U životu joj je sve bilo pomno isplanirano. Kraljica Elizabeta II. pokoravala se odlukama koje su pred nju stavljale kraljevske dužnosti, poštovala je protokol i stavljala Ujedinjeno Kraljevstvo iznad svega. Toliko da se nakon povratka sa svojih višemjesečnih vanjskopolitičkih turneja prvo pozdravljala s ministrima i članovima Dvora, a tek bi onda ovlaš, u kosu poljubila svoju dječicu koja su gotovo bila zaboravila kako im majka izgleda.

Ispružene dječje ruke ignorirala bi jer je država bila ispred njih, a Elizabeta je prije svega bila monarh: “Oh, ne, dragi, ne! Nije još tvoj red”, rekla bi tužnom princu Charlesu, svom najstarijem sinu.

Princ Filip još je manje u javnosti iskazivao nježnosti. Nije to bilo uobičajeno za kraljevski par mada su se zaista voljeli i bili ludo zaljubljeni jedno u drugo. Jedan je prijatelj svjedočio vrlo neobičnoj otvorenosti princa Filipa kad je ovaj rekao, tijekom jednog zajedničkog druženja da Elizabeta zaista ima krasnu, nježnu kožu.

“Da, da. Takva je po cijelom tijelu”, rekao je princ šokiranom prijatelju.

Na dan kad su se vjenčali, ostavio je cigarete. Znao je da mu buduća žena pati zbog toga što je zdravlje njezina oca, kralja Georga, narušeno i zbog duhana, pa je odlučio prestati odjednom. Čekao ga je život pun stresa. Na dan kad su se vjenčali, za kraljicu Elizabetu ništa se nije promijenilo. A princu Filipu promijenio se čitav život. Vjenčanje je u poratnoj Engleskoj, razrušenoj i osiromašenoj, bilo skromno. Jedino se nije pojavio kraljev brat, bivši kralj koji je bio nepoželjan u Londonu. Zbog teške ekonomske situacije, na svečanu je večeru pozvano samo 150 ljudi.

Elizabeta je bila svjesna da je neočekivanim obratom dobila šansu da vodi državu. Da očev brat nije abdicirao zbog ljubavi prema Wallis Simpson, Elizabeta je mogla biti samo jedna od dokonih princeza kojoj će život proći u humanitarnim obvezama i lagodnoj svakodnevici.

No, Elizabeta je u svemu bila poslušna i odana. Spremna na odricanja zbog više svrhe, razloga većeg od nje same, činjenice da će jednoga dana voditi kraljevstvo. Svoga obožavanoga oca, kralja Georgea VI, nije nikada iznevjerila.

Buckinghamska palača bila je presretna kad je Elizabeta rodila sina. On je bio njezin dokaz da je spremna biti kraljicom i ispunjavati sva očekivanja koja su pred njom, još od te rane večeri 14. studenog 1948., kada su počeli trudovi.

Dok je njezin muž princ Filip igrao squash, da ubije vrijeme, čekalo se da - tada princeza - Elizabeta, Lilibet, kako su joj svi tepali, rodi nasljednika. Bože sačuvaj da je prva bila djevojčica. Bio bi to poraz. Zato u knjizi “Elizabeta, kraljica”, koja će se ovih dana, na obljetnicu njezinog dijamantnog jubileja vladavine, pojaviti na tržištu, Sally Bedell Smith rekonstruira razmišljanja i razgovore koji su se te večeri vodili u Buckinghamskoj palači. Kad je u 21 i 15 objavljeno da je rodila sina, tajnik kralja Georgea VI uzvik­nuo je presretan: “Znao sam da to ona može napraviti! Ona nas nikada nije iznevjerila.”

Sir John Weir, jedan od liječnika na Dvoru, u povjerenju je rekao kraljičinoj osobnoj asistentici: Nikada me nije toliko obradovao prizor muškog spolovila kao u ključnom trenutku poroda!

Stroga, ali pravedna. Takva je željela biti kao vladarica, još od dana kad ju je suprug, početkom veljače 1952. godine, tijekom puta u Africi, nakon prekrasnog dana u kojemu se potpuno opustila i u safari odjeći snimala kamerom divlje životinje, odveo u spavaću sobu i rekao da je kralj umro. Nije zaplakala, ali je problijedjela, zašutjela.

Odmah su sjeli u avion i 19 sati putovali do Londona. Kada je izašla iz zrakoplova, pred njom su se duboko, s poštovanjem koje se iskazuje samo monarhu, poklonili članovi Vlade i Dvora.

Princeza Lilibet postala je kraljica Elizabeta, ne napunivši još 26. godina.

Sve je bilo podređeno funkciji kraljice, osim izbora muža.  Tu je Elizabeta Druga odabrala sama, onoga kojega je željela svim svojim srcem i koji je njezina jedina prava životna ljubav. Brak koji traje već šest i pol desetljeća nije u početku bio odobren od svih; princ Filip sin je grčkog princa Andrewa iz dinastije Schleswig-Holstein-Soderburg-Gluecksburg i princeze Alise od Battenberga.

Njegova je majka bila gluha i jako joj je bilo teško ispunjavati sve obiteljske obveze, naročito nakon što je obitelj morala pobjeći iz Grčke i skrasiti se u Parizu, gdje su živjeli u vili svojih bogatih rođaka koju nisu morali plaćati. Roditelji su Filipa poslali u internat u Englesku, a ubrzo nakon toga majka je imala živčani slom, primljena je u sanatorij i potom se i rastala od grčkog princa. Osnovala je red časnih sestara u Grčkoj, a princ Andrew počeo je otvoreno razvratnički živjeti; živio je u Monte Carlu s ljubavnicom i kad je umro, u dobi od 62. godine, od srčanog udara u hotelu Metropole, svom je 23-godišnjem sinu ostavio kovčege s odjećom, četkicu za brijanje izrađenu od slonovače, manžete i prsten pečatnjak koji će princ Filip nositi cijeli život. No, ono po čemu Filip nije bio po mjeri za buduću englesku kraljicu, barem su tako kritičari smatrali, bila je činjenica da je bio previše “Nijemac” jer je vukao porijeklo iz njemačke aristokracije, koja se u tim poratnim godinama smatrala zlom kao i sve što je dolazilo iz Njemačke.

Elizabeti to nije nimalo smetalo.  Sviđao joj je se još otkad ga je, kao 13-godišnjakinja, prvi puta vidjela. On je već imao osamnaest. Za vrijeme ručka – princ Filip došao je posjetiti svoje rođake u Londonu - Lilibet nije skidala pogleda s njega.

Elizabetina guvernanta poslije je posvjedočila: Ona je buljila u njega netremice, bez prestanka. On pak nije na nju obraćao pažnju. Bilo je to očekivano jer je bila dijete, a on je već bio u mornarici, vidio je svijeta i bio vrlo samosvjestan. No, Elizabet je tada donijela odluku za cijeli svoj život. Nikada neće ni pogledati nijednog drugog muškarca! Čak se i kralju svidio: smatrao je da je Filip “inteligentan, da ima jako dobar smisao za humor i da o stvarima razmišlja na ispravan način”.

S godinama, kako je Lilibet odrastala, Filip je počeo češće navraćati na čaj ili na ručak. Dolazio bi u Buckinghamsku palaču u svom sportskom automobilu MG i pakrirao bi na stražnjem ulazu u palaču. Družio bi se sa Elizabetom, njezinom mlađom sestrom Margaret, a njihova je guvernanta uvijek bila prisutna. Filip je bio vrlo neformalan; znao bi s djevojkama igrati nogomet po dugačkim hodnicima palače. Oni kojima se nije sviđao proglašavali su ga sumnjivim, siromašnim uljezom. Mada mu je majka rođena u dvorcu Windsor i mada je služio u britanskoj mornarici, imao je pretežno njemačku krv, a nije ni bio dio ekskluzivnog aristokratskog kluba u Velikoj Britaniji, muške plemićke družine koja se držala zajedno, školovala se u Etonu i pred kojima je bila sjajna budućnost u politici, vojsci, diplomaciji. Do Lilibet nijednoga trenutka takvi glasovi zapravo nisu ozbiljno doprli.

Voljela ga je naivnom ljubavlju zaljubljene djevojke, nije ni vidjela ni doživljavala nikoga osim njega i tako se ponašala čitav svoj život. Mada će poslije brak zapasti u stanovite krize, one su se uvijek ticale isključivo činjenice da je Elizabeta kraljica i da zbog toga nije spremna na određene ustupke, dok sam njihov odnos, i duboka privrženost koju su jedno prema drugome osjećali, nikada nije bila dovedena u pitanje.

Visokoj klasi u Velikoj Britaniji priliči da bračni par rijetko spava u istom krevetu. Naprosto, to je nepraktično. Nezamislivo je slušati nečije hrkanje ili doživljavati nezgodne situacije da morate sa sebe micati nečiju nogu – kako piše autorica kraljičine privatne biografije. Tako su Filip i Elizabeta imali spavaće sobe koje su bile spojene, ali je svatko spavao u svom krevetu. Naravno, povremeno bi se našli u zajedničkom.

Princ Filip, vojvoda od Edinburgha, težak je, hirovit karakter. Njegovi su gafovi dio njegova personalitija. Sada, već 90-godišnjak, on je poput nekog natmurenog starca kojemu sve smeta i koji o svemu ima što reći. Njegova nećakinja u trećem koljenu, njegova žena i engleska kraljica Elizabeta Druga, već 65 godina tolerira i uvažava svog muža koji se potpuno pokorio njezinoj javnoj dominaciji: cijeli je život proveo u sjeni njezine funkcije jer ona već 60 godina sjedi na prijestolju.

Ovo je velika godina za kraljicu: 6. veljače obilježit će dijamantni jubilej vladavine svojom zemljom. Žena je to koja fascinira, koju su filmovi, knjige, portreti pa i pjesme pokušale portretirati, ali do kraljice zapravo nitko nije dokraja dopro.

Nijedan se monarh ne može mjeriti s njom u tom smislu. A zatim će, u drugoj polovici godine, proslaviti i 65. godišnjicu braka. Kraljica je rodila četvero djece, osigurala je monarhiji nasljednika, svjedočila i aktivno sudjelovala u velikoj transformaciji svjetskog sustava, i uporno branila svoju krunu i prijestolje, ne odstupajući ni kad je bilo najteže i kad su joj podanici uskratili podršku jer je zadržala hladnu, krutu pozu u trenutku pogibije narodne princeze Lady Diane.