Lijepa je. Ljepotom koja nema veze s klasičnim idealom. Široko lice, jake obrve, prćast nosić i mnogo bijelih zuba u osmijehu. Fotogeničnost, prije svega; kosa plava, duga, puna, možda i sva njena, iako su joj 53 godine. A još više iznenađuje izgled Mariel Hemingway, unuke slavnog književnog nobelovca, junakinje filma “Manhattan” Woodyja Allena, kad se zna da su joj roditelji bili teški alkoholičari, da je u obitelji imala sedam samoubojica (nije nužno da nisu bili i alkoholičari), jedna sestra je teška mentalna bolesnica.
Mariel Hemingway, unuka Ernesta Hemingwaya, kćerka Byre Louise Whittlesey Hemingway (zvane Puck) i Jacka Hemingwaya, sestra Margaux Hemingway, nekad najplaćenijeg modela na svijetu, prije nekoliko je dana objavila knjigu s najopsežnijim i najiskrenijim izlaskom u javnost o obiteljskim traumama: “Out Come the Sun: Overcoming the Legacy of Mental Ilness, Addiction, and Suicide in My Family“ (moglo bi se prevesti kao: “Sunce izlazi: Prevladavanje nasljedstva mentalnih bolesti, ovisnosti i samoubojstva u mojoj obitelji”). Pritom, “Out Come the Sun” parafraza je slavnog, poluautobiografskog Hemingwayeva romana “The Sun Also Rises”, u kome se grupica Amerikanaca u Europi, pripadnici “izgubljene generacije” između dva rata, zabavlja i opija u europskim prijestolnicama, da bi sve završilo tragedijom u Pamploni, na festivalu borbe s bikovima.
Namjena knjige Mariel Hemingway - koja je u “Manhattanu” izgovorila jednu od najslavnijih završnih rečenica u svijetu filma, “You have to have a little faith in people” – suprotna je. Kako osvijetliti još uvijek tabuizirane teme današnjice: mentalnu bolest, suicid… Ili kako preživjeti uopće: ponekad od dana do dana, kao svi ovisnici, duševno labilni, a ponekad i u zadovoljstvu i veselju.
Jedno poglavlje knjige Amazon je otvorio čitateljima, baš ono u u kome djevojčicu Mariel budi noćna svađa roditelja nakon zabave u njihovoj kući: Mariel je skutrena u krevetu, zna da jedna rečenica vodi drugoj, a ubrzo će početi letjeti boce. Ujutro preplašena djevojčica skuplja krhotine. Ne zna da to nije normalno. “U našoj kući nikad nije bila ‘čaša vina’, uvijek je bila ‘boca vina’…”, rekla je u intervjuu koji je dala za Associated Press u povodu knjige. Smatra i da je shizofrenija njene najstarije sestre, Muffet (r. 1950.), koja zahtijeva stalnu skrb, imala veze s uživanjem droga i teškim alkoholizmom u mladosti.
I naravno, kao svaka knjiga te vrsti – slavni, bogati, lijepi, nesretni, željni mira – knjiga mora imati i neko skandalozno otkriće: Woody Allen, čiju dvostruko mlađu ljubavnicu u filmu glumi, nakon završetka ju je snimanja “Manhattana”, kad je navršila 18 godina (za vrijeme snimanja jedva je napunila 17), pokušao zavesti i obljubiti. Oblijetao ju je, došao za njom u Idaho, na obiteljsko imanje, zvao na izlet u Pariz, ali ona je bila dovoljno mudra da odbije. “Gle”, rekla mu je “neću ići jer nekako imam osjećaj da neću imati vlastitu sobu.”
“U filmu glumim zbilja sofisticiran lik, ali to nije bila Mariel iz Idahoa”, napisala je u knjizi. “Nisam znala što bi takav aranžman trebao značiti. Željela sam da me roditelji odgovore… ali nisu, ohrabrivali su me da pođem”, napisala je.
Otac – jedini Hemingwayev sin iz braka s prvom od četiri supruge, Hedley Richardson - seksualno je napastovao njene dvije starije sestre, Muffet i Margauxu, u njihovu djetinjstvu. O tome je govorila i u dokumentarcu “Running from Crazy” iz 2002. godine, Oskarom nagrađene redateljice Barbare Kopple, u produkciji Oprah Winfrey, ali danas kaže: “Mnogo sam zadovoljnija kako sam s time izišla na kraj u knjizi, nego u filmu. Osjećala sam da se nedopuštene stvari događaju, koje nikad nisam vidjela. Nisam bila svjedok, ali ono što sigurno znam jest da je moj otac pio, a kad je pio, mijenjao se. Vidjela sam to na oboje mojih roditelja. Vidjela sam to na obje moje sestre. Uz četvrtu čašu vina više nisu bili isti ljudi, preplavljao ih je mrak.“
O tome je pisala i u knjizi “Invisible Girl”, zato “što je u tim godinama bila najpreplašenija, najzbunjenija”. “Mnogo djece nema pojma da se to događa drugoj djeci. A ja sam, kao curica, mislila da je potpuno normalno da očistim sobu punu krvi i stakla nakon roditeljske svađe. Zato treba o tome razgovarati, kao i o samoubojstvu. Ono nije uvijek stvar dugog premišljanja. Dođe nakon 20 godina priprema, ili u trenu. A mnogo je ‘sramote’ oko samoubojstva, mnogo neznanja, skrivanja. Moja sestra Margaux ubila se, a ja sam mislila, i drugi su mislili, da joj ide fantastično, ostavljala je takav dojam… bila sam nesretna, ali prestravljena, fuck, mislila sam sad je na meni red…”, rekla je Associated Pressu.
A ubili su se, nabraja Mariel, i njen pradjed i prabaka, djed, praujak, ujak, nećak i sestra… Dance macabre. “Vjerojatno ih je bilo još”, nagađa.
Skrušena je kad je riječ o usporedbi s velikim djedom: “Mrzim da tko pomisli da sam tako egoistična da vjerujem da doprinosim obiteljskom ‘nasljeđu’. Ali ono što želim je poštovati ga. A mnogo je krivih interpretacija. Ne mislim da je moj djed pisao zahvaljujući tome što je pio i živio teškim životom, mislim da je bio veliki pisac zato što je radio zaista teško da bi to bio. A kad bi se sve ponovilo, mislim da ne bi pio. Nikada nije pisao pijan. To je bilo njegovo pravilo…”
Mariel Hadley Hemingway rođena je 22. studenoga 1961., u Mill Valley u Kaliforniji, samo pet mjeseci nakon što je njen djed ispalio sudbonosni hitac.
Uvjerena je da su samoubojstva u familiji povezana s ovisnostima: kod njene najstarije sestre Joan (Muffet) (r. 1950.), koja zahtijeva stalnu skrb, s uživanjem droga, LSD-jem naročito i teškim alkoholizmom u mladosti. Kod velikog Ernesta alkoholom i sklonošću opasnostima... Uostalom, i umro je muški, ako je riječ primjerena u tim okolnostima. Pucao si je u glavu, kao i otac mu. Ocu je došao na pogreb noseći sa sobom rukopis romana “Zbogom, oružje”, koji ga je za samo koji mjesec svjetski proslavio. I naravno, bilo je tu još nešto…
Samoubojstvu je prethodila Nobelova nagrada (1954.) i jedna od njegovih najdražih, po život opasnih, zabava. Leteći avionom iznad Ugande, on i partnerica Mary doživjeli su nesreću: avion se zapalio. Mary se uspjela izvući, no Hemingway je izišao udarajući glavom u vrata aviona. Ozljede - ozbiljne. Fraktura lubanje, dva diska kičme slomljena, desna ruka i rame iskočili, lice, njegovo snažno naočito muževno lice nagorjelo u požaru… U srpnju 1960. Mary i Hemingway napustili su Kubu, gdje su dotad živjeli i naselili se u nama već poznatom Ketchumu, gdje se saga o lijepima i prokletima nastavila. Ondje su Hemingwaya počele opsjedati misli o samoubojstvu. Posljedice terapije, na koju se prijavio, bio je polagani gubitak pamćenja. Prvu polovicu 1961. proveo je u razdobljima depresije i paranoje.
Ne, nije to bilo za njega. Drugoga srpnja 1961. ustao je veoma rano, otišao u podrum, izvadio pušku, popeo se stepenicama do ulaznih vrata i pucao si u glavu. Poput oca. Iako, Mariel tvrdi da je glavni razlog samoubojstva nemogućnost pisanja. “Ako si pisac, i ne možeš više pisati… što dalje?”, pita ona.
Uostalom, imala je i Mariel svoje ideje: gledajući kako opijati proždiru njenu obitelj, okrenula se suprotnom: zdravlju! Jedne ga je godine vidjela u tome da 12 mjeseci pije samo ogromne količine kave. Vjerovala je da je organička kava dobra za nju. Sljedeće, nije uzimala ni grama masti: koža lica bila joj je tako suha da su na njoj pucale brazde. “Svakog trenutka mislila sam na kvalitetu hrane. Bio je to oblik poremećaj prehrani, sad pak moja ovisnost…”
Kao glumica, Mariel je debitirala filmom “Lipstick”, angažmanom koji joj je pribavila sestra Margaux, koja je već bila velika faca u modelingu. Film nije osobito prošao, ali Mariel je bila toliko dobra da ju je Woody Allen angažirao za svoj veliki hit iz 1979., “Manhattan”, i za koju je bila nominirana za Oscara za sporednu ulogu, i za nagradu BAFTA za najbolju glumicu u sporednoj ulozi. Poznata je po ulogama u filmovima “Personal Best”, “Star 80”, “Superman 4: The Quest for Peace”. Autobiografije je napisala 2002. i 2015. godine.
Imala je 35 godina kad je njena sestra, fabulozna Margaux Hemingway, kako se to zna dogoditi prekrasnim ženama holivudskim kad prijeđu 40-u, a i općenito holivudskim likovima, zaspala i od prevelike doze barbiturata nikad se više nije probudila.
Stasita Margaux Louise Hemingway (16. veljače 1954., Portland, Oregon – 1. srpnja 1996., Santa Monica, Kalifornija), 183 centimetra visoka, licem također nepogrešvo “Hemangwayeva”, vrhunac je slave doživjela sredinom 70-ih, kad se pojavljivala na naslovnicama Voguea, Cosmopolitana, Harper’s Bazaara, i naposljetku – Timea. Dogodilo se to kad je potpisala najviši ugovor u manekenstvu – milijun dolara, prvi put, za parfem Babe, za Faberge. Nazvali su je jednom od “novih ljepotica”. Bila je prethodnica supermodela 80-ih. Mrtva je nađena u svojem stanu, u Santa Monici. Nije ostavila pismo – Mariel je to pogodilo, činilo joj se da sestra misli da nitko za nju ne mari, a smrt je proglašena samoubojstvom.
Imala je svoje mušice: kad je čula da je dobila ime Margot po vinu koje su njeni roditelji pili u noći kad je začeta, promijenila ga je u Margaux. Živjeli su mirno, na imanju u Ketchumu Pape Hemingwaya. No, Margaux se borila s poremećajima povezanim s alkoholizmom: bulimijom, depresijom, epilepsijom, disleksijom. Dopustila je da televizija snima njenu terapijsku sesiju vezanu za bulimiju; emisija je prikazana na televiziji! Bar dio može se objasniti onim što je Mariel 2013. otkrila u filmu “Runing from Crazy” - da je otac obje starije sestre spolno zlostavljao.
Status supermodela, novac, slava… i već je Margaux svaku večer provodila u Klubu 54, s Andyjem Warholom, Biancom Jagger, Lizom Minelli, Halstonom, Grace Jones, drogom i alkoholom… Tad je snimila i prvi film, spomenuti “Lipstick” pored 14-godišnje Mariel. Njezin prvi brak, s Errolom Wetansonom, završio je brzim razvodom, ali – uveo ju je u svijet modnog i fotografskog biznisa. Upoznala se s Errolom u hotelu Plaza prateći oca na službeni put, a četiri mjeseca kasnije došla k njemu u New York, u apartmane koje je iznajmljivala nasljednica Gloria Vanderbilt. Tu je ubrzo postala zvijezda – naprosto, vidjeli su je pravi ljudi, bez današnje PR mašinerije. Tada se udala za Venecuelanca Bernarda Fauchiera. Godinu su dana živjeli u Parizu, a nakon šest se rastali.
Poput svoga oca, iskusila je velike depresivne epizode nekoliko puta u životu. Nakon što je pala na skijama, ležeći je dobila 75 funti, dakle četrdesetak kilograma. Sa svojom visinom, postala je zbilja velika cura i strovalila se u tešku depresiju. Godine 1987. prijavila se u kliniku Betty Ford. Comeback je označila svojom pojavom na naslovnici i duplerici Playboya. Odnosi s obitelji bili su napeti; s majkom se pomirila tek pred njenu smrt. Iskusila je i ljubomoru spram sestre Mariel, čija je gluma bolje ocijenjena; 90-ih je nastavila priču da ju je kum spolno zlostavljao; majka i otac nisu s njom govorili dvije godine, majka je rekla da “stalno laže, i nitko od familije ne želi imati ništa s njom. Ona je tek ljutita žena.” Kasnije se u životu Margaux uzdržavala poslovima koji nisu imali veze s glumom i modom, i nimalo lukrativni i luksuzni, a u filmu “Running from Crazy” pojavljuju se i odlomci koje je ona snimila za svoj film o djedu.
Dan uoči godišnjice smrti autora romana “Zbogom, oružje”, Kome zvono zvoni”, “Starac i more” i nadasve superiornih kratkih priča, 1. srpnja 1996., bila je mrtva u svom stanu. Mjesec dana kasnije mrvozornik je objavio da je uzela preveliku dozu fenobarbitala. Obitelj je dugo odbijala priznati da je riječ o samoubojstvu; Marielin suprug je za People izjavio “da je to bilo njeno najbolje izdanje u zadnjih nekoliko godina. Našla je svoj mir”. Godine 2005., Mariel je u showu Larryja Kinga rekla da sada prihvaća da je to bilo samoubojstvo.
I da ljudi romantiziraju sve te turobne scene, prokletstvo obitelji, opsjednuti su mrakom i glamuriziraju kompleks Hemingway istovremeno, a činjenica je naprosto da u obitelji postoji predispozicija za mentalnu bolest, ovisnost, samoubojstvo… Kad je vidjela svoje dotad neviđene intervjue iz mladosti, snimke na kojima je stidljiva do tišine, shvaća da su to bili njeni pokušaji da izbjegne – ponekad joj se činilo – neizbježno: obiteljski fatum. “Bila sam tako uplašena. Bila sam tako uplašena budućnošću zato što sam bila tako obilježena prošlošću. Ako možete djelovati tako da budete prisutni u sadašnjosti, onda se možete i uzdizati”, kaže danas.
Dakle, kroz sve peripetije nesređene Margaux – Mariel ju je u jednom intervjuu nazvala “glupom”, što joj je i samoj kasnije teško padalo - prolazila je s njom i nekoliko godina mlađa Mariel. Klasik paparazzo fotografije - Mariel i Margaux, očito pri noćnom izlasku, u oskudnim haljinicama, hodaju zagrljene (pridržavaju jedna drugu?), a Margaux se iz haljine vidi bradavica - obišla je svijet, pa i danas ima istu fatalnu privlačnost. Ali mlada Mariel očito nije pošla tim putem… Doduše, imala je i ona svoje breme. U strahu da ne završi u rasulu kao ostatak obitelji, nametnula je sebi pravila od kojih se čovjek doista može razboljeti: osim kave i bezmasne hrane, svaka minuta bila je izračunata, nije smjela kasniti ni sekundu; kad joj je sestra umrla, mislila je da je ona na redu da ponese obiteljsko breme ludila i smrti.
Kad je odlazila u New York, sa 16 godina - nikada, kao ni sestra, nije završila srednju školu - željela je da je netko zaustavi, željela je imati roditelje koji će joj reći “Mi te razumijemo, mi te volimo… ostani”. To se nije dogodilo i Mariel se suočila s New Yorkom. Nakon što je, kako u knjizi opisuje, uspješno odbila Allenove seksualne nasrtaje nakon završetka snimanja “Manhattana”, snimila je film “Personal Best”, u kojem glumi biseksualku, uz neke, za mainstream standarde smjele lezbijske scene.
Nakon toga pojavila se na naslovnici Playboya. Film “Star 80”, o Playboyevoj ljepotici Dorothy Stratten, koju je ubio ljubomorni partner, pokrenuo je polemiku: je li gđica Hemingway (i ona i sestra imale su male grudi) dala povećati grudi za ulogu bujne Stratten? Tek mnogo kasnije priznala je da ih je povećala već prije uloge, a izvadila kad su se počele raspadati. I njoj i sestri pripisuju izreku da im, kad idu navečer van, nije potreban ID – ta, one imaju svoje obrve!
Nesumnjivo, bila je na putu da glumi u sve banalnijim filmovima i pojavljuje se u sve žutijem tisku… ali! Ona je živjela sa sviješću o prokletstvu, o bremenu, bježeći od njega. Napisala je knjigu “Running With Nature” o zdravom životu, nastavila kontrolirati je svako zrnce… hm… hrane, tj. voća, koje je u sebe unosila… “To u početku pomaže”, priznaje, “ali s vremenom i samo postaje nastrano…”
Nikad više nije se pojavila u filmu Allenova ranga, ali nabralo se tu ipak petnaestak filmova. Pojavila se u “Supermanu”, a 1996., u godini smrti svoje sestre, imala je glavnu ulogu u TV filmu “September” za englesku televiziju, s Michaelom Yorkom. Sljedeće godine glumila je s Dennisom Hopperom. Glumila je lezbijke ili biseksualke u nekoliko filmova, s čime u tom miljeu ide i dokazivanje da to sama nije, i nešto novinskog prostora.
Danas, majka je dviju kćeri, jedna je povučena, zatvorena u sobu i svoje crtanje; druga, Dree, manekenka, ekstrovertirana, spremna reći: “Jebeš svakoga, radit ću što ja hoću, jest ću što ja hoću. Moja mama je luda kad mi kaže da su jebeni kolači od riže cookies. Mrzim je! Ali sada je napravila ‘puni krug’, imamo fantastičan odnos. Ali ponekad je doista bilo teško izdržati… Bila je, recimo, uvijek zaštitnički raspoložena prema Margaux, uvijek me korila – Ti je uopće ne poznaješ!”
Ali danas Mariel misli da Margaux nije toliko bila ljubomorna na njenu glumu, koliko na normalnu obitelj i obiteljski život. I uostalom između njih dviju uvijek je postojalo rivalstvo, a u knjizi opisuje kako ju je Margaux, kao vrlo malu bebu (rođena je dva i pol mjeseca prerano) istresla iz kolijevke na glavu. “Ona je bila obiteljska princeza, a sad sam došla ja i pomrsila račune…”
Ipak, u prosincu 2008. objavila je preko svog web sitea da se ranije te godine rastala od supruga Stephena Crismana, za kojeg je bila udata od 1984. Godine 2011. u romantičnoj je vezi s bivšim statistom Bobbyjem Williamsom, s kojim je napisala nekoliko self-help knjiga. Bila je domaćica u showu “Spiritual Cinema”, pa bi tu i tamo poprimila držanje propovjednika, a vodi i tečajeve yoge s guruom Rodneyjem Yeeom. Kada cijela priča ne bi bila tako teška i mračna, možda bismo je mogli nazvati “Očajnički tražeći zdravlje”. Ipak, dopušta si da na sastanke kasni nekoliko minuta, prehrana joj je uravnoteženija.
“Zašto sam napisala ovu knjigu? Pa ako netko, poput Mariel Hemingway, koja dolazi iz obitelji za koju svi znaju, ako ONA o tome govori, onda će možda netko tko pati u samoći naći siguran prostor da kaže svoju priču. Tada može početi ozdravljati.“