Otišavši u mirovinu kao profesor rimskog sveučilišta La Sapenza, Predrag Matvejević, europski pisac i angažirani intelektualac, vratio se prije nekoliko mjeseci u Zagreb, koji je napustio početkom 90-ih. Najprije je predavao na Sorbonni, a od 1994. do 2008. bio je redoviti profesor La Sapienze. Predrag Matvejević, u prošlom režimu najdosljedniji borac za pisce u zatvoru, među kojima su bili i Franjo Tuđman, Vlado Gotovac, Vlatko Pavletić… postao je, kao ljevičar i kritičar svih nacionalizama, početkom 90-ih i sam politički nepodoban.
Nije mi lako
Najpopularnija Matvejevićeva knjiga “Mediteranski brevijar” prevedena je na 22 jezika, među kojima japanski, arapski, hebrejski, turski; u Italiji je doživjela 10 izdanja, te dobila najznačajniju talijansku književnu nagradu, “Strega”; u Ženevi je dobila nagradu Charles Veillon, kao najbolji europski esej, u Parizu nagradu za najbolju stranu knjigu. Nagradu “Strega” dobila je i njegova knjiga “Druga Venecija”.
Kako se ovdje osjećate?
- Iskreno da kažem, nije mi baš lako. Suzio mi se i skučio prostor kretanja. Bio je mnogo širi u Parizu i Rimu. Stiješnjenost ponekad stvara jednu vrstu tjeskobe. Viđam malo prijatelja, pokojeg kolegu sa sveučilišta koje je u krizi, ponekog književnika u nevolji. I to je gotovo sve. Srećom, često putujem. Kad radite vani gotovo 17 godina, ostanu neki “repovi”. Uvijek vas netko zove ili traži zbog nečega: predavanja, doktorata, seminara, simpozija. Dvaput mjesečno putujem, najčešće u Rim.
Prije odlaska predavali ste na Filozofskom fakultetu na Odsjeku romanistike. Je li vam drago što ste opet tamo?
- Meni su omiljena mjesta na moru. Idem uskoro na Elafite, na Koločep, gdje nema cesta, gdje su samo putovi. U samom Zagrebu rado prošećem do Kazališne kavane koje se sjećam onakve kakva je bila, do stare Sveučilišne biblioteke u kojoj sam nekoć proveo tolike sate, do Gornjega grada…
Omiljeni doktorand
Odavno poznajete bivšeg premijera Sanadera. Je li vas iznenadila ostavka?
- Možda bolje da to kažem ovako. Odavno poznajem Ivu Sanadera, mogao bih reći i da smo neko vrijeme surađivali, dok je bio glavni urednik u izdavačkoj kući Logos koju je, naglo i posve neočekivano, "preko noći" napustio. Kažu mi da je tako naglo napustio i teološki studij u Rimu, na Gregorijani. Njegov treći "bijeg" je bijeg s premijerskog položaja. Neka svatko na temelju tog zaključuje. On na to ima pravo, a građani imaju pravo znati zašto, a ne znaju. Ne želim biti u zboru onih koji ga hvale ili napadaju, želim mu da nađe sebe u sveopćoj hajci.
I vi ste pomogli priznavanju njegova doktorata u Hrvatskoj.
- Ivo Sanader je obranio doktorat u Austriji, kod moga dragog prijatelja dr. Zorana Konstantinovića, nedavno preminuloga, potomka stare srpske obitelji, koji je slovio kao jedan od najboljih komparatista u Austriji. Za austrijski doktorat ne treba tako mnogo kao za naš, pa se postavljalo pitanje hoće li se naći komisija voljna da ga potvrdi. Divni Konstantinović svako je jutro zvao, moleći me da “učinim sve što mogu…” Hvalio je Sanadera i njegovu suprugu, “To su divna deca s mora…” Učinio sam sve što sam mogao. No, nije to prvi slučaj da jedan ugledni srpski profesor pomogne svome doktorandu. I Ivo Banac doktorirao je kod doktora Wainea Vučinića u Americi… Kasnije mi se Zoran žalio da ga je njegov omiljeni doktorand zaboravio…
Kako vidite hrvatsku aktualnu političku i socijalnu situaciju?
- Mnoge stvari guraju u depresiju. Zar je baš tako moralo biti, je li trebalo ići tim putem, pljačke, bezakonja, laži, primitivnih istupa. Nikad nisam vidio da toliko ljudi u ovome gradu prevrće po kantama za smeće. Moram vam reći da nisam upamtio ni sa sobom u svijet ponio takav Zagreb i da me to boli. Živjeli smo mnogo bolje, ali povratak nije moguć.
U Italiji ste se, recimo tako, angažirali. Sprijateljili ste se s Veltronijem, Prodijem.
- Prodi mi je simpatičan. Praktičan je katolik, ali antiklerikalno nastrojen. Orijentiran je ulijevo, kao što je bio moj pokojni prijatelj Edvard Kocbek. Prodi mi je predložio, dok je bio predsjednik Europske komisije, da uđem u njegovu Grupu mudrih koja je nastojala projicirati mediteransku politiku, naspram Europe koja je dominantna, ali suviše kontinentalna i atlantska. Uspjeli smo za istim stolom okupiti Izraelce i Arape, što danas ne polazi za rukom osnivačima takozvane “Unije za Mediteran”.
Poraz talijanske ljevice na izborima bio je, zapravo, glavni razlog da ste se vratili.
- Da Prodi i Veltroni, s kojim sam se također sprijateljio, nisu izgubili izbore, vjerojatno bih još neko vrijeme ostao uz njih. Za lijevu, Demokratsku partiju napisao sam i objavio u rimskom dnevniku ”Republici” mediteranski program. Što se Mediterana tiče, ni Talijani nisu aktivniji od Hrvata. Kao da nismo zaslužili najljepši dio mora koji nam je pripao… Sekundarni razlog povratku naprosto je taj što sam otišao u mirovinu.
Tri hica u sandučić
Iz Hrvatske ste otišli zbog konkretnog povoda... ali ne volite to nazvati egzilom.
- Prilikom jednog od svojih “povrataka” iz Pariza vidio sam englesku emisiju koja je prikazivala kako četnici gaze po šuti srušenoga Vukovara i pjevaju: “Biće mesa, klaćemo Hrvate.” Vidio sam također ministra Gojka Šuška, kojeg je predsjednik Hrvatske javno proglašavao “najboljim ministrom”, kako na televiziji, u Sinju među alkarima i u Posušju među svojim pristalicama, pozdravlja uzdignutom rukom: “Za dom - spremni”. Tu za mene više nije bilo mjesta. Napisao sam nekoliko tekstova o svemu tome, objavio ih većinom u inozemstvu. Jednoga dana netko mi je nadrljao na poštanskom sandučiću “Crveni konj”, naslov djela Jure Kaštelana, koji sam nedugo prije upotrijebio u nekrologu svome prijatelju. Uskoro su usred bijela dana ispaljena tri hitca u taj isti sandučić. Tada sam pokupio kofere. Stalno sam isticao: nitko me nije otjerao, nisam u egzilu, nisam zatražio azil jer bi to iziskivalo odricanje od vlastitoga državljanstva, na što nisam htio pristati. Nitko me nije izgnao, sâm sam donio odluku da odem. Dakle, nije posrijedi ni azil ni egzil, nego upravo ono “između”.
Kako vidite kapitalizam koji ste zatekli povratkom u Hrvatsku?
- U zemljama Istočne Europe i bivše Jugoslavije povratak “divljem kapitalizmu”, onom koji je sam kapitalizam nastojao prevladati, nije sigurno najbolje rješenje. “Socijalizam s ljudskim licem”, o kojem su maštali disidenti, “praško proljeće”, raskid Jugoslavije sa Staljinom 1948., možda je sve to moglo dati nešto bolje od ovoga što imamo: sačuvati socijalne tekovine, omogućiti veću zaposlenost, osigurati dostojne mirovine, izbjeći osiromašenje većega dijela stanovništva itd. Nisam bio jedini koji je mislio da se do boljih rješenja moglo doći. Danas su zemlje Istočne Europe, koje su ušle u EU, Europi više opterećenje nego dobitak. Kapitalizam je u njima gori, primitivniji.
Završavate knjigu o kruhu za koju ste dva desetljeća tragali po Mediteranu...
- Ideja se rodila kad i Mediteranski brevijar, a pojačava se s bijedom koju gledam oko sebe. Profesura na Sorbonni iI La Sapienzi omogućila mi je da putujem. Krajem ljeta ili početkom jeseni knjiga će izići u Zagrebu i Milanu. Ima tu i obiteljskog iskustva. Moj otac, samo zato što je rođen u Odesi, otjeran je u nacistički logor. Nagladovao se kruha. Moj stric i djed ubijeni su u staljinskom gulagu, vapeći za kriškom kruha. Dug posao, vrlo sam umoran.
NI AZIL NI EGZIL
DOGODILO SE GORE OD MOJIH PROGNOZA
Iz Hrvatske ste otišli 1991. Razlozi su bili politički. Prisjetite se pojedinosti.
- Otišao sam prvi put u prosincu 1991. U početku nisam mislio da ću ostati dugo izvan Zagreba. Povraci Filipa Latinovicza nisu uvijek ugodni. Nisam mislio da će rat biti takav kakav je bio, premda sam bio svjestan suprotnosti. Moja knjiga “Jugoslavenstvo danas”, objavljena 1982. u Zagrebu bila je zapravo knjiga upozorenja: što se sve može dogoditi ako se ne zaustavi zlo…
Dogodilo se gore. Nimalo se ne stidim tih svojih upozorenja ni danas. Nisam nikad osporavao pravo ni jednoga naroda niti pojedinca da bude ono što jest. Politički i kulturni “unitarizam” stran mi je ne samo iz estetskih razloga. I danas mislim kako je postojala mogućnost da cijela tadašnja Jugoslavija bude integrirana u Europsku Uniju. Takva mi je perspektiva izgledala privlačnijom od rata.
KRLEŽA I TUĐMAN
KRLEŽA ME RUŽIO ŠTO BRANIM TUĐMANA
Čega se danas sjećate iz poznanstva s Miroslavom Krležom?
- Sačuvao sam mnogo bilješki o pojedinim susretima, koje ću možda jednog dana objaviti. Navest ću jednu aktualnu: kako se Krleža sastao s Tuđmanom i rastao od njega. Kad je general došao iz Beograda da vodi Institut za povijest radničkoga pokreta, Krleža ga je dočekao objeručke. Govorio je, tužno i rezignirano, kako su mnogi stradali jer su njega, Krležu, čitali i pratili.
Spominjao je svoje drugove Braću Cvijić, Kamila Horvatina, napose Cesarca i još neke koji su stradali u gulagu, Zvonka Rihtmana koji je ubijen zajedno s grupom komunista i ljevičara koje su ustaše pozatvarali u Kerestinec i postrijeljali. Izlazio je s Tuđmanom na večere u Gradski podrum, razgovarao rječito kako je on već umio, bio vrlo srdačan. Međutim, jednoga dana, kad je Tuđman spomenuo hrvatsku u “granicama banovine”, tj. do Drine, s barjakom na vrh Romanije, Krleža je ostao zaprepašten. Prekinuo je svaku vezu s bivšim generalom. Neću ponavljati što je sve izgovorio o njemu. Ja sam tada postao predsjednik hrvatskoga centra PEN-a i potpredsjednik međunarodnoga.
Tad u Jugoslaviji nije djelovao Helsinški odbor pa je PEN klub imao neku sličnu funkciju. Branili smo intelektualce u zatvoru. Krleža je u početku i sam nastojao obraniti Tuđmana. Za onu Titovu rečenicu: “Nemojte Tuđmanu pakovati”, vjerujem da je on zaslužan. Kasnije me ružio što sam nastavio braniti “takve tipove”. Sjećam se, kad sam dobio liječničku potvrdu da Franjo Tuđman ima četiri infarkta u zatvoru, odmah sam sazvao sastanak PEN-a i primili smo “povjesničara” u članstvo. Kasnije, kad sam vidio da bivši višestruki “infarktaš” satima igra tenis, nasmijao sam se samome sebi.