Autor uspješnih CD-ova, hitova poput “Džemile” i “Crnokose Hatidže” kao i mnogih drugih romskih pjesama, zbog kojih se čaše lome po kafanama, rođen je 2. svibnja 1950. kao najstarije od devetero djece u najvećem romskom naselju u Europi, skopskom Šuto Orizariju. Poznat je po tome što se uhvatio u koštac s teškim zadatkom: na romski je jezik preveo Kuran.
Muharem Serbezovski za sebe kaže da je jedan od rijetkih intelektualaca iz svojeg naroda ”jer rijetko bi koji Ciganin mogao svakodnevno tolike godine sjediti za stolom i raditi”. Uz turneje i skitanja svijetom, Muharem je napisao zavidan broj knjiga poezije i proze koje su prevedene na mnoge jezike. Zanima ga i politika, trenutačno je član Parlamenta BiH, a u Federaciji je predsjednik Komisije za ljudska prava. Ipak, pjesma mu je u krvi. No, pred sobom ima nemoguć zadatak: počeo je raditi na prijevodu Biblije i upravo kani upisati studij teologije.
Kako ste došli na ideju da prevedete Kuran na romski jezik?
- Htio sam napraviti nešto što će ostati iza mene, a namijenjeno je Ciganima. Odlučio sam prevesti Božju knjigu. Prvi kojemu je palo na pamet prevesti Kuran bio je moj pokojni otac koji je bio hafiz, učitelj. U Skoplju je 1927. završio veliku Medresu - vjersku školu, i bio prvi učitelj kod Cigana i prvi ciganski intelektualac na Balkanu.
Započeo je prijevod Kurana i uspio je prevesti prvu suru i 46 ajeta ili psalmi druge sure, a onda se preselio na drugi svijet. Petnaest godina nakon njegove smrti preuzeo sam na sebe obvezu da dovršim njegovo djelo. Želio sam realizirati očevu neostvarenu želju. A 11 godina neprestalnog rada jednom je Romu zbilja teško palo. To je prvo i jedino takvo djelo na romskom jeziku i tvrdim, ne bez žaljenja, da je vjerojatno i posljednje - jer tko će natjerati Ciganina da 11 godina sjedi za stolom?!
Na kakve ste poteškoće nailazili prevodeći Kuran?
- Osnovna je poteškoća bila u skučenosti, siromašnosti ciganskog jezika. Izgubio sam tri godine, jer sam se bavio formuliranjem rečenica na nekoliko ciganskih dijalekata, jer standarizacije jezika kod Cigana nema. Mnogo je dijalekata, poput madžurskog, čambarskog, čergarskog, koritarskog, barudžijskog, topalskog, kovačkog itd. Svaki Ciganin ljubomorno čuva svoj dijalekt. Ipak, danas, zahvaljujući meni, postoji standardizacija. Prijevod sam prilagodio jednostavnijem znanju i nisam išao na stručnije izraze. Kuran je opsežna knjiga i Cigani je se u startu plaše.
Koliko se razumijete u religiju?
- Do sedamnaeste godine nisam imao priliku susretati drugu literaturu osim vjerske, jer mi je otac nudio samo nju. Mnogo smo o tome razgovarali, slušao bih ga i kad bi drugima tumačio. On je opismenio nekoliko tisuća Cigana. No, prekretnica se dogodila u mojoj 17. godini kad sam snimio svoju prvu ploču ”Crnokosa Hatidža”.
Otac mi je prvo rekao: ”Muhareme, čujem da snimaš ploču. Na kojem jeziku?” Kad sam mu odgovorio: ”Normalno na ciganskom”, primijetio je da je to suviše lokalno. I makedonski je smatrao lokalnim, pa mi je sugerirao da napustim školu i odem u Beograd. Pošto sam došao iz nepismene mahale, a da bih se intelektualno održao, otac me uputio na čitanje. Ciganske su oči grandomanske, pa sam kupio najdeblju knjigu, ”Kako se kalio čelik” Nikolaja Ostrovskog.
Nakon toga, pročitao sam bezbroj knjiga, da bih na kraju u Skoplju imao svoju kućnu biblioteku sa 6 tisuća knjiga. Tako su svi Cigani iz naselja Šuto Orizari dolazili posuđivati knjige od mene. A ja sam ih stalno provjeravao jesu li ih pročitali. Kada su Arsen Dedić i Rade Šerbedžija došli gostovati u Skoplje, izrazili su želju da me posjete i kada su došli u moju kuću na gravče na tavče, ostali su zaprepašteni vidjevši kako mi je stan natrpan knjigama. Dok sam se bavio glazbom, sam sam pisao tekstove. Bilo je to preko pet stotina pjesama.
Zbog čega je otac rekao da biste trebali napustiti školu?
- Smatrao je da ću biti korisniji ako nešto zaradim i pomognem obitelji. Nas je bilo jedanaestero, devetero djece, svi smo se školovali, a samo je otac radio. Od svojih sam ploča sestrama i braći kupovao kuće i omogućio im pristojan život. Osim toga, izdao sam romane ”Šareni dijamanti”, ”Cigani A kategorije”, pa knjigu poezije ”Nitko ne zna puteve vjetrova i Cigana”. Institut bošnjačkih intelektualaca otisnuo je moju studiju ”Cigani i ljudska prava” koja se danas nalazi na 128 sveučilišnih biblioteka u svijetu i prevedena je na 7 svjetskih jezika, a ostala moja djela na četiri. Kao pisac, trajem bez prestanka 27 godina. Također, napisao sam roman ”Rat ciganskih svetaca” jer nas ima u svim vjerama, a pritom nemamo svoju.
Romi su djeca svijeta...
- Cigani su kopilad svijeta. Porazbacani su posvuda i nemaju svijest o vlastitoj vrijednosti, a mislim da ih baš i briga. Oni nikad neće biti direktori, već portiri ili nosači, jer ne vole obaveze. Iznad svega, stalo im je do vlastite slobode. Nema ih smisla vrijeđati kad već sami sebe ponižavaju.
Nisu li se Romi sami isključili iz društva, na neki se način getoizirali?
- Drugi su ih getoizirali i normalno bi bilo da se asimiliraju, jer svugdje su stranci bez države. Poanta je u tome da bi se mnogi Romi željeli školovati i živjeti normalan život. Bilo je ugnjetavanja Roma na Balkanu, no ovdje su ipak komotniji kad su posrijedi ljudska prava nego u nekim drugim sredinama. Zapadnjaci zaboravljaju da postojimo. Mi smo stare čekalice i valjda će se nakon 20 stoljeća naše pitanje riješiti. A Cigani nisu glupi, naša bi sirotinja mogla dati strašne advokate. Ti ljudi razmišljaju o sitnicama, kako prevariti čovjeka, podvaliti… Nije se teško baviti ni politikom. Naučiš četrdesetak terminoloških izraza, vrtiš ih i nikad ljudima ne odgovoriš direktno. Izetbegović je primjenjivao tu metodu – ostaviš dojam da je sugovornik pametniji od tebe, da bi mogao raditi što hoćeš. Ta je crta kod Cigana urođena.
Nedavno je završio proces u Strasbourgu kojim su Romi dobili pravo kandidirati predsjednika...
- Na sudu u Strasbourgu bili su Dervo Sejdić, koordinator Vijeća Roma Bosne i Hercegovine, krovne romske udruge, i iz židovske zajednice Edo Finci. Dobili smo presudu: dosad su se, naime, samo tri konstutitivna naroda mogla natjecati za najveće položaje u BiH za, primjerice, mjesto predsjednika. Po novome, i Ciganin i Židov mogu biti predsjednici. Neskromno rečeno, ja sam najpoznatiji Rom jer sam najviše učinio za Rome i od svih Roma imam najviše šanse doći najdalje.
Spominjali ste ljubav. Kažu da Romi imaju ”vruću” krv...
- Cigani najviše vole tugu jer je mogu prevariti. Oni su, kada treba, hladniji od Engleza, veseliji od Grka, točniji od Nijemaca i poslovniji od Amerikanaca. Nemaju bečku školu i nikad ženi ne ljube ruku, često su surovi, ali to je privid, jer imaju meko srce i čistu dušu. Cigani mogu biti nježniji od Francuza. Što imaju, potroše danas, a na sutra misle sutra. Kada treba zaraditi novac, snalažljiviji su od Židova, a troše ga s većim guštom od arapskih šeika. Odaniji su od Japanaca. Ne pamti se da je Ciganin ikad bio protiv svoje zemlje, one u kojoj živi. Žešći su ljubavnici od Talijana i samo Ciganin može voljeti istovremeno devet žena.
Kad pričate o sebi, kažete da ste Ciganin. Koja je razlika između Ciganina i Roma?
- Da, neki kažu da je Rom politički korektniji izraz. No, za svu umjetnost uvijek je inspiracija puna kontorverze i stvaralaštva bila Ciganin, Gipsy, Hitano, a ne Rom. Već trideset godina pričam da ću jednom dobiti Nobelovu nagradu i znam da je smiješno kad to kaže Ciganin. Sve su nacije dobile tu nagradu, osim nas. Mnogi koriste našu egzotiku i, primjerice, poput Kusturice i Bregovića, grade svoj image na nama. Željeli su nam, možda, uzeti dušu, ali nisu uspjeli u nju prodrijeti.