S prozora stana nekadašnjeg košarkaškog maga Mirka Novosela na Strossmayerovu trgu 11 u Zagrebu puca pogled na bistu zaslužnog biskupa čije ime trg nosi, preko puta su Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti kao i Strossmayerova Galerija starih majstora. Vrata do ulaz je u hotel Palace na čijem pročelju stoji natpis – “Hotel baština”. I Mirko Novosel je “čovjek baština”, Mirko Novosel je također i “stari majstor”. Kad bi tako nešto postojalo, Mirko Novosel bio bi među prvim članovima Hrvatske akademije sporta.
Čovjek koji je obilježio desetljeća košarke i sporta danas u Zagrebu živi umirovljeničkim životom, no još, u svojoj 77. godini, sa zanimanjem prati sva zbivanja u hrvatskom sportu. Kao i svaki stariji čovjek, s nostalgijom i sjetom priča o prošlosti, ali i kritički preispituje vrijednosne sustave u sportu nekad i danas. U usporedbi sa statusom i vrijednošću hrvatske košarke danas, konkretno sada uoči Svjetskog prvenstva u Španjolskoj (30. kolovoza – 14. rujna), Novoselovo je doba pravi “Belle Époque”. “Zlatno doba” u čijoj se pozadini, između ostalih, krije upravo njegov “potpis”.
Mali muzej “Sve je tu skupljeno na jednom mjestu, ovdje je kompletna povijest hrvatske i jugoslavenske košarke”, ponosno me Novosel provodi kroz zamalo 200 kvadratnih metara podrumskog prostora na Strossmayerovu trgu pretvorenih u pravi mali muzej. Rijetko bi se koji pravi muzejski prostor mogao pohvaliti tako sređenim i kategoriziranim fundusom kroz koji Novosel vodi savršenom memorijom vezanom uz svaki izložak. Uz svaku medalju i trofej, svaku fotografiju ili memorabiliju bilo kakve vrste.
“Kustos” Mirko Novosel ima nepomućenu memoriju, koja seže do prvih njegovih košarkaških koraka, iz nje kao žive izvlači ljude, suigrače i kolege iz prošlosti, igrače koje je stvorio i uspjehe koji su ih pratili...
“Posebno sam ponosan na prvu osvojenu trenersku kadetsku medalju, na tri olimpijska odličja iz Moskve 1980., Montreala 1976., Los Angelesa 1984... Ovdje svi ti ljudi žive zajedno sa mnom. Moja ih je obitelj, posebno najmlađa snaha, ‘spremila’ da ih se otme zaboravu.”
Dok hoda između brojnih izloženih eksponata, Novosel se i sam pretvara u živi spomenik jednog vremena:
“Ovdje sam na parketu s telegramom bivšeg predsjednika Josipa Broza Tita, koji nam je čestitao 10 minuta nakon osvojenog zlata 1973... Ovo je Orden zasluga za narod sa srebrnim zrakama, koji sam dobio također od njega.”
Jedan u nizu je i prvi u Hrvatskoj, upravo njemu dodijeljena nagrada Branjo Bučar za životno djelo... Na jednoj od sljedećih slika je predsjednik Franjo Tuđman nakon Barcelone 1992., poslije osvojenoga olimpijskog srebra protiv američkog “Dream Teama”:
“Na taj sam period u životu također posebno ponosan. Zahvaljujući mojim prijateljima, tadašnjem predsjedniku MOO-a Juanu Antoniju Samaranchu te zaslužnim košarkaškim djelatnicima Raymondu Saporti i Borislavu Stankoviću, a posebno Amerikancu Daveu Gavittu, hrvatska košarkaška reprezentacija nastupila je na OI u Barceloni iako Hrvatska praktično formalno nije bila ni priznata... Na moje uporne nagovore čekali su do priznanja, odgodili kvalifikacijski turnir da bi Dražen Petrović, Toni Kukoč, Dino Rađa... sudjelovali na olimpijskom turniru. Rukometaša, vaterpolista i mnogih drugih tada nije bilo na Igrama, samo smo mi košarkaši uspjeli.”
Šetnja kroz prošlost u Novoselovu “mikrokozmosu” mogla bi trajati satima, čak i danima, ali uoči predstojećeg SP-a na kojem igrači Jasmina Repeše u skupini redom igraju s Filipinima, Argentinom, Senegalom, Grčkom i Portorikom, pozvan je da govori o budućnosti:
“Nastup na zadnjem Europskom prvenstvu u Sloveniji i plasman u polufinale bio je nakon dužeg vremena lijep uspjeh. Godinama nas nije bilo nigdje. Što nas čeka u Španjolskoj?! Domaćin je favorit, jednako kao i Amerikanci iako dolaze s mlađim igračima, no oni će gristi i biti željni dokazivanja. Europski prvaci Francuzi bez umornog Tonyja Parkera neće biti najbolji, kao ni Argentina bez Ginóbilija. Litva je uvijek prava, a svi su ostali svojevrsna enigma. Brazil je također jak. Naša najveća prednost mogla bi biti činjenica da nama zapravo nitko ne nedostaje iako bi se moglo govoriti o izostanku Popovića i Planinića. Poklopi li se Repeši, koji je jako marljiv, vrijedan i stalno radi na sebi i napreduje, opet bismo mogli doći do polufinala, no teško je to prognozirati...”
Novosel košarkaški “mundijal” u Španjolskoj ne doživljava kao natjecanje koje je “biti ili ne biti”:
Problem olimpijade “Ovaj SP nije izborni za OI u Rio de Janeiru, to će ponajprije biti sljedeći Eurobasket. Tada će nastati prava borba i tu će svi doći s najboljima. Kad smo kod Olimpijskih igara, koje su kruna svega, užasno je to što na olimpijskim turnirima nastupa samo 12 reprezentacija, a košarka je, nakon nogometa, najpopularniji i najrašireniji momčadski sport. S druge strane, Igre su pune ‘izmišljenih sportova’ pa ovi najbolji ‘atrofiraju’.”
Hrvatske košarke već godinama nema u svjetskom vrhu kao što je to bilo onda kad je glavnu riječ vodio Novosel. On ima odgovore zašto su naši košarkaši nakon srebra u Barceloni osvojili samo tri bronce, posljednju na EP-u 1995.:
“Danas je sve prepušteno stihiji, financiranje sporta nije sistematizirano. Iako na ovim prostorima imamo prirodne predispozicije, talente kao nitko i nigdje drugdje, nema više sustavnog rada, koji je donosio uspjehe. Ja sam nekad imao mogućnost s igračima odrađivati pripreme duge i preko 100 dana tijekom godine, plakao sam kad sam imao ‘samo’ 80. Sada je to nemoguće ostvariti. Vodio sam momčad non-stop u SAD na pripreme s tamošnjim momčadima i stručnjacima.”
Nekoliko je konkretnih razloga za pad reprezentativne i klupske košarke, smatra Novosel:
“Prvo, u ‘jugo ligi’ nisu smjeli igrati stranci i naši su mladi igrači dobivali prilike, a nisu ih gušili stranci kao što je to sada slučaj s brojnim igračima koji dolaze i nekontrolirano odlaze. Drugo, naši su igrači mogli ići u inozemstvo tek nakon 30. godine, a oni zaslužni u reprezentaciji nakon 28. Razvijali su se doma u jakoj ligi, a ne kao danas kad odlaze. Treće, i ne manje važno, jest to što smo imali kvalitetne trenere koji su u klubu imali sigurnost. Tada se nije moglo dogoditi da nakon dva tri poraza ‘dobiju nogu’. Nisu živjeli u strahu, nego su se trudili što bolje raditi svoj posao. Tada su i kadete vodili iskusni treneri i nije čudo da smo bili u vrhu svjetske košarke. Tko nas je tada ‘imao’?! Nitko, uredno smo dobivali i moćni SSSR i SAD.”
Opća kriza i financijska nemoć prisilili su hrvatske klubove na golo preživljavanje prodajom golobradih mladića:
“Dražen, Dino i Toni išli su u NBA kad su već bili ‘face’, a ne kao Šundov, Bagarić, Baždarić, Kasun, koji su premladi otišli i zatim stagnirali grijući klupe. Tako je danas, nažalost, u svim našim sportovima, isto je u nogometu. Kad sam dekretom 1997. prebačen iz Cibone na mjesto direktora Dinama, u klubu su bili Prosinečki, Ladić, Jurić, Viduka... Kupovalo se, a ne samo prodavalo. Danas klinci kao Halilović odlaze a da nisu ništa dali klubu. Nije tome kriv Zdravko Mamić ili bilo tko drugi, to je jedini način na koji se može preživjeti.”
Cibona je kao negadašnji dvostruki prvak Europe u svijetu bila prepoznatljivi brend, sad je na dnu s nagomilanim dugovima i na rubu preživljavanja:
Fuzija Cibone i Cedevite “Kad sam ja odlazio iz Cibone, klub ni lipe nije bio dužan, tako nešto je tada bilo nemoguće. Ne želim pljuvati nikoga, ali ovakav način poslovanja je nedopustiv. Znam kako je, dijelom i razumijem jer te tržište tjera biti konkurentnim. Uzimaš skupe igrače, koje na kraju uopće ne platiš jer nemaš čime, varaš ljude i od kluba radiš ruglo. Kad se sjetim da smo imali odličnu ideju o ‘fuziji’ Cibone, koja je bila brend, i Cedevite u kojoj je gospodin Tedeschi odlučio puno uložiti kao što to sada radi u Cedeviti... Zajedno smo mogli imati jedan veliki klub, no plan je propao na sitnim pojedinačnim interesima.” Sve to crnilo, kao i činjenica da je sam kreirao velike uspjehe kojih danas nema, Novosela ipak nisu učinili depresivnim:
“Istina je, nažalost, danas je prvi cilj svakog kluba gola egzistencija, a ne stručnost. U moje vrijeme, priznajem, bilo je lakše i novac nije bio realni problem. Koliko god da je novca za funkcioniranje kluba trebalo, toliko se tada u Jugoslaviji i dobivalo, načelno je bilo dovoljno odraditi dva-tri telefonska poziva. Sad se pak štedi na svemu, a prinuđen si jer je kriza. Najlakše je ne otići na pripreme, a jasno je svakome kamo tako nešto vodi. Teško je da će ikad više neki naš klub biti prvak Europe. Sad u klubovima ovise o nečijoj dobroj volji. U Zagrebu i Ciboni gotovo da je sve super unatoč veliki dugovima. Primjerice, splitski gradonačelnik, za razliku od zagrebačkog, o KK Splitu neće niti razgovarati, a taj je klub triput bio prvak Europe. Danas je sasvim drugi sistem, no i dalje ljudima mora biti jasno da sport, jednako kao i kultura, ne mogu preživjeti bez društvenih zajednica. Kakvo preživljavanje od prodaje ulaznica, od sve rjeđih sponzora?! Nisam, naravno, protiv kulture, upravo suprotno, stalni sam konzument kulturnih događanja u Zagrebu, no danas samo zagrebački HNK ima veći budžet od cjelokupnog Hrvatskog olimpijskog odbora, od kompletnog hrvatskog sporta. To je nenormalno, olako se zaboravlja kakvu su promociju Hrvatskoj uvijek radili sportaši, koji su ipak prvi naši ‘ambasadori’.”
Hrvatska košarka ipak ima šansu, to je ponajprije bogomdani talent ljudi s naših prostora. O tome su i u UN-u napravili studiju, kaže Novosel, Dinaridi su ljudi s najboljim predispozicijama za bavljenje sportom, to nije tajna. “Trebamo samo unapređivanje rada s mladima, to i nije tako velik problem, imat ćemo opet igrače koji su svjetska klasa. Bojan Bogdanović je novi Dražen Dalipagić, Ante Tomić po svemu, čak i fizički, podsjeća na Krešu Ćosića. Ima sličan smisao za igru, a čak je i puno moćniji. Ćosićeva je jedina prednost što je za trenera imao Žeravicu, dok Tomić tako nešto nema. Dario Šarić je pak Dražen Petrović, on čak ima i slične i silne voljne karakteristike...”