Will McAvoy potrošeni je TV voditelj na kabelskoj postaji ACN koji se upravo vratio s prisilnog godišnjeg odmora. Dva tjedna prije, na jednom sveučilištu, usudio se reći kako smatra da Amerika nije najveća država na svijetu, izazvao PR katastrofu, i sada, po povratku na posao, dočekala ga je prazna redakcija. Cijeli njegov tim preselio se u drugi show, a šef mu je u međuvremenu “nabavio” novi koji vodi njegova bivša cura Mackenzie MacHale. I dok se McAvoy, probuđen iz mrtvila zbog svog dugačkog jezika, svađa sa šefom oko svoje nove izvršne producentice, stiže vijest o požaru na naftnom izvor Deep Horizon u vlasništvu BP-a. Čini se da McAvoy nema izbora: vrijeme je da se opet počne baviti novinarstvom.
To je ukratko sadržaj nove HBO-ove serije “Uredništvo” (The Newsroom) koja bi, prema najavama, trebala u prvoj sezoni imati deset epizoda. Hoće li i epizoda i sezona biti više, teško je reći jer, barem kako sada stvari stoje, američki mediji nisu oduševljeni TV dramom koja im je, već u pilotu, poručila da svoj posao rade – traljavo. Čitajući te kritike, scenarist Aaron Sorkin vjerojatno se sjetio jedne druge svoje serije, “Studio 60 on the Sunset Strip”, koja se emitirala od kraja 2006. do sredine 2007. i nije doživjela drugu sezonu. I u njoj je radnja bila smještena u fikcionalni televizijski studio, ali onaj koji je proizvodio zabavni večernji subotnji show, nešto poput Saturday Night Livea na NBC-u. Americi to baš nije bilo duhovito, iako je tako bilo mišljeno. Urbana legenda kaže da najtvrdokorniji fanovi još uvjeravaju ostatak svijeta kako je scenarij zapravo bio sjajan, ali su Amerikanci preglupi da bi ga shvatili.
Scenarista, producenta i dramatičara Aaron Sorkina (51), koji je napisao scenarije za “Malo dobrih ljudi”, “Društvenu mrežu” (za koju je dobio i Oscara) i omiljeno “Zapadno krilo”, često nazivaju autorom moderne televizije, inovatorom i jednim od najoriginalnijih scenarističkih glasova. Oni blagonakloniji tepaju mu da je televizijski Shakespeare jer je u 20 godina karijere ispisao na milijune stranica scenarija. Oni koji ga doživljavaju umjereno kažu da je on naprosto jedan iz one škole scenarista koji vole dijalog, rasprave, nadmudrivanje – ponekad su te “prepirke” inteligentne, ponekad su umjetne, po principu – što je više riječi, to se jače stvara dojam pameti.
No ima i onih, kao sada, koji Sorkinu priznaju da zna napisati inteligentan, zabavan dijalog ili, češće, monolog, no i da su ti razgovori apsolutno neljudski, jer u stvarnome životu tako nitko
Bura koja se podigla od početka emitiranja “The Newsrooma”, koji se na američkom HBO-u počeo prikazivati ranije nego na “hrvatskom”, iz naše je pozicije gotovo pa nevjerojatna. Zašto, zaboga, američki mediji autoru fikcionalne priče predbacuju da ona nije dovoljno – realna? Kad je Stephen Colbert ovih dana upitao Aarona Sorkina što misli o kritikama da “Uredništvo” nije realno, on mu je odgovorio: “Da, a srednja škola je baš kao ‘Glee’.” Drugim riječima, začepite, jer nije realno niti da quarterback zamijeni moguće propulzivnu karijeru u ragbiju za pjevanje u duetu s omraženom i sebičnom curom, pa vam se svejedno sviđa to gledati, eto već pune tri sezone, a najavljena je i četvrta. Problem je, najverojatnije, u tome što je Sorkin, tvrdi nenamjerno, dirnuo u osinje gnijezdo, u bolnu točku koje su, više-manje, svjesni svi koji rade u medijima, ali se o njoj zapravo ne govori.
“Svima vama, medijskim zajedljivcima, koji sada gadite Aarona Sorkina zbog njegove nove serije, mogu reći samo ovo: ne nalazite utjehu u tome da show ne valja. Njegove tvrdnje o našem poslu – da se trebamo prisjetiti, poštovati i oživiti novinarsku predanost idealima – itekako su precizne da bi se ignorirale”, tako započinje svoju kolumnu prije nekoliko dana Howard Fineman, urednički direktor AOL Huffington Post Media Group.
Lako se izrugivati Sorkinu. Nije da sam ne daje materijala. Dovoljno je na YouTubeu pogledati video naziva “Sorkinisms – A Supercut”, u trajanju od sedam minuta i 22 sekunde, a koji je dosad pogledalo gotovo pola milijuna ljudi, pa da bude jasno u kojoj mjeri Sorkin ponavlja zaplete, reciklira dijaloge i čak doslovce prepisuje fraze od samoga sebe. Ključno pitanje kod Sorkina uvijek je, naime, isto: kako obrazovani, dobronamjerni ljudi – vojni odvjetnik, zaposlenik u Bijeloj kući, internetski mogul koji je još dijete ili iscijeđeni televizijski voditelj – mogu pomiriti sirovu ambiciju s profesionalnim, pa i životnim idealima? Dok se bore sa svojim dilemama, Sorkinovi likovi nervozno, zarazno pričaju – prakticiraju proslavljeni “walk and talk”, odnosno hodaju i govore; recitiraju elegantne, dugačke solilokvije o svojem prkosnom, busajućem u prsa odbijanju da se uklope i smire. 
Iziritiranim zaposlenicima Bijele kuće možda neće smetati što zvuče jednako ili slično kao i Tom Cruise u “Malo dobrih ljudi” ili, možda, Jesse Eisenberg u “Društvenoj mreži”, niti će, zbog prirode njihova posla koji nalaže tajnost, pisati protestna pisma o tome kako Aaron Sorkin nema blage veze o njihovu poslu. Umorni novinari koje je potrošila korporacija, tjerajući ih da donose novac, a ne vijesti, pisat će pak otrovne kritike o tome kako je “Uredništvo” nerealno jer, gle čuda, prikazuje isto takvog umornog i bezidejnog TV voditelja koji se odjednom probudi u svojoj močvari i odluči raditi svoj posao tako da mu istodobno kuca srce od ponosa. Možda to i jest nerealno. Svakako je idealistički. Ali ako ste i samo jedan dan radili u novinama, na radiju ili televiziji u neko bolje doba, ne možete se oteti nostalgičnom zovu “The Newsrooma”; ne možete prestati, pod udarom ushićenja, maštati o novinarstvu kakvo je nekad bilo. Da, Sorkin definitivno reciklira, ali, bože, da nam je barem jedan takav ovdje, u poplavi uvredljivo neinteligentnih domaćih serija, od kojih mrvicu zahtjevnijeg gledatelja može uhvatiti samo napad stida i nelagode, toliko jak da odmah ugasi televizor i poželi otkazati pretplatu (što, naravno, ne može).
Sam Aaron Sorkin svoje “Uredništvo”, prvi TV scenarij nakon pet godina pauze, naziva tek – romantičnom komedijom smještenom u poslovno okruženje. “Želim da se zabavljate dok gledate seriju. To je sve. Nisam aktivist, ne pokušavam promijeniti ničije mišljenje, ne pokušavam vas uvjeriti, docirati vam, ništa od toga”, odgovara.
Teško za povjerovati, imajući na umu koliko su neke teme, koje je obrađivao u “Zapadnom krilu”, bile društveno angažirane. No on je uporan u tvrdnji kako u “Uredništvu” nikome ne propovijeda o gubitku novinarskih standarda u modernim Sjedinjenim Državama. Dobro, možda ne propovijeda, ali svakako idealizira. “Idealizam je nešto drugo. Lud sam za idealizmom. Toliko sam idealističan da sam pisao o administraciji demokrata u Bijeloj kući koja je uspjela dobro obaviti posao. A scenarij za ovu seriju pisao sam s jednakom strašću”, objašnjava Irish Timesu. Jeff Daniels, koji glumi Willa McAvoya, kaže kako su svaka dva tjedna dobivali 85 stranica novog scenarija i, gledajući u njega, znao bi pomisliti: “O, Isuse! Ovo nije planina dijaloga. Ovo je planinski lanac dijaloga!”
Iako javnost pokušava uvjeriti kako je “The Newsroom” tek romcom, Sorkin ima dugu povijest pokušaja da uvede inteligenciju i razum u masovnu zabavu. Istodobno, iako iza njega stoje sjajni projekti i povijesni televizijski i filmski trenuci poput onoga iz “Malo dobrih ljudi” kad Tom Cruise, kao tužitelj Kaffee, konačno uspije slomiti Jacka Nicholsona kao zapovjednika Jessopa (“Želiš odgovore?”, pita Jessop. “Želim istinu”, odgovara Kaffee. “Ne možeš ti podnijeti istinu”, zaurla Jessop), ili druge scene, one iz “Društvene mreže”, kad Jesse Eisenberg kao Mark Zuckerberg na saslušanju na Harvardu o tome tko je zapravio izmislio Facebook kaže: “Da ste vi, dečki, izumitelji Faceboka, onda biste Facebook i izumili”, Aaron Sorkin ima tu neobičnu sklonost umanjivati vlastiti talent. “Odrastao sam okružen ljudima koji su bili daleko pametniji od mene i doista sam uživao u tome kako inteligencija zvuči. Ja sam tu osobinu ne posjedujem, no posjedujem sposobnost da je imitiram fonetski”, objasnio je. “Ne želim se analizirati, no mislim, zapravo znam da je to istina, da ulazim u svijet kroz to što pišem. Odrastao sam uvjeren kako ništa ne vrijedim; kako odrastajući s obitelji i prijateljima nemam što ponuditi u razgovoru. No kad sam počeo pisati, odjednom sam počeo nuditi nešto što je bilo dovoljno dobro”, priznao je jednom.
Sorkin je rođen na Manhattanu, a odrastao je u bogatom predgrađu New Yorka, Scarsdaleu. Majka mu je bila učiteljica, a otac odvjetnik koji se bavio zaštitom intelektualnog vlasništva. Starija sestra i brat postali su odvjetnici. Aaron nije maštao o tome da će postati scenarist. Zanimala ga je gluma koju je diplomirao 1983. godine na Sveučilištu Syracuse. Većinu osamdesetih proveo je u New Yorku pokušavajući se probiti u glumačkom svijetu, a vrijeme je kratio pišući drame. To mu je išlo mnogo bolje. Njegova drama “Malo dobrih ljudi” privukla je holivudskog producenta Davida Browna koji je kupio filmska prava i prije nego je predstava uopće doživjela premijeru. Sorkin je ideju dobio nakon telefonskog razgovora sa sestrom Deborah koja se upravo spremala otputovati u zaljev Guantánamo kako bi branila grupu marinaca koji su gotovo ubili kolegu zbog naredbe nadređenog. Sorkin je većinu priče zapisao na papirnatim koktel ubrusima dok je posluživao u Palace Theatreu na Broadwayu. On i cimeri baš su u to vrijeme kupili Mac pa bi Sorkin, kad bi se vratio kući nakon smjene, ispraznio džepove i prepisivao rečenice sa salveta u kompjutor.
Nakon Brownova posjeta Sorkinu se javio i Castle Rock Entertainment i unajmio ga da “Malo dobrih ljudi” adaptira za veliki ekran. Film, koji je režirao Rob Reiner, postigao je golem uspjeh, pa je devedesete godine Sorkin proveo pišući još dva scenarija za Castle Rock, onaj za “Zlobu” (Malice) i drugi za “Američkog predsjednika” (The American President).
Televizijsku karijeru započeo je krajem 80-ih kad mu je ABC ponudio da piše scenarij za humorističnu seriju “Sports Night” (Sportske noći), koja je doživjela dvije sezone i preklopila se s početkom rada na političkoj televizijskoj drami koja će Sorkina najviše proslaviti “Zapadnome krilu”, koje se emitiralo na NBC-u. Prva ideja Sorkinu je pala na pamet još 1997. kad je, nepripremljen, otišao na ručak s producentom Johnom Wellsom i u panici Wellsu počeo brbljati o TV seriji koja bi se vrtjela oko zaposlenika Bijele kuće, što je bio dio priče iz “Američkog predsjednika” od koje je odustao. Wells je ideju predstavio NBC-u, no rekli su mu da s njom pričeka dok se ne stiša afera oko Clintona i Monice Lewinsky. “Krilo” je, u sedam sezona, osvojilo čak 26 nagrada Emmy, a Sorkin je scenarij pisao pune četiri sezone, praktički za svaku epizodu, sve do 2003., kad je napustio seriju, koja je nastavila još tri sezone bez njega. Vratio se na televiziju tri godine poslije, sa “Studijom 60”, ali to je bio fijasko – gledanost je bila slaba, reakcije pomiješane. Presudile su mu novinske kritike i, nekad teško zamislivo, one na internetu.
Sorkin je u scenarističkim krugovima poznat kao “control freak”, autor koji drži pod nadzorom i najmanju sitnicu i aposlutno sve piše sam, zbog čega nevoljko dijeli zasluge s koscenaristima. Danas je već legendaran skandal koji se zbio na dodjeli Emmyja u kojoj je prva sezona “Zapadnog krila” nagrađena s čak devet priznanja, što je bio rekordan broj nagrada koji je neka serija osvojila u pojedinačnoj sezoni. Jedan od Emmyja pripao je i Sorkinu i koscenaristu Ricku Clevelandu za desetu epizodu prve sezone, “In Excelsis Deo”, no prema pisanju The New York Timesa Sorkin je potjerao Clevelanda s pozornice i nije mu dopustio da kaže par riječi, iako je sadržaj te epizode bio temeljen na priči Clevelandova oca koji je bio korejski ratni veteran.
Možda je to samo taština, a možda je i Sorkin bio u pravu, iako se na kraju ispričao kolegi. Uostalom, Sorkin je jedan od rijetkih scenarista danas čija je osobnost vidljiva u pisanju – zaštitni znak su mu brzi, vatreni dijalozi i produljeni monolozi koji su vrhunac doživjeli u suradnji s redateljem Thomasom Schlammeom, čovjekom koji je izmislio “walk and talk”, režijsku tehniku u kojoj se cijela scena snima u komadu, a najčešće uključuje nekoliko likova koji međusobno razgovaraju i kreću se kroz set. Schlamme i Sorkin tako su radili “Sports Night”, “Zapadno krilo” i “Studio 60”. “Gotovo se nikad, u većini televizijskih serija, ne vidi kako je netko doputovao od točke A do točke C. Ja želim da publika svjedoči gotovo svakome putovanju na koje su likovi krenuli. Sve to ima smisla, čak i scena u kojoj naručuju ručak”, objasnio je jednom Schlamme. “Trik je slijediti pravila klasičnog pripovijedanja. Svaka drama zapravo govori o istome: netko nešto želi, a netko drugi ili nešto drugo mu stoji na putu da to ostvari. Što lik želi – novac, djevojku ili kartu za Philadephiju – zapravo nije važno. No što god to bilo, i publika to mora željeti za njega”, pojasnio je Sorkin tajnu svog pisanja. Dok piše, Sorkin često pali cigaretu za cigaretom, provodi nebrojene sate zabijen u svoj ured smišljajući zaplet. Kaže da je njegov proces pisanja prilično fizička radnja, jer često ustane i dijaloge izgovara na glas dok ih ispisuje. U intervjuu New York Timesu svojedobno je objasnio kako je radnja za “Zapadno krilo” bila razrađena samo nekoliko tjedana unaprijed i kako, u stvari, uopće nije imao jasne ideje glavne pripovjedne linije. “Rijetko planiram unaprijed. Ne zato što mislim da to nije dobro, nego stoga što najčešće nemam vremena”, dodao je Sorkin.
Možda toliki pritisak može objasniti Sorkinovu višegodišnju ovisnost o kokainu, koja je počela 1987., a doživjela vrhunac u travnju 2001., kada je uhićen na aerodromu Burbank, na putu za Las Vegas, s torbom punom halucinogenih gljiva, marihuane i kokaina. Odala ga je metalna lula za pušenje cracka koja je aktivirala detektor metala. Sorkin, koji je šest godina ranije prošao rehabilitaciju, na nagovor tadašnje djevojke, a uskoro i supruge, odvjetnice Julije Bingham, s kojom ima kćer Roxy, priznao je kako mu to nije bio prvi put da je pokleknuo pred iskušenjem. Najgori trenutak uhićenja bio je taj što se opet osjetio jednako nevrijednim kao i dok je bio dijete, iako je punih 15 godina pokušavao “ispisati” iz sebe taj osjećaj. “U glavi sam bio miran, no tijelo mi uopće nije slušalo mozak. Rekao sam samome sebi kako je sad najvažnija stvar da ne učinim ništa glupo. Nemoj lagati. Nemoj bježati. Nemoj glumatati kako nemaš pojma odakle se sve to našlo u tvojoj torbi. Zadnje čega se sjećam jest da mi govore da se ne naslanjam na stol”, ispričao je. Potom se onesvijestio. Policija ga je podigla s poda i stavila mu lisice.
Ubrzo nakon uhićenja Sorkin i njegova supruga su se razišli. Preselio se u hotel. Sudac ga je kaznio obaveznim liječenjem. S droge se skinuo, ali priznao je, u jednom intervjuu prije nekoliko godina, kako ta bitka nikada nije do kraja gotova. “Sada sam zdrav i to je najvažnije. Od ovisnosti se nije moguće izliječiti – samo ste u remisiji. Jedna od najtežih stvari koju sam ikad učinio, koju svaki dan činim, jest da ne uzimam kokain”, komentirao je.
Kad je konačno postao čist, uhvatio ga je strah da više neće moći pisati. “U prošlosti, došao bi moj diler, donio mi drogu i cijelu bih noć pisao kao lud. Mučilo me hoću li moći pisati danju, i hoću li moći pisati bez droge”, priznao je u intervjuu časopisu W. Pokazalo se da može. Bio je neizmjerno ponosan na sebe, a kako bi se osigurao i u budućnosti, svoju kćer Roxy postavio je kao imaginarni branik. “Znam da bih nju iznevjerio, ako bih se opet odao drogi.”
Nakon supruge Julije, niz je godina bio u vezi s Kristin Chenoweth koja je u “Zapadnom krilu” glumila Annabeth Schott, a potom hodao s kolumnisticom New York Timesa Maureen Dowd. Ovih dana Aarona Sorkina na crvenom tepihu ne fotografiraju samo zbog “Uredništva”, nego i zbog nove djevojke, Kristin Davis (47), poznate po ulozi Charlotte u proslavljenom “Seksu i gradu”. Iako Sorkin nikada nije bio tip koji je volio svjetla reflektora, osim ako nije stajao iza njih, on i Davis imaju jednu stvar sigurno zajedničku – glumica je, naime, liječena alkoholičarka.
