Rano je jutro u Zagrebu, 19. studenoga. Tek minulo svitanje, ulice prazne, gužva jedino pred vratima zagrebačke Židovske zajednice Bet Israel. Najstariji rabinov sin navršava 13 godina, slavi bar micvu, židovski vjerski obred punoljetnosti. Netom što će izaći sunce, rabin dr. Kotel Da-Don svom Emanuelu Israelu u novoj, secesijski uređenoj, sinagogi pomaže staviti tefilin, obredni remen.
Dječak ga nesigurnim pokretima namješta na mišić lijeve ruke i čelo. Pomaže i stric, očev mlađi brat, koji je u čast nećakove bar micve stigao iz Izraela. Emanuel izvuče malo ogledalo i diskretno pogleda - je li tefilin na čelu legao baš na pravo mjesto, ondje gdje kosa počinje rasti.
Emanuelova trema. Ranojutarnja molitva u 60 četvornih metara “velikoj” sinagogi počinje nekoliko minuta nakon izlaska sunca. Rabin dugo čita iz molitvenika, hram se puni ljudima. Mnogi kasne, više ih je koji ne poznaju obred, tek pristojno sjede i slušaju.
Među tridesetak muškaraca s tefilinima i kipama, ogrnutih molitvenim šalovima, jedina žena u ezrat gvarimu, prostoru sinagoge namijenjenom isključivo muškarcima, jest rabinova četverogodišnja kći. Dok skakuće po klupama u lakiranim čizmicama i šarenoj vunenoj haljinici, djeluje nestvarno; muškarce zadubljene u ritmičku molitvu u igri povlači za molitvene šalove, zavlači se oko rabinova stolca… Njezin se smijeh miješa s hebrejskim molitvama.
Nakon pola sata molitve predvođene rabinom, iz svetoga kovčega vade Toru, svatko posebno pozdravi svetu knjigu, a Emanuel Israel penje se na bimu i prvi put čita svitak, parašat Toldot. Iz ezrat našima, dijela sinagoge namijenjenog ženama, prati ga pogled njegove majke. Dok Emanuel čita, njegova sestra nestašno se provlači među vjernicima, pita majku je li to danas šabat kad su baš svi tako lijepo obučeni, u sinagogi…
Kad Emanuel završi čitanje s lijeve, “ženske”, strane sinagoge, prema njemu dolijeće hrpa bombona. Zasipaju ga slatkišima ne bi li mu čitanje i učenje Tore bilo slatko cijeli život. U taj čas svi veselo, ritmički počnu pljeskati, a djevojčica brižljivo skuplja bombone s poda.
Bar micva židovski je vjerski obred proslave punoljetnosti. Dječak postaje “bar micva” s 13, djevojčica “bat micva” s 12 godina, smatraju da ženska djeca brže sazrijevaju. Od toga dana bar micva ili bat micva preuzima sve vjerske obaveze.
Nekoliko minuta nakon molitve, u predvorju sinagoge, građanskom secesijskom stanu dio kojega je lani pretvoren u lijepu bogomolju, odzvanjaju taktovi Ha-tikve, izraelske himne.
Dok na glasoviru prebire tipke, Emanuel, sad punopravni član zajednice, sabire dojmove. “Bilo me strah. Dobro da je sve tako dobro prošlo. Ne volim čitati pred puno drugih ljudi. Kad recitiram pjesmicu ili čitam pred razredom, znam puknuti od smijeha, ali evo – sad nisam. Nisam uopće obraćao pozornost na ljude, zaboravio sam na sve i mislio samo na tekst.
U razredu, kad dođe neki opaki tekst, znam imati tremu od čitanja pred drugima. Danas je ovo bila neka druga vrsta straha. Možda neki ponosan strah?”, dječački će Emanuel, učenik Židovske osnovne škole “Lauder-Hugo Kon”, što je prije tri godine osnovana u Zagrebu. Noćas, ipak, nije mogao dobro spavati.
“Prije spavanja sam još vježbao, i inače sam dosta vježbao, pa mi, zapravo, uopće nije bilo teško čitati iz Tore.” Kaže da nikada prije nije bio na bar micvi nekog drugog, ali je točno, do u detalje, znao kako to izgleda. S Ha-tikve prsti mu nekako spontano skliznu na Bacha. Siguran je da će studirati pravo. Kad odraste, volio bi postati – “sudac ili odvjetnik. Nešto takvo.” U školi, govori, ipak najviše voli matematiku i geografiju. “Mrzim tjelesni… ali ne mogu valjda novinarima govoriti o razlozima”, sasvim će ozbiljno.
“Ovo je bio samo kratak dio, u subotu čitam puno duže. Već sam izvježbao, ali svakako moram ponavljati još. Neke dijelove znam napamet.” Pitam je li ga strah subote, prvog šabata kad će za bimom čitati iz Tore. “Mislim da neće biti gore od ovoga danas. I stvarno, osjećam se odraslijim jer me sad broje kao odraslog u zajednici, broje me u minjan (kvorum od 10 Židova nužnih za određene molitve i obrede).”
Veliki izazov. Dok nam pokazuje iz Izraela netom stigle kipe (molitvene kape), koje je kao simbolične poklone pripremila za uzvanike što su tri dana poslije Emanuelovu bar micvu proslavili velikom zabavom u Hotelu Esplanade, Agnes Da-Don uzbuđeno priča: “To što sam osjećala dok je čitao iz Tore mogu usporediti samo s navalom emocija koju sam imala kad se rodio i kad je, osmog dana života, obrezan. Kad je došao na svijet, imala sam dojam da sam dobila dar od Boga.
Sad dok je čitao iz Tore, razmišljala sam o tome što smo sve prošli zajedno, koliko uzbuđenja, koliko briga, koliko je puta bio bolestan… Majka se uvijek pita: Jesam li dobro radila, jesam li ga dobro usmjerila? To su trenuci u životu kad možete gledati unatrag i misliti: Pa, valjda sam sve uradila najbolje.”
Pitam je li teško djecu, bilo religijski ili kulturno, odgojiti kao Židove kad odrastaju u zemlji gdje su sasvim mala manjina.
“I jest i nije. Jasno da bi ih na nekoj svakodnevnoj razini bilo lakše učiti židovstvu u Izraelu, ali s druge strane, mislim da je puno veći izazov kad dijete raste u drugačijoj kulturi, a naposljetku ipak nauči i zadrži svoje. Dobro je za njega da raste ovdje, u drugačijoj kulturi, da bude otvoren za svijet oko sebe, da vidi i drugačije religije i ljude, jer ako vidi samo jedno, čovjek može otići i u krajnost.”
Agnes Da-Don mađarska je Židovka, profesorica židovstva, odrasla u Budimpešti, gdje je i upoznala supruga. Danas predaje u židovskoj osnovnoj školi. O židovskoj je vjeri u ranoj mladosti, kaže, znala relativno malo, prisjeća se djetinjstva u kojem su imali “komunističke subote”. “Bilo mi je 16 godina kad sam prvi put išla sestri u Izrael, ona je ondje studirala. Sjećam se da smo prolazili Jeruzalemom i gledali sve te muškarce s ‘jastučićima’. Pitali smo se, pa gdje ti muškarci idu sa svim tim ‘jastucima’”, glasno se smijući opisuje rabinova supruga platnene ‘jastuke’, zapravo vrećice u kojima se čuva talit, molitveni ogrtač od bijelog platna.
Pokazuje nam tefilin, obredni remen koji su ona i rabin to jutro svečano darovali sinu. Emanuelov je tefilin u torbici maslinastog, maskirnog vojničkog uzorka. “Ima ih danas kakvih hoćete, to je sve podložno trendovima, prodaju svašta i treba paziti da se ne pretjera i ne izgubi bit.” Novi, “moderniji”, tefilini u torbici u kojoj se čuvaju imaju i ogledalo, da muškarac može provjeriti je li remen dobro namjestio. “To je također novijeg datuma. Kad je Kotel vidio to ogledalo, baš smo se smijali, komentirao je da on takvo što u doba svoje bar micve nije imao.”
“Najveći dar koji smo supruga i ja dali sinu za bar micvu jest to što smo ga doveli do bar micve, što smo ga naučili da zna čitati Toru i da može postati religiozan muškarac”, mirno će rabin, nesklon sekularnim razgovorima o poklonima i slavlju. Židovi, bili religiozni ili sekularni, odreda slave bar micvu. U religioznih obitelji drži se do vjerskih rituala, u sekularnih je bar micva više zabava, povod da se dijete daruje često (pre)skupim darovima.
Stričev dar. Dio je bar micve i slavljenikov govor, pa se tako i Emanuel Israel tri dana poslije u Hotelu Esplanade obratio gostima iz Izraela, Budimpešte, Beča, Londona, citiravši Toru i zahvalivši roditeljima. Gledajući sina, rabin kaže: “Sjećam se da sam ja prije svojega govora za bar micvu bio vrlo uzbuđen, da nisam mogao ništa jesti, ostao sam bio bez apetita bojeći se kako će proći i to moje prvo čitanje Tore i moj govor. Mene su Toru čitati učili ujak i otac. Vidio sam to ovih dana i kod sina, taj prirodni strah hoće li sve proći kako treba.”
Jedan od petero Da-Donove braće, ravnatelj srednje škole u Izraelu, Josef Da-Don, emotivno kaže: “Ovo je poseban trenutak za mene i mog brata, jer mi nemamo roditelje, umrli su. Doći na nećakovu bar micvu čast mi je i obaveza.” Dvije godine mlađi brat još pamti bar micvu zagrebačkog rabina. “Bila je to prva bar micva djece u našoj obitelji.
Sjećam se kad je Kotel prvi put imao tefilin na sebi, tata mu je prišao i kazao: ‘Sad više nema šale, sad si član zajednice, odsad imaš obavezu pridržavati se micvota, 10 zapovijedi i zabrana’“, pričajući o bratovoj bar micvi, prisjeća se i svoje. Pokazuje svoj tefilin. ”To nije dar za godinu-dvije, nego za cijeli život.“ Nećaku je donio obiteljsku fotografiju. ”To je nešto simbolično, nešto po čemu će nas pamtiti. Svako od moje petero djece na fotografiji nešto je napisalo“, kaže gledajući prema vratima, ukrašenima židovskom ornamentikom šipka.
Lanjskoga je proljeća u Zagrebu otvorena prva sinagoga nakon Drugoga svjetskog rata. Ona u Palmotićevoj, u sklopu Židovske općine Zagreb, kontinuirano se upotrebljava od kraja Drugoga svjetskog rata, pošto je Pavelić srušio zgradu sinagoge u Praškoj ulici. Bar micva Emanuela Israela prva je vođena u lani otvorenoj sinagogi, čije je uređenje potpisao zagrebački arhitekt Toni Franović.
SJEĆANJA OZRENA TABAKOVIĆA
Godinama sam čekao svoju bar micvu
Ozren Tabaković, stručni suradnik pri saborskom Klubu zastupnika nacionalnih manjina, svoju je bar micvu slavio u Zagrebu 1996. “S 11 godina poslali su me u Izrael na pripreme, no kad sam se vratio u Zagreb, morao sam čekati godinama, jer ovdje nije bilo uvjeta, nije bilo rabina, a ja sam i iz simboličnih razloga htio bar micvu imati u Zagrebu.
Cijela obitelj moje bake stradala je u holokaustu, i meni je bar micva bila čin povezanosti s njima. Predlagali su mi da je obavim u Izraelu, Beču ili Budimpešti, ali ja sam čekao sve dok 1996. u Zagreb iz Sjedinjenih Američkih Država nakratko nije došao židovski vjeroučitelj Moše Mešulam, i tada sam imao bar micvu. Od dobrog obiteljskog prijatelja tada sam na dar dobio zlatni lančić s privjeskom Tore, star 200 godina.
Taj je privjesak bio u vlasništvu njegove bake, koja je ubijena u holokaustu. Nisam ga do dan-danas stavio oko vrata, još stoji kod mojih roditelja doma u pretincu za nakit, nekako se još ne osjećam spremnim to nositi.”