Nova milenijska epidemija - Globus.hr

Specijalno istraživanje o duševnom stanju Europljana

Nova milenijska epidemija

Stanje EU nacije: Dok su prije četiri desetljeća prve simptome depresije uočavali oko 26. godine, sada od depresije pate već s 19; žene su joj čak do 2,5 puta izloženije od muškaraca

Zagrepčanin Ivan 33-godišnji je inženjer, a već se deset godina bori s tjeskobom i depresijom.

“Počelo je pred kraj studija kad mi je umro tata. Bio sam tužan, tjeskoban i depresivan, nisam mogao spavati, bojao sam se ljudi te osjećao snažan strah od izlaska iz kuće. Ubrzo sam zatražio pomoć liječnika koji mi je propisao Seroxat i Normabel”, prisjeća se Ivan.

”Lijekovi su mi pomogli i nakon nekoga vremena osjećao sam se toliko dobro da sam ih prestao uzimati. No, s prestankom uzimanja lijekova, svaka je stresna situacija bila okidač i stanje bi se pogoršalo. U nekoliko sam navrata prestao uzimati lijekove, no kad sam dobio otkaz, stanje mi se jako pogoršalo”, kaže Ivan koji ponovno uzima psihofarmake te jednom mjesečno odlazi na psihoterapiju.

“Kombinacija lijekova i psihoterapije na mene djeluje jako dobro te normalno živim i radim. Shvatio sam da ne mogu bez lijekova i spreman sam ih uzimati cijeli život. No, ipak se nadam da će se za nekoliko godina moje mentalno stanje poboljšati pa ću nastaviti samo s psihoterapijom.”

Milijuni Europljana bore se s depresijom, različitim oblicima anksioznosti, nesanicom, ovisnošću o drogama i alkoholom kao i nizom drugih mentalnih poremećaja. Nedavno objavljena studija European College of Neuropsychopharamacology (ECNP) šokirala je europsku javnost jer je pokazala kako 38,2 posto stanovnika Starog kontinenta, odnosno 164,8 milijuna ljudi, pati od nekog mentalnog poremećaja. Ono što je u srednjem vijeku bila kuga, a pred kraj 20. stoljeća AIDS, u 21. stoljeću mogli bi biti mentalni poremećaji.

Istraživanje, koje je vodio dr. Hans-Ullrich Wittchen s Tehničkog sveučilišta u Dresdenu, trajalo je tri godine i obuhvatilo 30 zemalja (članice EU te Island, Norvešku i Švicarsku), čija ukupna populacija broji 514 milijuna ljudi.

“Psihijatrijski i mentalni poremećaji, poput shizofrenije i depresije, ali i neurološka oboljenja, kao što je Parkinsonova bolest i moždani udar, mnogo su rašireniji nego što se ranije mislilo. Te bolesti i poremećaji danas predstavljaju težak teret kako za pojedince tako i za društvo. No, mislim da će idućih godina doći do promjena u percepciji mentalnih poremećaja tako da će oni postati glavni zdravstveni izazov u Europi”, izjavio je za Globus dr. Frank Jacobi s Tehničkog sveučilišta u Dresdenu i jedan od Wittchenovih suradnika u istraživanju mentalnog zdravlja Starog kontinenta.

Nova studija mentalnog zdravlja europskog stanovništva u mnogim je medijima dočekana kao svojevrsno iznenađenje jer su prethodnoj studiji iz 2005. Wittchen i suradnici zaključili kako 27 posto Europljana pati od mentalnih poremećaja. Tada je procijenjeno da je godišnji trošak tih problema oko 280 milijardi eura. Novi podaci bit će objavljeni u listopadu, no Wittchen procjenjuje da su ti troškovi sada barem dvostruko veći.

Iako nije bila obuhvaćena istraživanjem, Hrvatska se uklapa u europske trendove.

U našoj su zemlji mentalne bolesti i poremećaji najčešći razlog hospitalizacije, no alkoholizam je na prvome mjestu (21 posto), a slijede shizofrenija (15 posto) i depresija (11 posto). Prema podacima Hrvatske agencije za lijekove i medicinske proizvode (HALMED), pripravci koji djeluju na živčani sustav na drugom su mjestu u ukupnoj potrošnji medikamenata (iza lijekova za kardiovaskularni sustav). Na njih je 2009. potrošeno više od 740 milijuna kuna.

“Brojke iznesene u europskoj studiji mene ne iznenađuju, a mislim da će i kod nas biti sve više dijagnoza mentalnih bolesti i poremećaja. Jedan od razloga svakako je taj što se mentalnim problemima pridaje više pozornosti nego ranije. Ipak, u pozadini nije moda odlazaka psihijatru ili psihoterapeutu nego mnogi ljudi uistinu trebaju stručnu pomoć”, kaže Jadran Morović, dr. med., psihijatar-psihoterapeut, voditelj psihijatrijske službe u Domu zdravlja Zagreb – Centar. Morović smatra da je broj ljudi koji trebaju neku psihološku pomoć danas znatno veći nego prije tridesetak godina kad je on počeo graditi karijeru.

“S jedne strane sve više ljudi prepoznaje probleme psihološke prirode, a s druge nas strane način i brzina života prisiljavaju da živimo u okvirima koji možda svim ljudima ne odgovaraju. Primjerice, trenutačno mnogi u Hrvatskoj žive u strahu od gubitka posla i materijalne sigurnosti, a mnogi su, k tome, opterećeni velikim kreditima”, kaže Morović naglasivši da je kod nas velike promjene donio i Obiteljski zakon.

“Supruga ili suprugu koji malterira partnera i djecu danas se pokušava izdvojiti iz obitelji. Dakle, zakon je na strani onih koji trebaju pomoć, a osobama izloženima maltretiranju nužna je psihološka potpora. Ranije takve osobe nisu smjele izaći iz obiteljskog okvira i priznati da su zlostavljane”, kaže Morović koji ističe kako je među njegovim pacijentima više žena.

“Mislim da su žene naprednije u tom pogledu i kad uvide problem, lakše se odlučuju potražiti psihološku pomoć. No, one su češće i žrtve u društvu i obitelji, pa se moraju boriti za sebe. Žene se lakše odlučuju na odlazak psihijatru jer shvaćaju da trebaju promijeniti sebe te da im je u tome potrebna pomoć. Muškaraci, pak, češće očekuju da se promijeni okolina. Te promjene najčešće očekuju od obitelji”, otkriva Morović.

ECNP-ova studija pokazala je kako se Europljani sve ranije suočavaju s depresijom. Dok su prije četiri desetljeća prve simptome u prosjeku uočavali oko 26. godine života, sada ih depresija muči već s 19 godina. Istraživanje je pokazalo i to da su žene dva do 2,5 puta izloženije depresiji nego muškarci. Većina se žena s mentalnim problemima suočava u reproduktivnoj dobi, uglavnom između 16. i 42. godine.

“Svakako treba istaknuti da su i muškarci često žrtve mentalnih poremećaja, primjerice onih koji su povezani s alkoholizmom. No, kad je riječ o deperesiji i anksioznosti, žene su mnogo ugroženije. To se obično objašnjava cijelim nizom čimbenika poput visoke osjetljivosti povezane s hormonalnim promjenama u određenim reproduktivnim fazama, te većom izloženosti stresu na poslu, ali i u obitelji. Nadalje, žene su izloženije različitim traumatskim događajima poput seksualnog zlostavljanja”, tvrdi Frank Jacobi.

On smatra kako danas postoji velik problem s tretmanom mentalnih poremećaja jer mnogi slučajevi nisu prepoznati pa se i ne liječe.

Jedan od razloga nedovoljne prepoznatljivosti mentalnih poremećaja jest i činjenica da se oni u društvu i dalje stigmatiziraju.

“Nitko ne želi da njegov poslodavac ili kolege na poslu saznaju kako ima psihičkih problema. Ljudi se boje da bi zbog toga mogli imati problema ili da će ih kolege smatrati čudnima. No, iznenadili biste se kad biste znali koliko nas odlazi psihijatru. Mislim da će tih ljudi u Hrvatskoj biti sve više jer će stres na poslu i gubitak radnog mjesta biti ‘okidač’ za mnoge mentalne probleme”, ističe naš sugovornik s početka priče, Ivan.

I psihijatar Morović smatra kako se probleme psihološke prirode nastoji prikriti jer su takve osobe u društvu i dalje obilježene.

“Često se susrećem s pacijentima koji bi htjeli doći privatno kako se u zdravstvenom kartonu ne bi vidjelo da imaju psihološke probleme, a da netko to ne sazna i eventualno ne zloupotrijebi. Mnogi ne žele čak ni da njihova obitelj sazna za probleme. Stoga na psihološku i psihijatrijsku obradu žele dolaziti potajno”, kaže Morović ističući kako su stigmi posebice izloženi oni koji boluju od pravih duševnih bolesti poput shizofrenije.

“Iako je društvo danas humanije nego ranije, kad se takve bolesnike izoliralo iz njihove sredine, oni koji boluju od shizofrenije često su stigmatizirani. Ranije se mislilo da je osoba oboljela od shizofrenije izgubljena, no danas je to drukčije... Takvi pacijenti uz redovito uzimanje lijekova mogu normalno funkcionirati. Bitno je da surađuju. Također, važno je i da redovito odlaze na psihoterapiju. Osobito je to važno u prvim godinama bolesti kako bi što rjeđe dolazilo do recidiva. Svako ponavljanje bolesti oštećuje osobu i dovodi do promjena koje je poslije teško izliječiti”, ističe Morović koji se  najčešće susreće s depresivnim i anksioznim pacijentima.

“U životu, svi prolazimo kroz određena depresivna stanja koja ne iziskuju ni terapiju lijekovima ni psihoterapiju, nego ih nekako sami prevladamo. No, kad tjeskoba i depresija prevladaju u našem ponašanju, postaje nužno potražiti psihijatrijsku pomoć. Neki se poremećaji i stanja mogu liječiti samo psihoterapijom, a neka svakako zahtijevaju i liječenje psihofarmacima. Bez lijekova neka se stanja u principu ne mogu prevladati. Najčešće u liječenju koristim i psihofarmake i psihoterapiju”, ističe Morović, predsjednik Saveza psihoterapijskih udruga Hrvatske (SPUH).

“U SPUH-u se od 2005. godine trudimo donijeti prijedlog Zakona o psihoterapiji, a sada imamo prednacrt. Naime, svatko se može predstaviti za psihoterapueta, ali je pitanje kakvu edukaciju ima. Psihoterapeut mora imati završen diplomski studij medicine, psihologije, defektologije i slično, a zatim još četiri godine edukacije iz psihoterapije. U sklopu te edukacije svaki psihoterapet mora proći 1000 sati rada u grupi i minimalno 120 sati psihoterapije, tijekom čega je i on pacijent. To su i europski kriteriji, a omogućuju dobivanje europskog certifikata iz psihoterapije (ECP). U Hrvatskoj zasad taj certifikat ima 50 psihoterapeuta”, kaže Morović.

Dok s jedne strane ECNP-ovu studiju mnogi doživljavaju kao prekretnicu u širenju svijesti o raširenosti mentalnih poremećaja, neki znanstvenci i novinari upozoravaju na to kako je spektar mentalnih poremećaja koje je potrebno liječiti sve širi. Kritičari to nazivaju fenomenom “medikalizacije normalnosti” te tvrde da su je proizvele farmaceutske kompanije koje u utrci za profitom izmišljaju bolesti. Komentirajući u Guardianu ECNP-ovo istraživanje, Lisa Appignanesi, autorica knjige “Sad, Mad, and Bad”, ističe kako je američki “Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje”, svojevrsna Biblija psihijatrijske struke, u posljednjih 40 godina proširio dijagnostičke kategorije, “izmislivši” poremećaje te radikalno reduciravši spektar onoga što možemo smatrati normalnim i zdravim.

Dok se još prije dva desetljeća u američkoj psihijatrijskoj literaturi o socijalnoj fobiji pisalo kao o rijetkom poremećaju koji pogađa najviše dva posto Amerikanaca, ona je u međuvremenu postala raširena bolest koja pogađa 13 posto SAD-a. FDA je za njihovo liječenje propisala antidepresiv Seroxat.

“Nema nikakve sumnje da antidepresivi poput Seroxata ne samo da pomažu bolesnim ljudima nego im često spašavaju život. No, zdravim ljudima nakon nekoga vremena više štete nego koriste”, tvrde Ray Moynihan i Alan Cassels, autori bestselera “Selling Sickness”.

Frank Jacobi ne slaže s tezom o “medikalizaciji normalnosti”:

“Mislim da mentalne poremećaje koje mi istražujemo nije prikladno nazivati ‘medikalizacijom normalnosti’. Mi smo u studiju uključili dijagnoze sa striktnim kriterijima prema kojima se ti poremećaji razlikuju od svakodnevnih   zdravstvenih problema. Slijedimo naputak Europske komisije čiji je slogan ‘Nema zdravlja bez mentalnog zdravlja’, a na dulji rok to postaje i politički i socijalni problem jer se postavlja pitanje koji poremećaji iziskuju tretman pokriven sredstvima zdravstvenog osiguranja”, tvrdi  Jacobi.

Slično misli i Jadran Morović.

“Ne smatram da farmacuetske kompanije izmišljaju bolesti.  Problem koji mene brine jest realna opasnost da se povuku neki stari i učinkoviti lijekovi jer im nije moguće podići cijenu pa se ne isplate proizvoditi. Primjerice, lijek koji se prodaje u bočici za sedam kuna sigurno kompaniji donosi gubitak. No, taj je lijek ponekad učinkovitiji nego njegova nova inačica koja stoji 600 kuna”, zaključio je Morović.