Bila jednom jedna djevojčica. Zvala se Lea. Tete u vrtiću je gnjavila da joj pričaju o ratu, svoj mladi mozak opterećivala je teškim stvarima, u bradu si je stalno pjevušila Leonarda Cohena. Ne Trešnjevačke mališane, ne dječje hitove iz “Kocke, kocke, kockice”. Cohena.
Trideset godina kasnije i dalje ga pjevuši. Trideset godina kasnije nosi se sa svojim deprama i strahovima najbolje što zna i umije. Iz njih izvlači ono najbolje i najgore, poput svog junaka iz djetinjstva. Trideset godina kasnije ona je Lea Dekleva. Kantautorica, samo autorica, rođena pjesnikinja, depresivka, veseljakuša, Zagrepčanka koja voli Split, mlada žena koja se boji budućnosti i žali za prošlošću.
Kažu, umjetnost se rađa iz velike boli. Lea je, čini se, na trenutke osjeća jače nego drugi. Ne skriva da je strašna emotivka. I ne skriva da bi većinu vremena voljela da nije. Stalno nešto analizira, promišlja, razmišlja... Razočarana je u ljude, u način na koji svijet funkcionira. Nije razočarana u Taru. S osmogodišnjom, smiješnom zlatnom retriverkom, koja joj se sa svojom velikom trbušinom voli zavaliti pod noge, došla je i na ovaj intervju. Odjevena u trenirku i tenisice, sada je opuštena i vesela. I jako karizmatična. Svako malo joj prilazi netko koga poznaje, netko tko joj ima potrebu samo nakratko reći kako se osjeća dok sluša “Dogodila se ljubav”. Pjesmu koju je snimila s Mladenom i Sašom iz The Beat Fleeta i koja je proglašena najvećim hitom 2010. godine. Pjesma koju će biti teško ponoviti.
“Da, bit će je jako teško ponoviti. Iskreno? Malo mi je panika. Sad sam u poziciji kad bih trebala napraviti nešto još bolje da bih opstala. Jasno mi je da će sve manje od toga ljudima biti nezanimljivo. Ali ne mislim se zbog toga tresti nad svakom svojom pjesmom, pitajući se je li dovoljno dobra. Nadam se da ću napisati 10, 20 novih pjesama, pa da će druga, treća, dvanaesta na albumu... možda kod nekoga upaliti. Već sad znam da nijedna od pjesama koje trenutno stoje u mojoj ladici neće doživjeti ovo što je doživjela ‘Dogodila se ljubav’. Zato jer se takva pjesma ne može planirati. Ona se jednostavno dogodi. Ali i druge će pronaći neki svoj put. Jer ako sam tu samo zbog te jedne jedine pjesme, onda stara moja - fućkaš tu karijeru!”
Dobro, definitivno ne fućkaš tu karijeru. Da, onih koji nisu čuli za Leu Deklevu vjerojatno još ima, ali sve manje. Ipak, činjenica je da je Deklevina karijera išla nekom čudnom putanjom. U svakom slučaju, netipičnom. I prije svega - sporo. Ali, isključivo njezinom odlukom. Žena jednostavno želi raditi polako, bez pritiska, bez natjeravanja i gonjenja trenutka slave. Dekleva bi mogla biti sinonim za polako i lagano. Kada pjeva, kada sklada, kada priča, kada planira...
“Oduvijek samo želim ići po svom, ‘slow’ filmu. Zato sam se, uostalom, i nakon prvog albuma razišla s Ozrenom Kanceljakom (bio je glazbeni i izvršni producent na albumu ‘Emocija’). On je oduvijek bio dobronamjeran, profesionalan i vrlo mudar, ali ipak preambiciozan za mene. Očekivao je da ću ja po izlasku albuma htjeti više nastupati, pojavljivati se okolo, možda i stremiti ka nekoj inozemnoj karijeri... Dok sam ja zaključila da sam potpuno sretna u svom malom selu. Da mi je samo važno da ljeti imam dva mjeseca za biti na moru, da mi se preko godine nešto događa, da pišem pjesme, radim pomalo i da mogu od toga živjeti pristojno. On je imao drukčije planove za mene. I tu smo se razišli”, priča.
Lea nikad nije skrivala da je sklona depresiji. Za sebe, dapače, kaže da je podvojena ličnost. I tu se vraćamo na ono preozbiljno shvaćanje svijeta i razočaranje u ljude i život s početka. Ne radi od toga dramu, ali svjesna je da ima problem. Problem koji je ovo ljeto eskalirao i rezultirao lijekovima.
“Recimo da mi se dogodila jedna kriza, koju bi profesionalci nazvali anksioznost. Dogodio mi se neki strah od svega, od života, strah od straha... I u dogovoru sa stručnjakom posegnula sam za nekim sitnim tabletama koje su mi pomogle. Recimo da su to tablete protiv turobnog stanja. Čujte, ja poštujem da nekim ljudima pomaže razgovor s psihijatrom, ali ja nisam osoba koja može podnijeti da ju se vodi. Meni treba vrijeme da odradi svoje, a dok se to ne dogodi, pomoć su mi bile tablete. Trebale su mi jer mi se kvaliteta života u tom trenutku srozala. Odjednom nisam mogla ući u avion ili biti u malim prostorima, počeli su me hvatati napadaji panike. Ubijalo me to.”
I sad već sigurno neki okorjeli protivnici te moderne pošasti zvane “depresija” okreću očima, prezirno kroz zube cijedeći: “Evo je, još jedna depresivna”. No, ako ništa drugo, Dekleva, koja priznaje da i dalje, za svaki slučaj, uz sebe stalno ima “te bonbončiće”, u tuzi najbolje radi: “Drugi ljudi kad su tužni idu pod dekicu, a meni je dekica moj klavir. Tako jednostavno funkcioniram. I uvijek u svojim pjesmama skupljam trenutke iz svog života”.
Danas sanja o preseljenju u Dalmaciju. Odlučila je štedjeti dok ne skupi dovoljno za neku garsonijericu u Splitu. Otamo će, kaže, moći zujati okolo. Zaletiti se do Brača, Hvara..., biti među Dalmatincima koje obožava. Naglasak je na Dalmatincima, ne Dalmatinkama. Njih ne voli. One su joj preglasne i napadne. More bi za nju, kaže, moglo značiti spas. Šetala bi s Tarom, pisala pjesme, išla na gradele, družila se s ljudima koji joj odgovaraju.
Dekleva tvrdi da joj ništa od ovoga nije bio plan. Ni postati kantautorica, ni pisati pjesme za Olivera Dragojevića, pa ni pjevati back vokale, kako je zapravo prije 15-ak godina počela. Bila je klinka u srednjoj školi kad je uz još jednu curu počela raditi s Davorom Radolfijem. Dogodilo se slučajno, njezina profesorica iz glazbenog bila je njegova susjeda.
“I bilo je super, jer on je totalni pozitivac i veseljak. Nismo uopće srodni po izričaju, ali raditi s njim bilo je veselo. Držao nas je kao kap vode na dlanu. Došao bi u petak popodne po nas, otišli bi recimo u Ljubljanu, pa na ručak, pa tonska, pa navečer nastup pred punim klubom i sljedeći dan natrag kući s lovom u džepu. Super iskustvo za klinku.”
Za Radolfija je pjevala dvije godine, a kad se sve pretvorilo u rutinu ukazala se prilika za promjenu. Otvorilo se mjesto u Parnom valjku. Tadašnji back vokal Tina Rupčić je zatrudnjela. Uskočila je Lea. Kaže po inerciji. Ali tada je prvi put shvatila da bi mogla pisati vlastite pjesme. Shvatila je to uz Huseina Hasanefendića Husa.
“Kad sam u Valjku počela pjevati back vokale i kad se on pojavio kao autor kojem sam gledala u leđa, shvatila sam da je zaista moć napisat pjesmu. Da je moć kad se tako možeš izraziti, ispričati nešto, poručiti nekome nešto. Gledajući Husa stvari su mi se posložile i ja sam počela pisati. I on je prvi koga sam zvala i obratila mu se s onim što imam.”
Ipak, suradnja s Husom nije procvjetala. Lea nam se prepala. Prepala se da će dečki iz Valjka od nje napraviti rockericu. Da će od nje napraviti drugu Tinu Rupčić na čijem su albumu upravo radili. Pa je pobjegla. Tražila je nekoga tko će je pustiti da fura svoj imidž i film. Netko tko zna da joj ne mora tražiti pjesme, jer pjesme svoje ima. Tko joj neće govoriti kako da izgleda i kako da se ponaša.
“Ja imam svoju osobnost i od samog početka sam bila sigurna u nju i u sebe. Nisam smatrala da tu netko ima što dodavati i oduzimati. Meni je trebao netko tko će pronaći način kako da one dođu do publike. I to je bio Ozren Kanceljak.”
S njim se 2005. dogodio album prvijenac. “Emocija” nije izazvala buru, ali je uzburkala valove. Kada se pojavila na sceni kao cura za klavirom, ljudi su je mahom uspoređivali s Norom Jones. Iako obožava tu američko-indijsku glazbenicu, Lea te usporedbe ne voli. Kaže, osjeća se glupo. Kao da je samu sebe ugurala negdje gdje zna da joj nije mjesto.
“Priznajem, Norah mi je bila malo ohrabrenje kad se pojavila na sceni. Neka cura za klavirom koja pjeva svoje pjesme, koja nije Britney Spears, a uspjela je. To mi se svidjelo. Ali nisam blesava. Ljudi koji znaju muziku, znaju da ja nemam veze s Norom koja radi jazz, blues, folk, country... Neugodno mi je uopće pokušati se staviti u isti koš s njom. Ja nemam problem s činjenicom da pišem obične pop pjesme. Mislim da pop nije ništa loše. Ako moje pjesme nisu došle do ljudi, to znači da sam ja neuspješna, a ne neshvaćena - što mnogi vole za sebe vjerovati.”
“Dogodila se ljubav” rajala je dugo; šest mjeseci je živjela punim plućima. Dakle, vrijeme je za pomak. Prošlo je pet godina od prvog i zadnjeg albuma, prošlo je pola godine od hita s TBF-om. Vrijeme je za drugi album.
“Iskreno, mogla sam album napraviti u dva mjeseca i prodati ga ljudima pod ‘Dogodila se ljubav’. Ali ne želim ništa raditi na brzinu. Pjesama imam, sada treba ući u studio. Treba to dobro zapakirati. E sad, tu dolazimo do moje potrebe za vrhunskim producentom. Treba mi netko tko će od mog sporog tempa napraviti mainstream i tko će znati za mene i moje pjesme odabrati najbolje. I zato sam odlučila čitavu stvar napraviti sama. Trebat će mi više vremena, ali svakako bih album trebala objaviti ove godine. U protivnom će mi se dogoditi da ću 2012. ljude ponovno upoznavati s Leom Deklevom i vikati im - ja sam ona koja je pjevala ‘Dogodila se ljubav’! Razlika između mene sada i prije jest ta da danas imam puno više samopouzdanja.”
Otkako se pojavila na sceni, ova 33-godišnjakinja napisala je pjesme mnogima. Prvi je bio Oliver na čijem albumu “Vridilo je” iz 2005. godine potpisuje pet pjesama, a koji je osvojio godinu kasnije čak četiri Porina. U međuvremenu su se zaredali Massimo, Marko Tolja, Jacques Houdek, Tina Vukov... Tko bi joj bio izazov? Osim onih kojima pomoć s tekstom ne treba, poput Arsena Dedića i Gibonnija koje naziva svojim nerealnim maštarijama, s guštom bi, kaže, napisala pjesmu za Severinu.No, danas joj se sve teže odreći pjesme. Ako je dobra, želi je za sebe. Kao što je bilo s “Dogodila se ljubav”. Napisala ju je 2007. i onog trenutka kada je počela teći iz nje, već je znala da želi Mladena i Sašu u njoj.
“Bilo je ludo. Mladenov sam glas čula u glavi i prije nego što sam imala cijeli tekst. Čovjeka kojeg nikad u životu nisam srela čula sam kako govori ‘Ispričat ću vam nešto u šta virova sam davno...’ U tom trenutku sam znala da to moraju biti oni. Jedini je bio problem što sam im se bojala pristupiti. Bojala sam se da ne ispadnem napasna, pa sam čekala da se slučajno sretnemo. I moje čekanje je trajalo tri godine, dok napokon nisam Sašu srela u Morris studiju, gdje sam znala da i oni snimaju. I napokon se sve zakotrljalo”, kaže Lea Dekleva.
Zahvaljujemo Muzeju Mimara koji nam je osigurao prostor za snimanje Lee Dekleve