Glazbeni fenomen Silente već nekoliko mjeseci fascinira Hrvatsku. Premda postoje od 2005. godine, u veljači ove godine snimili su prvi profesionalni spot za pjesmu "Terca na tišinu" u režiji Dejana Aćimovića. Nakon toga priča o marginalnom dubrovačkom bendu dobiva novu dimenziju, koja kulminira izlaskom prvog albuma "Lovac na čudesa" potkraj listopada, da bi prošlotjednim rasprodanim koncertom u velikom pogonu zagrebačke Tvornice eksplodirao u pravo glazbeno čudo.
Još na početku godine Silente su bili bend poznat samo uskom krugu prijatelja, sa svojom malom sljedbom na YouTubeu da bi kraj godine dočekali kao popularna grupa koja osvaja vrhove top-lista, dobiva glazbene nagrade i osvaja širku publiku. Spot za "Tercu na tišinu" dosad je na YouTubeu pogledan više od 550.000 puta, a i sami članovi benda priznaju da je prošla veljača, trenutak kad su promijenili ime iz Silent u Silente, bila ključna u njihovoj karijeri. Slijedio je i drugi spot za pjesmu "Još jednom", također u Aćimovićevoj režiji, koji je u samo nekoliko mjeseci već pogledan više od 350.000 puta.
ambicije. Datum 12. veljače 2013., dan kad je prvi spot objavljen, bio je prijeloman u njihovoj karijeri. Dan prije i dan poslije tog datuma bili su isti bend s potpuno istom pjesmom, ali sve je ipak bilo drukčije. "Terca na tišinu" bila je, naime, dostupna na YouTubeu već nekoliko godina, doduše s drugim nazivom i aranžmanom, ali ništa toliko drukčije da bi rezultiralo ovakvom promjenom.
Što se zapravo tu dogodilo i kako su u dva dana od marginalnog demo-benda postali ozbiljan sastav s profesionalnim ambicijama?
"Ne znamo i nikad nećemo shvatiti", iskreno govori Sanin Karamehmedović, uz brata Tibora vođa benda. Ne znaju objasniti formulu uspjeha i kako treba isplanirati ovakav proboj na tržište. Ali uvjereni su da se ljudima ne može samo tako lagati. Laž se brzo otkrije, jer, rekao bi Dejan Aćimović koji je inače i producent prvog albuma: "Ne možeš tako dobro lagati da bi prodao praznu priču."
Cijela priča o nastanku i razvoju benda, kao i uvijek u zanimljivim pričama, puna je malih slučajnosti. Slučajno je Tibor sreo Doris Kosović, poslije pjevačicu benda, u Klubu Lazareti u Dubrovniku, slučajno su imali kontakt Dejana Aćimovića, za kojega smatraju da je svojim spotovima i savjetima zaslužan za njihov uspjeh, a on je, opet slučajno, poznavao Nikšu Bratoša, koji će postati glazbeni producent njihova prvog albuma. A onda, i opet slučajno, Dejan je poznavao Borisa Horvata, vlasnika Aquarius Recordsa, koji je danas njihov izdavač i, isto tako slučajno, Tomu in der Mühlen, vlasnika IDM-a, koji je njihov današnji publisher.
Silente posljednjih šest mjeseci čine Sanin Karamehmedović (bas gitara), Tibor Karamehmedović (vokal, gitara), Lorena Milina (violina, prateći vokal), Ivuša Gojan (bubnjevi), Doris Kosović (vokal), Šimun Končić (klavijature, gitara, prateći vokal) i Ana Vlainić (violina, prateći vokal). Sanin je tekstopisac, brat mu Tibor piše glazbu. Još početkom godine bend se sastojao od petero ljudi, ali uspjeh i ono što mu je slijedilo uvjetovali su proširenje. Snimiti pjesmu s tri violine, pet vokala, klavijaturama i onda to uživo izvesti s jednom violinom, dva vokala i bez klavijatura ne bi bilo isto. Nisu htjeli "unajmljivati" glazbenike za nastupe niti koristiti matrice.
"Možda je to jer smo mladi i naivni, ali mi i dalje vjerujemo u tu ideju benda", govori Sanin. Nisu svi glazbenici u bendu iz Dubrovnika; Lorena je s Korčule, Ana iz Osijeka, pa bend puno putuje i kad ne gostuje. Sanin upravo završava studij kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i sretan je što uspijeva spojiti svoje dvije životne strasti, glazbu i poeziju. Njegov brat Tibor cijeli je život u glazbi, gitaru svira od jedanaeste godine, iako nema nikakvo službeno glazbeno obrazovanje. Ivuša Gojan, bubnjar, čovjek je s najbogatijom glazbenom biografijom u bendu na području rock-glazbe. Bubnjeve svira od četrnaeste godine, a od 1999. do danas svirao je u mnogo dubrovačkih bendova.
putovanja. Doris Kosović, pjevačica, bivša je stjuardesa. Članovi benda za nju kažu da je posvuda po svijetu bezuspješno bježala od glazbe, sve dok je Silente nije sustigao.
Lorena Milina u bendu je od samih početaka, a zahvaljujući Muzičkoj akademiji u bend je unijela discipliniranost i radne navike, ali i donijela stručno znanje o osnovama glazbene teorije i harmonije.
Ana Vlainić, još jedna akademski obrazovana glazbenica u bendu, Lorenina je kolegica s Muzičke akademija i "dašak Slavonije" u bendu. Za Šimuna kažu da se snalazi na nekim instrumentima za koje ostali članovi Silentea nisu ni znali da postoje, na Akademiji studira violu, a u bendu svira klavijature i pjeva prateći vokal. No, posljednjih mjeseci geografska disperziranost članova benda dodatno je usložnjena: Sanin i Šimun još studiraju u Zagrebu, Lorena je na Erasmusu u Stuttgartu, a Ana radi u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku.
"Malo je reći da smo posvuda. Ali sve dok ljubazni vozači autobusa toleriraju nas i tone opreme, nema razloga za brigu", kaže Sanin.
Za svoj nastanak, još prije osam godina, kažu da je zaslužna dubrovačka Udruga mladih Orlando, koja se bavi raznima aktivnostima, ali glazba je uvijek bila najvažnija. Tamo se vježbalo i nastupalo, a među brojnim grupama bila je i Silent, koju su u početku uz Sanina činili Davor Čupić i Miro Ćuzulan. Raspadnuti set bubnjeva i jedno pojačalo bilo je sve što su mladi bendovi imali na raspolaganju – dok pojačalo nije crklo.
Vrlo rano su počeli pisati svoje pjesme, jedino na prvom javnom nastupu svirali su nekoliko obrada. "Mi sami radimo svoje pjesme. To je naša pjesma i naša priča, a nju nitko ne može ispričati bolje od nas." Pjesme nastaju tako da Sanin pošalje Tiboru nekoliko tekstova, a onda on odabere neke od njih (ili oni odaberu njega), napravi pjesmu, nakon čega cijeli bend radi na njima. Njihov prvi album "Lovac na čudesa" stilski je raznolik. Razlog je što su pjesme nastajale u duljem razdoblju, a neke su starije i od samog benda.
terca. "Ima na albumu i teških i lakih tema. Ovisno o tome kako smo se osjećali tih dana", govori Sanin. "To su čudne godine, od 14. do 24., kad čovjek najmanje zna gdje se nalazi, a najviše misli da zna gdje se nalazi." Zanimljivo je da je "Lovac na čudesa" prvi put snimljen puno ranije, u samostalnoj produkciji i uz suradnju Tonija Butigana. Do pojave "Terce" nije naišao na osobit interes hrvatskih izdavačkih kuća, a onda su uspjeh prvog spota i sve veća popularnost zahtijevali profesionalne standarde pa je album ponovno snimljen, ovaj put uz producentsku suradnju Nikše Bratoša i Domagoja Perišića. Nadaju se istoj suradnji i na ostalim albumima koje već imaju spremne u računalima i još boljoj realizaciji.
Zanimljivo je da bend dolazi iz Dubrovnika, koji hrvatskoj glazbenoj tradiciji nije dao previše rock-grupa. Grad je to "lakše" glazbe, Dubrovačkih trubadura, Buce i Srđana, Ibrice Jusića, Tereze Kesovije...
"Dubrovnik je poseban grad", pojašnjava Sanin. "Uči te snalaženju, improviziranju, stavu 'drži se sebe i svojih prijatelja'. Koliko se to razlikuje od drugih mjesta, ne znam, ali Dubrovnik je rodio neke ljude koji nas vole više nego što mi volimo sebe. A nije da mi ne volimo sebe, dapače. Dao nam je grad priliku za govor i ljude koji će poslušati taj govor. Dao nam je razumijevanje. Što je jako lijepo, jer nekad uz sav napor i sve rječnike ovoga svijeta ljudi se jednostavno ne razumiju." Ali, uz malo sreće, tvrde, daje ti dovoljno da se izgradiš i napraviš čovjeka od sebe. Iako se u njihovim pjesmama nikad ne radi izravno o Dubrovniku, teško bi bilo dokazati da Dubrovnik ipak nije radio na njima.
O glazbenim utjecajima u njihovoj glazbi misle da je teško pričati, sedmero ljudi u bendu čine previše različitih utjecaja. Višeglasja su učili od Beatlesa, rock uzeli od Stonesa, pjesništvo učili od Arsena Dedića, spajali stihove i rock po ostavštini Bijelog dugmeta, žestinu izvukli iz Metallice i hard rock/metal velikana, harmonije i prijelaze iz klasične glazbe, klavijature iz progresivnog rocka...
cijena slave. "To su tek tragovi koji se teško mogu i razaznati. Nezahvalno je uspoređivati. Važan je osobni dodir koji spaja sve to. To je barem 90 posto rada. Ostalo su sitnice", smatra Sanin. Na spomen slave, članovi benda odmahuju rukom, ne vide nikakvu slavu, ništa im se u životu nije promijenilo osim što malo više vremena provode na mobitelima.
"Što znači biti slavan?", komentira Tibor. "Uspješan, pa da možeš živjeti od toga ili da ne možeš živjeti od toga, ali da te narod ipak smatra kulturnom ikonom? Ili oboje? Ne razumijemo što zapravo ljudi žele od glazbe, pa se onda i ne vodimo time. Vodimo se sobom. Polako pokušavamo shvatiti same sebe. Kao što tijelo izbacuje znoj nakon fizičkih napora, tako mi kroz emocionalne i duševne procese izbacujemo našu glazbu."
Uspješnost ne mjere YouTubeom, to ne smatraju kriterijem slave. Bitna im je povratna, živa informacija koja dolazi od ljudi, a tu u priču ulazi izuzetan koncert u Tvornici.
"To je nešto s drugog svijeta", govori Sanin. "Kad ti ljudi koji za tebe znaju tek par mjeseci ovacijama prekidaju koncert i ne dopuštaju ti da odeš s pozornice... Koliko YouTube pogleda to vrijedi? Koliko para to vrijedi? Naša su očekivanja odavno nadiđena. Kako komentirati nešto što je tako veliko, a mi tako mali?"
Ali, ako i ne komentiraju, ne mogu sakriti činjenicu da su presretni onim što im se događa posljednjih mjeseci. "Samo pokušavamo ostaviti trag. Na papiru, na zidovima i u srcima. Kao što rekosmo, ne znamo točno što se dogodilo 12. veljače i tih dana, samo znamo da je mehanizam pokrenut i da neće tako lako stati."