Kad je poslije dugih pregovora s imućnim subotičkim biznismenom Tomislavom Karadžićem, predsjednikom Fudbalskoga saveza Srbije (FSS), poglavito oko zarade i plaćanja poreza, Siniša Mihajlović napokon pristao preuzeti izborničko žezlo reprezentacije naših susjeda, u Hrvatskoj učestalije pišu i govore o njegovu liku i djelu. I prije nego što čitateljstvu podastrem priču o budućem žestokom suparniku Vatrenih, a napose njezinu odskorašnjem vođi Igoru Štimcu – s kojim će se dogodine u Beogradu i Zagrebu Mihajlović sučeliti u izlučnim utakmicama za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014. – dopustite da, umjesto uvoda, otkrijem pregršt manje znanih i nepoznatih detalja iz životopisa nekoć vrsnoga igrača svjetske cijene, a danas još nedovoljno dokazana trenera, koji je upravo u žarištu zanimanja poklonika njezina veličanstva lopte s obje obale Dunava i Save. Držim, kako su neki čuli da je Mihajlović prije četvrt stoljeća, u kasno proljeće 1987., bio na korak od dolaska u Dinamo. Ali uvjeren sam da ni potkovanijim znalcima nije poznato kako je dotični građanin odigrao jednu jedinu službenu utakmicu za klub iz Maksimira, što do sada još nigdje nije spomenuo. Svjesno, ili je pak zaboravio taj usputni detalj poslije burnih prohujalih godina – pouzdano zna Siniša Mihajlović, glavni junak ovoga članka.

U ono vrijeme, u eri vladavine predsjednika Ive Vrhovca i sultanski nedodirljiva trenera Miroslava Ćire Blaževića, sjedio sam u Dinamovoj direktorskoj fotelji. Prvenstvena sezona bila je pri kraju pa su se klupski stručnjaci i lovci na nadarene noge i glave razmiljeli na četiri strane ondašnje nam savezne države, u potrazi za pojačanjima dostojnih ugleda Plavih. Ćirin pomoćnik Josip Kuže bio se napose napalio na 18-godišnjaka Sinišu Mihajlovića, izvanserijskoga prvotimca hrvatskoga ligaša Borova i omladinskoga reprezentativca Hrvatske, na koga su mu ukazali Zvone Boban i Robert Prosinečki, koji su ga upoznali u juniorskim natjecanjima. Dečko iz Slavonije, razbarušenih dugih i tamnih kovrčastih lasi, koje su se činile poput ptičjega gnijezda, bljesnuo je u Dinamovoj juniorskoj momčadi nakon što ju je pojačao na uglednome turniru u Njemačkoj. Nametnuo se kao prvi strijelac bombastičnoga udarca i, k tome, bio proglašen za najboljega igrača. Po povratku Kuže je uvjerio šefa Ćiru da je iskopao grumen dijamanta, pa stoga maloga Sinišu moramo bezuvjetno uzeti, to prije što su na nj bacili zlatne udice Osijek, Rijeka i vinkovački Dinamo, obećavajući mu brda i doline. Nakon što ga je pogledao na treningu, “na dva gola”, Ćiro se složio da momčića koji silno obećava svakako dovedemo k sebi. Siniša Mihajlović objeručke je dočekao poziv da se preseli u Zagreb, ponajprije što mu je mlađi brat Dražen bio pitomac u školi za milicionare u Šimunskoj cesti u Dubravi, nedaleko od stadiona.

Josip Kuže se u NK Borovu i kod Sinišina oca detaljno raspitao: koliko će težiti prijelaz? Sve zajedno, i klubu koji bi izdao ispisnicu i uz “pinku” nogometašu, taj bi nas posao stajao deset tisuća njemačkih maraka. Usporedbe radi, za najsjajniju zvijezdu ljetnoga prijelaznog roka Harisa Škoru, čarobnjaka iz sarajevskoga Željezničara, isprsili smo se za 300 tisuća DEM, što je, koliko mi je poznato, bila najviša svota onda isplaćena “ispod stola” u Jugoslaviji; dok smo Vladi Kasalu iz NK Osijeka (zbog njega smo se neštedimice nadmetali s Crvenom zvezdom) “solarno” (lova na sunce!) izbrojali 100 tisuća DEM, uz 10 tisuća DEM pride posredniku Branku Perovanoviću.

Nije naodmet pripomenuti da je Siniša u NK Borovu, kao malodobnik, osjetio opojni miris novca: “Pet stotina švicarskih franaka bila mi je prva zarada. Dao sam ih roditeljima, a oni su mi od tih para kupili jaknu, a ostatak utrošili na uređenje kuće i postavljanje brodskoga poda u sobama”, rekao je.  

Sada ćemo ubosti u srž “slučaja Mihajlović”.

Menadžer Predrag Naletilić zvani Nale, koji je harao talijanskim tržištem, ponudio je Dinamu da, između dva kola, “skokne” u Sassari, na otoku Sardiniji. Uvjeti su bili valjani: osam milijuna lira, uz plaćene zrakoplovne troškove za dvadeset dvije osobe i puni pansion u hotelu s pet zvjezdica. Ćiro Blažević je na popis putnika stavio i Kužeovu neskrivenu igračku slabost Sinišu Mihajlovića.

Sassari je toga 16. lipnja 1987. bučno slavio značajni uspjeh, što je njihov miljenik, klub Torres, iz treće talijanske lige ušao u drugu. Igralište u blizini prometne luke bilo je krcato razdraganim lokalnim “tifosima” koji su veselo i raspjevano ispratili poraz domaćih od 4:2 (zgoditke za Dinamo zabili su: Malbaša, Mlinarić, Vujović i Zvone Boban). Blažević je u nastavku poslao na teren Mihajlovića, koji se nametnuo i odraslome društvu, među asove u koje je zadivljeno gledao. Vidjelo se kako mu je puno srce što je s njima za istim stolom i osobito što mu je pružena prigoda da zaigraju zajedno.

Evo Sinišina zgodnoga sjećanja iz Sassarija:

“Tamo sam dijelio sobu s vratarom Marijanom Vlakom. Nakon završene utakmice pohitali smo na večeru, koju sam jedva dočekao jer sam bio ogladnio kao vuk. Ali, jao! Na pladnjevima samo školjke i rakovi, ali ja ih nisam umio očistiti i odvojiti meso od ljuštura i krakova. Kako sam se stidio da priznam svoje gastronomsko neznanje dok su se ostali sladili, ja sam ih zavidno gledao. Gospodin Ćiro pitao me zašto ne jedem. Slagao sam ga da sam od umora izgubio tek. Trener je lukavo predosjetio u kojem grmu leži zec, pa mi je naručio šunku i mortadelu, a ja sam halapljivo smazao pet porcija, poslije čega sam grozno ožednio.”  

To je bila Mihajlovićeva prva i ujedno posljednja predstava u majici seniorske momčadi Dinama, kao što je i zapisano u raskošnoj klupskoj monografiji iz 1999. koju je uredio vrli sportski kroničar Fredi Kramer. Među 82 nogometaša koji su upisali tek jedan jedini susret, nalazi se i prezime Mihajlović, kojemu temeljiti Kramer onda nije uspio saznati ime. U društvu tih dinamovaca, iz skupine “samo jednom i više nijednom”, nalaze se i trojica velikana hrvatskoga i jugoslavenskog nogometa, koji su pojačali zagrebačke Plave: pokojni Miroslav Brozović i Branko Zebec, te današnji izbornik Bosne i Hercegovine Safet Sušić.

Spomenuti let u Sassari bilo je prvo Sinišino viđenje s Italijom, koja će mu za nekoliko godina postati druga domovina. U njoj je stekao slavu i bogatstvo, nastanio se i udomio, i ima njeno državljanstvo i putovnicu, usporedno sa srpskima. Što je znakovitije, Siniša je upravo na Sardiniji, u mjestu Porto Cerve, za krupne novce kupio otmjenu patricijsku vilu koju je preimenovao u “Srbija”, i u kojoj, prije dolaska na izbornički posao u Beograd, upravo ljetuje sa ženom i brojnom djecom. 

Što se dogodilo sa Sinišom po povratku u Zagreb s ladanjskoga izleta na Sardiniji?

Vijest u SN-u. Ne mogu se oteti kiselu dojmu da sam možda i ja bio jedan od neizravnih krivaca što je tigrić iz Borova izmogoljio iz Dinamove mreže. Tomislav Židak, ondašnje britko pero Sportskih novosti, kao i svakoga jutra pokucao mi je na vrata da bi se raspitao o novostima u klubu. Novinarska solidarnost povukla mi je brzopleto jezik preko zuba, pa sam mu prišapnuo da će svježa nada iz Borova za koji dan potpisati za nas. Kratka vijest osvanula je na stranicama nogometne rubrike, no ona nije ostala nezapažena u taborima Osijeka, Rijeke i Vojvodine, odakle su Siniši, brže bolje, ponudili izdašniju svotu od naše. Šuštava nagovaranja i uvjeravanja podigla su mu perje, toliko da se usudio pristupiti nedodirljivome Blaževiću, o kojem je, kako je bistro shvatio, sve ovisilo:

“Ćiro mi je rekao da je čuo veoma pohvalne ocjene o meni, pa je iskazao spremnost da potpišemo ugovor, ali ne profesionalni nego stipendijski, što mi se nije dopalo. Još manje kad je dodao kako je konkurencija u Dinamu izuzetno jaka pa su zato maleni izgledi da se mogu nametnuti pored Harisa Škore, koji je stigao sa silnom pompom u Zagreb. Razumije se da je Škori bilo zajamčeno mjesto na poziciji na kojoj sam i ja igrao. A ispred mene bili su također, po Ćiri, i klupski ljubimci Mlinarić i Deverić”, sjeća se Siniša. Kap koja mu se izlila iz čaše bila je Blaževićeva stroga zapovijed da uvelike skrati hipijevsku dugu kosu, što buntovni junoša nije želio poslušati (U posveti Ćiri na knjizi “Ubojita levica”, koju je o njemu, nakon oproštaja od igranja, 2007., sročio njegov prisni prijatelj, poznati novosadski novinar Miroslav Gavrilović, Siniša Mihajlović je krupnim ćiriličnim slovima napisao: “Mom treneru koji me nije hteo sa dugom kosom, uz veliko poštovanje”). Lomeći se, odlučio je vratiti se rodnoj kući u Borovo, a što, kako ističe, “nije obradovalo ljude u Dinamu”.

Slijedi još jedna sjetna Sinišina intima, nalik soli bačenoj na živu ranu, ali iza koje, poznavajući čovjeka na koga je uperio otrovnu strijelu, stavljam veliki upitnik: “Izbornik juniorske reprezentacije Jugoslavije Mirko Jozić, blizak Zagrepčanima, otvoreno mi je rekao da neću biti pozvan u momčad za Svjetsko prvenstvo u Čileu 1987. budem li odbio potpisati za Dinamo. Nisam prihvatio, iako sam bio svjestan da ću mnogo izgubiti. Naraštaj, u kojem sam bio standardan, osvojio je naslov prvaka svijeta, a ja bio izbrisan s popisa putnika, jer nisam popustio pred ultimatumom Mirka Jozića!”, odrješito tvrdi Siniša, turobno pridodajući kako je gorko plakao gledajući televizijske prijenose iz Južne Amerike o pobjedama družine iz koje je bio “nepravedno odstranjen”.

Dečko iz Borova. Siniša Mihajlović rođen je 20. veljače 1969. u radničkoj obitelji, kao prvijenac oca Bogdana, Srbina, vozača kamiona u vukovarskome “Građevinaru”, i majke Viktorije, Hrvatice, radnice u pogonu za preradu gume.

Počeo je u pionirskoj družini NK Borova, a kad je prebačen u juniorsku momčad, osobito se sjeća srazova s vršnjacima iz NK Osijeka i njihova prvoga strijelca Davora Šukera, netom izabranoga čelnika Hrvatskoga nogometnog saveza, o kome uvijek niže riječi hvale. Poslije neslavnoga rastanka s Dinamom i Ćirom Blaževićem, trener Borova Nikola Marjanović, manje poznati brat Blagoja Moše Marjanovića, najveće srpske nogometne legende između dva svjetska rata, utješio je Sinišu uvrstivši ga bez krzmanja u prvi sastav: “Od prve sam postao nosilac igre, a zabijao sam golove iz slobodnih udaraca s velike udaljenosti, po čemu sam bivao sve poznatiji, tako da su se za mene počeli zanimati i prvoligaši izvan Hrvatske”, pripovijeda Siniša, kao da dokazuje kako nije bio sretne ruke u državi u kojoj je došao na svijet, jer se nije nametnuo i njezinu drugome najelitnijem klubu Hajduku. U juniorskim republičkim i državnim reprezentacijama bio je cimer sa Slavenom Bilićem, prošlim hrvatskim izbornikom. Molio ga je neka natukne trenerima “Bilih” da ga pozovu i iskušaju, no to se nije ostvarilo unatoč Slavenovim hvalama: “Oduvijek sam volio Split i Dalmatince, oni znaju uživati u životu, imaju predivno more i piju dobra vina. Pohitao bih i pješice u Hajduk da su me htjeli. Ta moja ljubav prema Dalmaciji nije presahla, pa sam prije nekoliko ljeta u Rimu pitao Alena Bokšića, s kojim sam zajedno igrao, o mogućnosti da iznajmim brod i povedem ženu i djecu na krstarenje Jadranom. Boka je oprezno uzvratio da počekam koju godinu jer još nisu vremena za to!”

Ponuda iz Novog Sada. U lovu za mlađanim Sinišom najuvjerljiviji je bio direktor Vojvodine Milorad Kosanović koji je jačom ponudom pretekao Rijeku i dovabio ga u Novi Sad. Dopao je u ruke trenera u usponu Ljupka Petrovića, najboljega strijelca u analima NK Osijeka. Ljupko je u Siniši namirisao duha koji će gromovito izletjeti iz svjetiljke i zadiviti i najprobranije sladokusce. Bio je u pravu. Vojvodina, predvođena iskusnim kapetanom, reprezentativcem Milošem Šestićem, i razmahanim došljakom iz Borova Sinišom Mihajlovićem, uhvatila je na spavanju favorizirane momčadi “velike četvorice”, Crvenu zvezdu, Dinamo, Hajduk i Partizan, i drugi put u klupskoj povijesti, 1989., okitila se naslovom prvaka Jugoslavije. Njen uspjeh glasno je zazvonio, tako da je Crvena zvezda potom brže-bolje uzela Ljupka Petrovića za šefa stručnoga štaba, a ovaj smjesta za sobom povukao Mihajlovića. Bio je to onda najskuplje isplaćeni iznos za nekoga igrača na jugoslavenskim prostorima. Beograđani su u ime odštete izbrojali Vojvodini milijun DEM, uz obvezu da će poslati još deviza u slučaju Sinišine preprodaje u inozemstvo. Potonji se pak za četverogodišnji ugovor obogatio za 240 tisuća DEM, mazdu 323 f i trosobni stan u Beogradu, u trajnome vlasništvu.

Slavonski dvojac Petrović – Mihajlović nije iznevjerio nade Zvezdinih direktora Dragana Džajića i Vladimira Cvetkovića, okitivši se lovorovim vijencima državnih prvaka dvije godine zaredom, 1991. i 1992., i napose slavljem u Ligi europskih prvaka budući da su senzacionalnim izbacivanjem proslavljenoga minhenskog Bayerna doprli do finala.

Sukob sa Štimcem. U predvečerje završnoga obračuna u Bariju s francuskim prvakom Olympiqueom iz Marseillea, buknuo je Mihajlovićev sukob s Igorom Štimcem, a s kojim je krenula i njegova stigmatizacija u Hrvatskoj kao novokomponiranog velikosrpskog i pročetničkog izdanka. U posljednjem

svejugoslavenskom finalu Kupa Maršala Tita, u Beogradu, mačeve su ukrstili Hajduk i Crvena zvezda, kad su Splićani Bokšićevim pogotkom bili bolji sa 1:0. Ali, glasnije od Hajdukova uspjeha, odjeknuo je dvoboj Štimac – Mihajlović. Siniša, naravno subjektivno i iz svoga kuta viđenja, ovako opisuje taj rat: “Od tada mi je Štimac postao jedan od najomraženijih ljudi. Kad smo se našli oči u oči, bez ikakva povoda, ali s mržnjom u glasu, on mi se obratio: – Dabogda ti sve pobili u Borovu! – Iz čista mira, s očitom nakanom da me pogodi u srce i izazove me. U to vrijeme počelo se ginuti u Slavoniji, tako da je Štimčeva kletva u meni izazvala burnu reakciju. Od tada me više uopće nisu zanimali igra i lopta, tek sam pogledom tražio Štimca i naprosto kidisao na nj da mu se osvetim. Tko zna što bi se dogodilo do kraja, i kako bi skončao taj naš prljavi rat, da sudac u 74. minuti nije isključio Štimca i mene. Poslije svega, sada mogu kazati kako je to bilo najbolje rješenje jer sam doista bio pripravan na sve.”

Igor Štimac je u niz navrata prisnažio kako je s nacionalističkim uvredama prvi počeo Mihajlović i da je zatim, a osobito nakon Sinišina otvorena opredjeljenja za politiku Slobodana Miloševića, prijateljstva s ratnim zločincem Željkom Ražnatovićem Arkanom i protuhrvatskih istupa, on za nj “više ne postoji”. Bilo je posrednih pokušaja da zakopaju ratne sjekire. Siniša mu je putem televizije ponudio da ispiju bocu dalmatinskoga crnjaka, ali Igor je to izrijekom otklonio uz prisegu da s Mihajlovićem nema pomirenja. “Njegovo odbijanje učinilo me ravnodušnim i pomirenje sa Štimcem me više ne zanima!”, srdito je objavio Siniša. I sada se nameće golicavo pitanje: hoće li se njih dvojica, kao izbornici, makar protokolarno i ceremonijalno, rukovati prije i poslije završenih budućih utakmica u Beogradu i Zagrebu ili će okrenuti glave? Štimac se očitovao o tome; dok je Mihajlović – nakon što se dohvatio vrućega krumpira preuzimanjem srpske vrste – u nekome beogradskom listu navodno izjavio kako Igora “i dalje smatra prijateljem”. Uoči Europskog prvenstva u Poljskoj i Ukrajini Siniša je naglasio da će, u odsuću Srba, navijati za Hrvatsku, baš kao što joj je držao palce i na prošloj smotri u Austriji i Švicarskoj 2008.: “Ništa nemam protivu Hrvata, mati mi je Hrvatica i katolkinja, a otac Srbin i pravoslavac, i nikad mi nije bilo važno tko je Srbin, a tko Hrvat! Napose ću biti za Hrvatsku, jer sam izuzetno vezan za Slavena Bilića.”

Širok osmijeh. Reporteri istančanih pogleda zapazili su na Euru, na stadionu u Poznanju, netom prije početka dvoboja Hrvatske i Italije, zgodu koja će, štono bi rekli šereti: pridonijeti “raspirivanju narušenoga nogometnog bratstva susjednih država”. Zdravko Mamić i Davor Šuker, koji su sjedili u počasnoj predsjedničkoj loži, zamijetili su niže, na tribinama, Sinišu Mihajlovića. Mahnuli su mu i dozvali ga. Davni su se znanci, uz široke osmijehe od uha do uha, izgrlili i izljubili, da potom, budući ljuti suparnici u ratu za odlazak u Brazil 2014., zajedno iz lože odgledaju napeti susret.  

Mihajlović je s Crvenom zvezdom 1991. postao klupski prvak Europe, a godinu potom i svijeta, u Tokiju, kad je Zvezda sa 3:0 isprašila južnoameričkoga šampiona, čileanski Colo Colo: “Dočekao sam da se Joziću osvetim za nepravdu koju mi je nanio izbacivši me 1987. iz juniorske reprezentacije!”, rekao je pomalo zlurado, i dodao kako mu je ipak slađa pobjeda od ove bila ona 9. listopada 1999. nakon što je njegovim zgodicima (postignutih uz izdašnu pomoć našega neraspoloženog vratara Dražena Ladića) Jugoslavija na Maksimiru izvukla 2:2 s Hrvatskom koju je vodio Blažević, pa je i njemu s nasladom “vratio milo za drago” zbog duge kose i pogotovu što s njime nije htio potpisati profesionalni ugovor. Jugoslavija je otišla na prvenstvo Europe 2000., a Hrvatska ostala kod kuće.

Bože pravde. Siniša Mihajlović je 1992. iz Crvene zvezde za brdo dolara bio prodan u Italiju, Romi, a još je igrao za Sampdoriju, Lazio i Inter, gdje je stekao status idola. Pošto je u 37. godini prestao s igranjem, postao je pomoćnik Robertu Manciniju, koji je vježbao Inter. Poslije se okušao kao glavni trener, najprije u Bologni (otkaz), Cataniji (spasio je ispadanja) i u Fiorentini (otkaz). Tek računice govore da je s ta tri talijanska prvoligaša doživio više poraza i neriješenih igara negoli je izborio pobjeda.

Siniša je od kraja 1995. u braku s nekoć popularnom talijanskom televizijskom voditeljicom Arianom (doživio ju je, kićeno je istakao, kao “udar groma”), i s njome dobio petero djece: najprije dvije kćeri, Virginiju i Viktoriju, i za njima tri sina Miroslava, Dušana i Nicolasa. Vjenčali su se u Rimu, u katoličkoj crkvi, a 2005. ponovili su taj čin ali u pravoslavnoj crkvi u Sremskim Karlovcima. Prije poznanstva s Arianom, 1994. Siniši se rodio izvanbračni sin Marco, kojeg je priznao, ali s njegovom majkom nema nikakvih odnosa.

Od zanimljivih ličnosti koje je upoznao, Siniša Mihajlović navodi da je dvaput dolazio u audijenciju kod pape Ivana Pavla II, bio je primljen kod Slobodana Miloševića, kojemu je darovao svoj dres, a to je učinio i s globalnim filmskim superstarom Melom Gibsonom. 

 Nakon što je potpisao izbornički ugovor s Fudbalskim savezom Srbije, po kojem će za dvije godine zaraditi 600 tisuća eura, uz plaćeni porez, te premiju od 500 tisuća eura u slučaju plasmana na prvenstvo svijeta 2014., Siniša Mihajlović objelodanio je pravila kojih se moraju držati svi njegovi izabranici. U javnosti je najsnažnije zazvonila nametnuta obveza da svatko treba pjevati himnu “Bože pravde”. No kad Sandžaklija Rasim Ljajić, njegov pulen kojeg je doveo iz Partizana u Fiorentinu, na prvome od tri dogovorena susreta u inozemstvu (sa Španjolskom, Francuskom i Švedskom) nije pustio glasa, Siniša ga je, uz potporu većine srpskih medija, najurio iz reprezentacije. No nakon što je srpska vrsta izgubila sve tri utakmice, unatoč izbornikovu tvrdome obećanju: “Idemo u Brazil!”, srpski su ga novinari uzeli na zub i žestoko napali zbog kaplarske odluke. “Miha naučio igrače samo da pjevaju himnu!”, glasio je jedan od zlobnih naslova.

Siniša vjeruje da će Srbija u kvalifikacijama preteći Hrvatsku: “Fućkanja i povici koji će me dočekati na Maksimiru, više će me ohrabriti!”

Sukob s vierom. Siniša, kojem je mati nadjenula ime po romantičnome junaku Zagorkina romana Grička vještica, u autobiografskoj knjizi “Božja levica” ispovjedio je novinaru Miroslavu Gavriloviću da je najviše plakao kad je 4. svibnja 1980. umro doživotni predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito. A priznao mu je i svoje grijehe s kojima se, kako je rekao, ne diči.  

Igrajući za Lazio u Ligi prvaka, na utakmici protiv Chelseaja, Mihajlović je pljunuo Rumunja Adriana Mutua zbog čega je bio isključen. Zbog toga ga je Europski nogometni savez (UEFA) kaznio zabranom igranja na osam susreta.

Na visinu kazne utjecao je slučaj od prije tri godine, s tamnoputim Francuzom Patrickom Vierom, za vrijeme susreta Lazija i Arsenala. Na tiskovnoj konferenciji Viera je rekao da ga je Mihajlović rasno uvrijedio. “Izišao sam pred novinare”, izjavio je Siniša, “i iznio im što je zapravo bilo. Poslije dvoboja Viera mi je kazao da sam cigansko govno, a ja mu uzvratio da je on crno govno. UEFA mi je odrezala tri utakmice zabrane, stoga što sam uvrijedio Vieru zbog boje kože, dok je on prošao bez posljedica. I sada mislim da to nije bilo pravedno presuđeno. U ljeto 2006. Patrick Viera pristupio je Interu u kojem sam radio kao pomoćnik trenera Roberta Mancinija. Za vrijeme naše suradnje uvjerio sam se da je Viera – o kome dotle nisam lijepo mislio – ne samo izuzetan nogometaš nego i izuzetno dobar čovjek!”