Redateljica Irena Škorić o filmu “7sex7” i pokušaju da iznova pokaže draž tjelesne ljubavi koju je ubila lako dostupna pornografija

Kratki igrani filmovi “Rastanak”, “Rastanak 2” i “Scenarij za običan život”, dokumentarni filmovi “Sudbina broja 13”, “P.M.” i “Berislav Š. Proces”, dugometražni igrani film “7seX7” koji početkom sljedeće godine kreće u kino distribuciju – sve su to radovi filmske scenaristice i redateljice Irene Škorić. S obzirom da te filmove, s iznimkom posljednjeg, prosječan gledatelj, čitatelj novina i novinar nema gdje pogledati – osim, moguće, na Danima hrvatskog filma tj. jednom godišnje – činilo se dobrom idejom nabaviti ih uoči naručenog intervjua s autoricom. I pogledati, naravno. Zanimljivo je da se po našim medijima sve više provlače filmski autori/ice čije radove gotovo nitko, a sigurno ne široka publika kojoj se ti mediji obraćaju, nikada nije vidio. Napisati u Hrvatskoj za nekog “poznati filmski redatelj” postalo je gotovo pa kao napisati “poznati poduzetnik”. I jedno i drugo je, naime, neprovjerljivo. Evo, primjerice, Irene Škorić. Stalno je prisutna u medijima, a zapravo malo je tko pogledao njezine filmove. Zanimljivo je da ih uglavnom producira u vlastitoj produkcijskoj kući Artizana, te da je, zasada, najveći uspjeh postigla s kratkim “Rastanak”.

“Lijepa i pametna” – moglo bi se reći da se nastup u javnosti Irene Škorić, otkad se pojavila, kreće u tom smjeru. No, kaže ona, ljepota za filmsku redateljicu uopće nije važna. “Važna je prije svega darovitost. Odnosno, trebala bi biti važna”, kaže ona. “To što je nekome važna samo svjedoči u kakvom svijetu živimo. Vrijednosti zapravo i ne postoje nego je vrijednost ono što isfura nekakav PR. Film, filmska umjetnost, kultura, sve je to nevažno. Mene nije isfurala moja ljepota i pamet, nego moji filmovi, nagrade i uspjesi. Namjerno velim ‘isfurala’, ma koliko ne volim tu ružnu riječ koja znači isto što i PR. Da se moji filmovi nisu napobjeđivali po svijetu, da ‘Rastanak’, na primjer, nije dobio Grand Prix na Danima hrvatskog filma, da nisam dobila dvije značajne književne nagrade ‘Marin Držić’ i ‘Ranko Marinković’, nitko za mene ne bi doznao, i moja pamet i ljepota mi ništa ne bi mogli pomoći. Ja se prije svega bavim osmišljavanjem svojih filmova, a ne PR-a. Budući da, na žalost, u današnjem površnom i ispraznom vremenu, mladost i ljepota imaju kultni status, nije čudo što su moji filmovi i moji filmski uspjesi mnoštvu medija samo povod da me pitaju o vrsti kozmetike i modnim markama, jer pitati me o tome kako režiram, pa koga bi to danas uopće moglo zanimati? Jako volim poeziju Jesenjina, i sada ga spominjem samo zato što je bio razočaran Zapadom koji, kako je rekao, više hoće doznati o broju cipela koje nosi, nego o njegovom pjesništvu.”

Irena Škorić kaže kako ne sumnja u svoje kvalitete. Nema ni jednog jedinog filmskog redatelja koji sumnja u to da je najbolji na svijetu, dodaje. “Jer, to je preduvjet da bi se uopće bilo filmski redatelj. Svatko tko tvrdi drugačije, licemjeran je. Sumnjati u sebe je mogao Van Gogh, jer je i u najvećoj bijedi imao za platno i boje. Ali najveći netalent među redateljima ne smije sumnjati, zato jer od nekog mora dobiti novac bez kojeg filma nema. Kako ćete uvjeriti druge da ne sumnjaju u vas, ako sumnjate vi sami? Ako sam kao redateljica i scenaristica na početku i sumnjala u sebe, moje desetine nagrada su me uvjerile da ne trebam sumnjati.”

Mnogi, uz spomen imena ove mlade redateljice, najprije vezuju riječ “ambicija”. Kako ona gleda na to? “S osmijehom, ili bolje podsmijehom”, odgovara. “Kad netko sa studentskom filmskom vježbom snimljenom u najbjednijim mogućim uvjetima pobijedi na desecima festivala, je li to plod ambicije ili vrijednosti filmskog djela? Nisam doživjela sve te uspjehe svojim djelima zbog svoje ambicije nego vrijednosti svojih filmova.”

Čudi se kako ti koji je smatraju ambicioznom nemaju konsenzus o tome kako je jedna redateljica, žensko u svojim dvadesetim godinama, postigla svojim bijedno financiranim filmovima svjetske uspjehe i da je to naprosto fenomen. “Ne, nego je konsenzus o ‘ambicioznoj Ireni Škorić’!”, kaže ona. “Da nam je takvih ‘ambicija’ poput moje više u dragoj nam državi, bilo bi nam puno, puno ljepše. U našoj takozvanoj sredini lakše je reći za nekog da je ambiciozan, nego mu priznati uspjehe. Svakako sam ambiciozna kad treba noćima ne spavati smišljajući režiju svojih filmova, kad treba motivirati glumce i ekipu, kad treba slamati ravnodušne činovnike i bahate neznalice o kojima često mi autori ovisimo.” Ambiciozna je, nastavlja, kad krstari Hrelićem i za par kuna kupuje rekvizitu, kad krade vlastite suknje iz ormara da bi odjenula glumice.