotograf, Bakarić je imao jednu nit koju je slijedio, i bio je bolji fotograf od Tita. Ovdje, naravno, ne možemo govoriti o ozbiljnim fotografijama, nego o bilješkama jednoga vremena, koje je snimio Tito. U ovoj zbirci na prepoznajem neki njegov rukopis, nego su to snimke od točke do točke, nastale usput. Tito je bio ljubitelj fotografije, ali zapravo nije razmišljao fotografski. Jedina koja ima određenu dinamiku jest fotografija konjanika, ali ni ona nije dokraja uspjela jer sadrži neku nervozu. Zato bih rekao da je Josip Broz bio bolji političar, a Vladimir Bakarić sigurno je bio bolji fotograf.
Tom Dubravec, fotograf Globusa
Prvi paparazzo-predsjednik
Ovo su tipične amaterske snimke napravljene u prolazu, da se zabilježi trenutak s putovanja. Ima i nekoliko iznimaka, naprimjer štosna je fotografija jahača na konju jer se radi o dinamičnom dokumentu jednoga vremena i mjesta. Sviđa mi se i fotografija na kojoj su Jovanka i delegacija s jedne strane, a s druge fotografi koji snimaju Tita. Šteta je što je Tito nije bolje kadrirao - da Jovanka nije sasvim u lijevom kutu, a fotografi u desnome, da se vidi što više njih jer su im zanimljivi izrazi lica. Snimke radnica u vinogradu pomalo su i paparazzo-fotografije, kao da je Titu bilo i malo neugodno što ih snima, pa mu se i aparat pomaknuo, ne stoji mu potpuno ravno. Kad snima Krležu, horizont je besprijekoran, a kod sobarica mu pomalo bježi. Kada gledam Jovankin portret, čini mi se da ga je natjerala da je fotografira jer se vidi ukočenost. Ostale je modele, očito, šarmirao.