Slavni britanski dvojac - autori jednog od najprovokativnijih umjetničkih opusa suvremene umjetnosti - za Globus govori zašto se sve više okreće temama inspiriranima religijom i Crkvom

U Fournier Streetu br. 12, u istočnom Londonu, u ulici staroj 200 godina, kojoj su se opasno približili neboderi Cityja, vrata otvara George u zelenkastom odijelu od tvida, bijeloj košulji i s kravatom. Poziva nas u kuću gdje nas dočekuje Gilbert. On je Talijan, iz Dolomita, gdje je rođen 1943., za razliku od Georgea rođenog 1942. u Devonu.

U domu dva suzdržana gospodina, koji su se upoznali kao studenti na londonskoj St. Martin School of Art, već desetljećima nastaje jedan od najprovokativnijih umjetničkih opusa suvremene umjetnosti, s naglaskom na seksualnosti, odnosno gay seksualnosti, religiji, moralu, smrti... Gilbert i George, koji su 80-ih napadani zbog “glamurizacije” opasnih tipova iz istočnog Londona, skinheada, kasnije privlače medijsku pažnju prizorima golotinje, seksa, upotrebom tjelesnih izlučevina, sperme, urina, izmeta na svojim djelima (Naked Shit Pictures). No, oni tvrde da je, u svemu tome, riječ tek o ispitivanju morala i angažiranoj umjetnosti.

Živeći i radeći zajedno 40 godina, stvorili su jedinstveno umjetničko djelo, zastupljeno u najvažnijim svjetskim muzejima, dobili mnogo nagrada i zastupali Veliku Britaniju na Venecijanskom bijenalu 2005. godine. Posjetili smo ih u povodu velike izložbe koja će biti otvorena 10. svibnja u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, a na kojoj će se predstaviti radovima iz jednog od novijih ciklusa ”Jack Freak Pictures”. Priprema se već šest godina, otkad je Mirjana Winterbottom, bliska prijateljica Gilberta i Geoerga – za koju znamo da je Hrvatica rodom iz Slavonije, da je dugo živjela u Londonu, odnosno Oxfordu i da ima brojna poznanstva u umjetnički krugovima - predložila da Gilbert i George izlažu u novoj muzejskoj zgradi.

Gilbert i George intervjue uvijek daju zajedno, ponekad jedan drugome dovršavajući rečenicu, uvijek su jednako odjeveni, svoju umjetnost promatraju kao rad jedne osobe, već se 40 godina ne miču iz East Enda i – jedan od drugoga. Zajedno su došli i u Zagreb, prvi put prije tri godine kad se nije ni nazirao kraj gradnje muzeja. Zgradom su bili oduševljeni. Sad je u njihovu prostranom studiju maketa izložbenog prostora MSU s malim prilijepljenim sličicama radova – i još pet takvih, za pet europskih gradova u kojima će se izložba postaviti. A upravo su se vratili s otvorenja u Malagi.

GILBERT: U početku smo imali ideju u Zagrebu izložiti instalaciju, ali zaključili smo da će vrijeme biti pravo taman za ”Jack Freak Pictures”. Nije lako naći prostor za velike izložbe. A nije ih lako ni organizirati.

GEORGE: Pokazat ćemo ”Jack Freak Pictures”, dio naše najveće skupine slika, recimo ”Bomb Pictures”. Jedna je slika posvećena 11. rujnu u New Yorku, to je triptih MM, što je rimski broj 2000. Taj je rad na neki način predvidio katastrofu. Jedna iz serije ”Bomb Pictures” nastala je nakon terorističke eksplozije u londonskoj podzemnoj željeznici...

U svakom slučaju, ostajete angažirani...

GILBERT: Naravno, i u onome što se događa ovdje, i u svijetu, jer na kraju – to je ista stvar.

Koje bitne događaje u ovom trenutku vidite kao moguću temu?

GEORGE: Svaki dan osjećamo pritisak religije i seksa, u svakim dnevnim novinama, magazinima, parlamentu, Crkvi... Nevjerojatno. Nikad nije bilo tako. Recimo, kad sam ja bio dijete, to je bio tabu, ljudi su bili pristojni, za ručkom nikad nisu raspravljali o novcu, o seksu ili religiji.

GILBERT: Svećenici, razni vjerski poglavari, svi urliču o seksualnosti, naravno, protiv liberalizacije seksualnosti, a naročito se to odnosi na homoseksualnost. I vrište protiv toga dan i noć, kao da se ne mogu zaustaviti.

Kako to objašnjavate?

GEORGE: “Krivimo” muslimane jer žele određeno izuzeće od zakona po nekim pitanjima, ne žele potpuno doći pod zakonski kišobran. Trebamo različit tretman, kažu, jer smo muslimani, a kako ljudi smatraju da se imigrante mora tretirati pristojno, složili su se, drukčije i ne može biti, to je tradicija vjerske tolerancije. Ali u tom trenutku kršćani su zavikali: “Hej, i mi želimo neke ustupke!” Što se nas tiče, sve su religije dobre ako ih se jednako zakonski tretira.