"Bilo je to lanjskog lipnja“, prisjeća se u detalje Josipa Pavičić Berardini na jedno sasvim uobičajeno tuširanje za kojeg je napipala – kvržicu. Neuobičajenu. Na krivom mjestu. Tvrdi da je odmah, intuitivno, osjetila da će joj to tijelo u njezinu tijelu promijeniti život. “Dobro je što mi žene ponekad radimo peeling, jer baš sam je za peelinga i napipala. Sreća da je kvržica bila na samom gornjem rubu dojke, pa je bila laka za osjetiti, pristupačna... I nekako sam odmah znala. Meni je sve bilo jasno, sad je to to. Ne bih rekla da je to bilo iz straha, već - jednostavno sam znala, to je onaj trenutak kad instinkt govori i kad znaš da je nešto drugačije, kad naslutiš da je ispred tebe borba.“
O karcinomu dojke, kaže, nije imala pojma, tek najosnovnija saznanja. Ipak, redovito je, godišnje, odlazila na pregled i ultrazvuk. “Totalni sam štreber kad je u pitanju briga i njega tijela.“
Drugi dan je telefonirala u Zagreb. Doktoru. Redoviti pregled obavljala je svakog listopada, no do listopada je bilo predaleko, suludo čekati. “Bila sam u Italiji, nisam odmah otrčala na ultrazvuk, već tjedan dana poslije, kad sam došla u Zagreb.“ Uslijedila je punkcija. I čekanje. “Dugih pet-šest dana iščekivanja nalaza, iako sam ja cijelo vrijeme znala...“, ponavlja.
“Mislim da sam dobro spojena sa sobom unutra. Ponekad, kad se u životu dogode neke stvari, svatko od nas sebi kaže - pa, znao sam. Meni je to bio jedan takav trenutak.“
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA