Mladi, zbunjeni rokeri iz Ohija stigli su u Zagreb na poziv nekog Mate iz Kroejše. Godina je 2004. i on im tvrdi da ovdje ima ljudi koji bi ih htjeli slušati uživo. Pa su, eto, došli. Ne mogu vjerovati da ih je smjestio u hotel s tri zvjezdice; u Americi, ako si uopće uspiju srediti gažu, sami si moraju plaćati smještaj po jeftinim špelunkama. Ma u Americi, zapravo, rijetko tko uopće zna da postoje. A u Zagrebu? Koncert je počeo urnebesno, nikad prije ih toliko ljudi nije došlo slušati (ako ne broje rodbinu, cure i prijatelje). Osamdesetak fanatičnih Hrvata u mračnom KSET-u mrda se u ritmu i zna sve riječi njihovih pjesama. Kakva divna noć. Mate im nije lagao.
Mate Škugor te je noći na njima izgubio lovu. Ali, je... lovu. Isplatilo se da uživo čuje The National.
Sedam godina poslije momci iz Ohija headlineri su na šibenskom Terraneu, nastupaju pred 10 tisuća ljudi. Pozvao ih je Škugor, a oni mu s guštom vraćaju uslugu. U međuvremenu, od one večeri u mračnom Ksetu, postali su bend s ozbiljnom svjetskom reputacijom. Obamin kućni bend. No, kad ih zove Škugor, bez pogovora dolaze. One večeri, pred 80 fanova, s tim Hrvatom stvorili su posebnu vezu.
Četrdesetogodišnji Mate Škugor oduvijek tako funkcionira, danas, eventualno, tek nešto malo opreznije. Jer, ipak, ima ženu i dvoje djece. Nekad, kad je tek počeo dovlačiti relativno anonimna glazbena imena u KSET, nije imao neku računicu. Zvao je one koje je on htio vidjeti i čuti. I točka. Ako drugi znaju što valja, rezonirao je, doći će i oni. I to je velikim dijelom razlog zašto njegovo ime danas toliko znači na hrvatskoj koncertnoj sceni.
Sljedeći mjesec počinje drugi po redu Terraneo festival, a Mate Škugor, njegov glazbeni direktor, već je dolje u Šibeniku, s ostatkom ekipe obavlja završne pripreme. U trodnevnom programu najavljena su 43 koncerta. Headlineri su The Roots, Thievery Corporation i The xx. Iako, on ne voli tu riječ - headlineri. Ponekad mu se čini da su mu draži ovi manje poznati bendovi. Divno mu je vidjeti kad ljudi zbog njih dolaze. To ga vraća u prošlost, u onu priču koju je započeo u KSET-u. I nitko ne može reći da nije u pravu, jer u trenutku dok većina hrvatskih festivala polako lipsa, Terraneo je jedan od rijetkih koji uspijeva.
“Ako sve prođe po planu, mi smo - iako smo to očekivali tek za koju godinu - s ovim Terraneom u plusu. Što za našu osobnu egzistenciju ne znači mnogo, ali znači za sve one projekte koje imamo ostatak godine, a koje želimo financirati iz Terranea. To su za sada sadržaji u Zagrebu i Šibeniku, a kasnije je u planu cijela Hrvatska. Imamo puno ideja.”
Škugor je u Terraneo priču ušao s Artim produkcijom, a iako se čini da je on, kao rođeni Šibenčanin, odgovoran za činjenicu da se festival održava u tom gradu, tvrdi da je to samo sretna slučajnost.
“Da, Šibenik je s moje strane definitivno lokalpatriotski potez, da nisam odrastao u tom okruženju vjerojatno se danas ne bih ni bavio ovim poslom, ali za izbor Šibenika stvarno nisam ja odgovoran. Naime, Artim produkcija je, i prije nego što sam ja ušao u čitavu stvar, već donijela odluku da je taj grad idealno mjesto. Javio mi se Luka Pavić iz Artima, ispričao mi što bi htjeli pokrenuti, a budući da im je nedostajao netko tko će im artikulirati glazbeni dio, uključio sam se ja. Ja sam s druge strane imao ideju da tamo pokrenem Žedno uho, festival koji sam svojedobno organizirao u Zagrebu, no ovako smo iz dva različita smjera došli na istu stvar. I rodio se Terraneo.”
Šibenik kao mjesto održavanja bilo čega, a kamoli festivala koji nije Festival djeteta, mogao je biti promašaj stoljeća. Nekadašnji industrijski, vojni i lučki grad, nakon što je ostao bez ta tri atributa, ostao je, zapravo, bez ičega. Paradoksalno, to mu je pomoglo da se, na neki način, konzervira u vremenu i izbjegne većinu tranzicijskih zamki u koje su upali mnogi drugi gradovi na obali. Danas Šibenik ima više ili manje zdrave temelje za budućnost, pri čemu je Terraneo jedna od svijetlijih točaka.
“Točno je da je Šibenik bio doživljavan po mnogočemu kao crna rupa na karti hrvatske obale, mjesto koje je postepeno zamiralo. Nekog osobitog turizma nikad nije bilo, otišla je vojska, umrla industrija, nije bilo investicija, nije bilo ničega. Ali, sad se događa potpuni obrat, dolaze strani investitori, Europska unija, nezavisni investitori poput nas, grade se novi turistički objekti, marina za mega-jahte, stvari su se pokrenule s mrtve točke. To je grad koji je idealan za festival: ima infrastrukturu, neiskorištene vojne objekte, dobro je prometno povezan i od većih gradova najbliži je izlazu s Dalmatine. Lokacija ima niz prednosti za nas, ali s druge strane i Šibenik dosta profitira od Terranea.”
Mate živi u Zagrebu, ali, kao što se jasno vidi iz razgovora, obožava Šibenik. Grad pod Šubićevcem odgovoran je, kaže, za sve što je on danas. Pomalo sjetno prisjeća se osnovne škole Lepe Šarić (danas Tin Ujević) i srednje informatičko-matematičke. Kao klinac je od starije sestre čuo Brucea Springsteena, a sam se zakačio za U2. U srednjoj su se redali: Ramones, The Clash, Joy Divishion, The Fall. The Fall će uvijek iznova i neumorno isticati kao bend koji ga je zauvijek promijenio.
“Čuo sam ih i više nikad ništa nije bilo isto. Počeo sam luđački tražiti novu muziku, otkrio sam stvari koje nisam znao da postoje. To je jednostavno bilo takvo okruženje, osamdesete u Šibeniku generirale su veliki broj ljudi koji se kasnije počeo baviti ovim poslom, vladala je neka luđačka, pozitivna energija. Onaj tko je odrastao u osamdesetima zna o čemu govorim. S jedne strane si bio u priličnoj informativnoj blokadi, a nije postojao ni adekvatan izvor da bi došao do onoga što te zanima. Tad si se morao potruditi za novu pjesmu, sve ti je bilo izazov. Bilo je teško, ali je bilo super kad si napokon nabavio...”
Mate je svoj prvi koncert organizirao u zagrebačkom KSET-u prije 15 godina. Savršeno se sjeća datuma jer je to bila godišnjica smrti Iana Curtisa iz Joy Divisiona - 18. svibnja 1997. godine. Nastupao je zagrebački free-jazz bend Il gruppo delle azioni progressive.
“Išlo je iznenađujuće glatko i pojavilo se dosta ljudi. Bilo je vrlo bezbolno iskustvo. Okej, bilo je jasno da, ako želim organizirati još koncerata, moramo poraditi na tehničkoj opremljenosti kluba. Ali to je išlo polako i posve prirodno. Što su dolazila veća imena, to smo se bolje opremali.”
U KSET-u se aktivirao 1994. godine, tek na trećoj godini faksa, tadašnjeg Elektrotehničkog fakulteta (ETF), današnjeg Fakulteta elektrotehnike i računarstva (FER). Nije htio ranije, jer su mu neki dobronamjerni ljudi savjetovali da se kloni KSET-a dok ne bude siguran da će završiti faks.
“I bili su u pravu. KSET te jednostavno uvuče i promijeni ti prioritete. Ja sam na trećoj godini već znao da neću zeznuti, ali da sam se upustio prije, definitivno ne bih završio fakultet. Nema šanse.”
Kultni Klub studenata elektrotehnike u to je doba bio na koljenima. U više je navrata bio gašen i zatvaran; kao ni u ostatku opustošene poslijeratne države novca nije bilo ni na vidiku.
“Došao sam u trenutku kad nije bilo ničega, osim neprestanih inspekcija. Bile su samo neke slušaonice pa sam i ja krenuo kao DJ, a onda je klub ponovno zatvoren na godinu i pol dana, jer nije bilo zakona po kojemu bi mogao raditi. Čini mi se da su neke više strukture smatrale da su omladinski klubovi ostatak neke mračne komunističke ideologije pa su ih gasile jedan po jedan, a osim toga su imali namjeru te prostore dati na korištenje svojim ljudima. No, i to smo srećom preživjeli. Krenuli smo od nule, malo po malo smo dovodili bendove i u periodu između 1997. i 2005. se izvrtilo nekoliko stotina stranih izvođača, od kojih su neki postali planetarno popularni, a u KSET-u su svirali pred nekoliko desetaka ljudi.”
Odluka da mu organiziranje koncerata postane karijera, kaže Škugor, nikada nije ni bila odluka, nego se to dogodilo spontano, kao “čista strast”. Negdje krajem 20. stoljeća Škugor je, kaže, počeo uviđati da postoje dva razdoblja u godini kada se nagužva jako puno koncerata u kratkom vremenu. To su travanj i svibanj, odnosno listopad i studeni.
“Tada sam došao na ideju da svim tim ljudima koji su nas vjerno pratili kroz prethodne godine u KSET-u omogućim da po nekoj povoljnijoj cijeni ulaznice poslušaju sve te koncerte. S mojim pokojnim prijateljem Ivicom Baričevićem odlučio sam pokrenuti dva festivala. Jedan je bio proljetni, Žedno uho, a drugi jesenski, No Jazz Festival, jer smo skužili da u tom periodu, 10. i 11. mjesec, ovim dijelom Europe prolazi jako puno jazz izvođača i bilo nam je puno lakše, jednostavnije i jeftinije samo ih ‘upecati’ da iz, recimo, Budimpešte ili Praga navrate i do nas, nego ih dovoditi skroz iz Amerike. Tako da smo to zgodno povezali i omogućili ljudima da vide 10 ili 15 imena za 150 ili 200 kuna, što bi ih pojedinačno došlo mnogo, mnogo više.
Dakle, sve je krenulo iz želje da izađemo u susret tim ljudima, publici koja je presudna za sve i bez koje nema ničega. Od samog početka svi moji projekti financirali su sami sebe, dakle od publike. A kad je počela pristizati neka lova od Grada Zagreba i Turističke zajednice došli smo u poziciju da možemo unaprijediti cijelu priču, dovoditi neke skuplje izvođače, bez podizanja cijene ulaznice. To je trajalo sve dok se u Zagrebu nije sve promijenilo, s krizom je taj beskonačni izvor novaca koji je postojao u Gradu počeo presušivati, a prvi kojima je zatvorena pipa bili smo mi nezavisni. Nekima je financiranje srezano za 20, nekima za 30 posto, a konkretno meni za 70 posto u prvoj godini. Shvatio sam da to više nema smisla i da ću dogodine ostati iz bez tih preostalih 20 tisuća kuna pa sam potražio drugačiji način rada, povratak samofinanciranju kao što je bilo u početku. Samo što je sada to bilo puno teže jer su i izvođači bili puno skuplji. Tu se u meni počela rađati ideja nečega kao što je Terraneo”, priča.
Ali u međuvremenu, nekako je trebalo i preživjeti. Novca je posvuda bilo sve manje, a Škugor je zasnovao obitelj.
“Četiri godine nakon diplome još sam bio nezaposlen, bez zdravstvenog, bez socijalnog, bez ičega, radeći ono u što sam vjerovao. Snalazio sam se, zarađivao nekakav sitan novac kako bih mogao preživjeti i nikad nisam razmišljao da bih kroz promociju glazbe mogao zarađivati. E, onda se negdje 2007., 2008., 2009. stvar počela mijenjati, ispostavilo se da je dobar dio bendova koje sam dovodio u KSET počeo mijenjati percepciju glazbe na svjetskoj razini. Odjednom su ti neki ljudi s kojima sam se ja sprijateljio u KSET-u postali jako, jako popularni. Tako se i moja priča preokrenula.”
Godine egzistencijalnog i financijskog preokreta za Matu Škugora poklopile su se s potpunom apokalipsom svjetske ekonomije, što je samo naizgled paradoksalno. Škugor objašnjava: “Kriza je u ovaj segment industrije ušla nešto kasnije. Godine 2008. i 2009. bio je izraziti rast, pogledajte samo velike koncerte u Zagrebu: U2, Arena je često bila rasprodana... E, a onda se dogodila 2011., kada su ljudi koji su prvi udar krize preživjeli još uvijek trošeći, tada počeli mahnito štedjeti. Ova, 2012. godina, pravo je čistilište. Meni je bilo jasno što se događa i znao sam kako će se stvari odvijati pa sam se za to i pripremio. Vidio sam što se dogodilo u Češkoj i u Sloveniji, a kako mi kaskamo godinu dana za njima, povukao sam odgovarajuće poteze i nisam imao prevelikih problema. Pazio sam jako u izboru izvođača, da ne dovodim izvođače iznad određene cijene, jer sam bio svjestan da će pad prodaje ulaznica biti najmanje 30 posto.
Ispostavilo se da je bio čak 50 posto. No, na jesen će opet doći do rasta”, predviđa Škugor, koji jednaku perspektivu najavljuje i za Terraneo.
Uzbuđen je dok pokušava biti tajnovit oko iznenađenja koja ima u planu za sljedeću godinu. No, ove godine se fokusirao na kamp. Od tridesetak tisuća posjetitelja koji prođu kroz festival kroz tih nekoliko dana, njih 2500 je prošle godine spavalo u kampu. Ove ih očekuju još više, a dogodine se nadaju da bi se ta brojka mogla popeti na čak 10 tisuća. I ozbiljno su se bacili na krpanje nedostataka koje su primijetli na prvom Terraneu. Proširuju sadržaj, stvaraju savršen ugođaj i čine sve kako bi ljudi unutar kampa imali sve što im je potrebno.
“Skužili smo na prvom Terraneu da ogroman broj ljudi za vrijeme trajanja festivala uopće nema potrebu izlaziti iz kampa. Jednostavno se stvori neka odlična vibra i po cijele dane su samo tamo. Ima ljudi koji plate ulaznicu za koncerte, a ni ne odu na njih, jer im je toliko dobro u kampu. Ove godine će im biti još bolje”, objašnjava nam. Mate drži do jedne posebne filozofije festivala. Jedno od svetih pravila je - ni jedna zvijezda ne smije zasjeniti festival. “Festival si ne bi smio dozvoliti da među izvođačima ima ime veće od samog festivala. On mora imati širi društveni utjecaj, ljudi trebaju dolaziti prvenstveno zbog samog festivala, atmosfere, osjećaja i muzike koji pruža, tek onda zbog izvođača.”
Za razliku od većine ljetnih festivala na Jadranu, koji su najvećim dijelom fokusirani na turiste, prvenstveno raskalašene Engleze, Terraneo je prvenstveno usmjeren na Hrvate i ljude iz bliže regije. Naravno, to ne znači da nema gomile stranaca, ali na prvom mjestu su okrenuti vlastitim ljudima. To je nešto što će Škugor važno naglasiti, uz napomenu da za širenje uvijek ima vremena.
