Nije to strah od slave, nego stav, praktički priopćenje za javnost. Sia Furler (39), australska pjevačica i kantautorica koja živi u Los Angelesu, pokušava samu sebe – svoj lik, ali ne i djelo – izbrisati iz stvarnosti pop kulture. Radikalizirala je svoj javni nastup do maksimuma: njezin šesti album na coveru nema njezino lice, Sijin lik ne smije se koristi u promotivne svrhe, na nastupima stoji u kutu i pjeva, leđima okrenuta publici, a na javna događanja dolazi s perikom na glavi koja joj prekriva cijelo lice. Izgleda otprilike kao stajaća lampa; ta predimenzionirana perika njezina je burka protiv – cijene slave.
Perika Budimo realni, teško da Sia bježi od svakog oblika slave. Ovo je performans. Da nije, ne bi se uopće pojavljivala u javnosti, hodala po crvenom tepihu na dodjeli Grammyja ili gostovala u američkim kasnovečernjim prestižnim show emisijama. Svjedoče to i fotografije snimljene na tradicionalnoj oskarovskoj zabavi Vanity Faira, na kojima se vidi Sia kako se zabavlja i opušteno smiješi sa svojom instalacijom na glavi, a poslije ju i skine, pa se vidi da je sasvim zgodna i simpatična ispod te perike-lampe koju nosi u javnosti.
Njezin aktivizam protiv slave kulminirao je ovoga tjedna kad je objavljen posljednji spot iz njezine “glazbene trilogije” u kojoj sudjeluje mlada plesačica Maddie Ziegler, njezin alter-ego za spotove. Umjesto da sama nastupi u spotu za svoju hit pjesmu “Chandelier”, angažirala je u svibnju 2014. godine 12-godišnju zvijezdu reality showa “Dance Moms” (poslala joj je poruku s ponudom preko Twittera). Video je postao toliko popularan (ima 650 milijuna pregleda na YouTubeu!) da je Sia u siječnju ove godine “snimila” i drugi spot, za pjesmu “Elastic Heart” (220 milijuna pregleda), u kojem osim Maddie nastupa još jedna žrtva slave, glumac Shia LaBeouf (28) koji se proslavio ulogom u “Transformerima”. Drugog travnja Sijin performans u povodu novog, šestog studijskog albuma “1000 Forms of Fear“ završio je trećim videospotom, za pjesmu “Big Girls Cry”, koji je u manje od tjedan dana pogledalo 10 milijuna ljudi.
Elastično srce Prvi video postao je toliki hit upravo zbog malene Maddie Ziegler – njezin fantastični ples, ali još više ekspresija i mimika lica u spotu duboko su uznemirujući. Sve je puno dramatike, iskolačenih očiju i jezovitih osmijeha, s povremenim pauzama u kojima iz djeteta zapravo izbija očaj. Ples je koreografirao brkati plesni guru Ryan Heffington. U pjesmi “Chandelier” Sia pjeva o djevojci koja lumpa cijelu noć – između ostaloga se ljulja i na lusteru, a onda ujutro osjeća zbog toga sram. Ne osobito pametno ili inspirativno. “Elastic Heart” ljubavna je pjesma koju pjeva ostavljena djevojka “debele kože i elastičnog srca”. Hoće reći, prilagodljiva je sve dok ju se, poput gumice, ne nategne previše, jer bi onda mogla puknuti. U videospotu je to pucanje metaforički prikazano bitkom između Maddie i Shije LeBeoufa u kavezu, što je izazvalo podijeljene reakcije – 16 godina razlike između plesačice i glumca, kostimi koji više otkrivaju nego skrivaju, i simbolika kaveza, asocirali su dio gledatelja na (seksualno) nasilje i pedofiliju.
Treća pjesma, “Big Girls Cry”, govori pak o tome kako velike cure ipak plaču dok im se srce lomi (i samo glume da im je srce elastično). Sia se time, navodno, poziva na svoje pravo da pokazuje emocije kad ih osjeća i kako ih osjeća. U tom trećem spotu nema plesa - djevojčica “pleše” tek licem i rukama. Kamera ne prelazi ispod linije njezinih ramena; sve je izraženo očima, mimikom lica, rukama kojima se gotovo lupa po glavi. Prizor je i opet fascinantan, negdje između magije i ludila, teško je odrediti.
Sijino bogatstvo procjenjuje se na 20 milijuna australskih dolara. Svoj talent za proizvodnju glazbenih hitova koristi i tako što piše za megazvijezde glazbene industrije: Rihanni je napisala “Diamonds”, Beyoncé “Pretty Hurts”, a Britney Spears “Perfume”. Nije se ograničila samo na ženske izvođačice, Davidu Guetti je napisala dva globalna hita i otpjevala vokale – “Titanium” i “She Wolf”.
Sve to ju je orbitriralo u mainstream pop, koji prodaje lice, posebno ženska lica. Njezina odluka da pokrije već otkriveno lice nije osobito inovativna, ali ju je učinila svojevrsnom feminističkom i celebrity ikonom. Band The Knife 2013. godine odradio je cijelu turneju a da se nije pojavio na pozornici, umjesto njih je to činila maskirana plesna skupina (publici se to nije svidjelo), a otprije je poznat slučaj Daft Punka, francuskog elektronskog dueta koji nosi robotske kacige.
Sa slavom se, uostalom, hrva i Shia LaBeouf, što ga je očito povezalo sa Sijom. Ne osobito omiljen u javnosti, Shia LeBeouf proteklih je godina bio optužen za plagijat (nije naveo od koga je posudio ideju za kratki film), što mu je izazvalo egzistencijalnu krizu, pa je tražio neke ozbiljnije projekte od “Transformera” i završio u “Nimfomanki” Larsa von Triera, a onda se okrenuo metamodernizmu i performansima. Na berlinskoj premijeri “Nimfomanke” pojavio se s papirnatom vrećicom na glavi na kojoj piše “Nisam više slavan” – na prvi pogled izgleda smiješno, iako je sve to zapravo tužno. Je li vrećica zapravo poruka da se želi povući iz javnog života?
Svekrva iz pakla “Da, osamdesete i devedesete su nas sjebale; naša je kultura postala proizvod za prodaju, i svi u tabloidima su proizvodi – objekti. Američka kultura govori samo o pušenju (felaciju, op. a.) i golfu. Želim natrag vlasništvo. Jebeš lovu, to nikad nije bio impuls. Želim svrhu”, rekao je časopisu Dazed.
Slično govori i Sia u intervjuu koji je dala časopisu Billboard 2013. godine. Na snimanje za naslovnicu tog časopisa i ona je ponijela papirnatu vrećicu (dobra protiv napada panike, kako nam je svojedobno pokazao Tony Soprano, nakon što se od pritiska mafijaškog posla srušio u svojoj kuhinji; dobra, valjda, i protiv slave). U intervjuu je bez ustezanja otkrila da se iz javnog života povlači zbog višegodišnje ovisnosti o lijekovima i alkoholu, borbe sa suicidalnim mislima i odlaska na odvikavanje. Billboard je uz intervju objavio i njezin manifest protiv slave.
“Kad bi itko osim slavnih ljudi znao kako je to biti slavna osoba, nikad ne bi želio postati slavan. Zamislite stereotipnu, potpuno neinformiranu svekrvu koja ima mišljenje o svemu i sad to prenesite na svakog tinejdžera na svijetu koji ima računalo. (...) Znam da bih mogla naletjeti na tu svekrvu oštrog jezika, koja samo čeka da udari na moje samopouzdanje. Ne samo da se šali na račun toga da bi mogla umrijeti prije nego što joj podarim unuke, nego me još pita i jesam li jalova. Pita me jesam li toliko 'neprivlačna ispod te odjeće da me njezin sin/kći više ne želi jebati', ili jesam li toliko 'glupa da ne znam čemu pimpek služi i kako ga koristiti'. Propituje sve što se ima propitati. Propituje i ono što mi nikad nije palo na pamet. Stvari oko kojih se nisam osjećala nesigurno prije nego što sam nju srela. Nikad nisam bila osobito slavna, ali sam radila s mnogo slavnih ljudi i vidjela sam njihove svekrve. Ne želim vlastitu.”
No postoji problem u toj Sijinoj želji za povratkom u anonimnost: sebe je prikrila, uspijeva joj da bude neprepoznatljiva, no na svoje je mjesto gurnula 12-godišnju djevojčicu koju je u tri spota pretvorila u mini-sebe (djevojčica nastupa s plavom perikom ošišanom u bob, što je dugo vremena bila Sijina frizura).
U najbolje slučaju, rezoniraju rijetki američki mediji, to je ironija. U najgorem, to je licemjerje. Sia se ne uspijeva nositi sa slavom u kasnim tridesetima. Zašto misli da to može 12-godišnje dijete? Možda zato što to misli njezina mama? Mama je Maddie upisala na ples kad je imala dvije i pol godine, a s osam ju je “upisala” u reality show, pa od tada američka javnost svjedoči njezinim usponima i padovima, pobjedama i suzama. U jednoj sceni iz serijala “Dance Moms” (uistinu degutantnog realityja o patološki ambicioznim majkama malih plesačica) Maddieina trenerica upozorava djevojčicu: “Uvijek postoji drugo dijete. Uvijek postoji netko drugi”, aludirajući da je lako zamjenjiva. “Žao mi je, žao mi je!”, muca curica pred kamerama dok joj se niz obraze slijevaju suze.
Slavno roblje Maddie je u zadnjih par mjeseci preuzela gotovo sve Sijine javne nastupe. Dok Sia stoji u kutu, ili sjedi leđima okrenuta publici, djevojčica skakuće po pozornici, lica iscerenog u luđački osmijeh. Nije poznato je li to parodija plesačkog osmijeha (koji se nekad dobronamjerno sugerirao, ili naređivao, svim plesačima prije izlaska na pozornicu), ali nije smiješno. Ne kad se Sia i Maddie pojave na crvenom tepihu, prije ovogodišnje dodjele Grammyja, obje s bijelim perikama, ali s tom razlikom da se Siji lice ne vidi, a malena je obznanjena cijelom svijetu.
Američki mediji špekuliraju kako je Sia svojom glazbenom trilogijom htjela prikazati položaj žena u pop glazbi koju diskografi prodaju na temelju njihova izgleda. Čudno da je za to odabrano dijete, ili možda i nije čudno. Prodaja u (slavno) roblje, pouka je ove priče, ne počinje u diskografskoj industriji; nije ona ta koja postavlja parametre ponašanja, nego društvo, a prije njega obitelj. Realno, Maddie Ziegler je, za pet ili petnaest minuta slave, prodala njezina vlastita majka.