Arhitektonski svijet desetljećima se ponašao prema Zahi Hadid kao da je talentirana ali nezrela. Iako je pobjeđivala na natječaju za natječajem, ništa nije uspijevala sagraditi; njezine ludo ambiciozne, krajnje nepraktične, futurističke zgrade od čelika i stakla nisu se micale dalje od nacrta na papiru.
Kad je prije 15 godina pobijedila na natječaju za opernu kuću u Cardiffu, i to u konkurenciji od gotovo 300 arhitekata, zbog radikalnog dizajna od nje su tražili da se ponovno prijavi, za drugi krug. I u njemu je pobijedila, ali je nisu štedjeli: velški političar Rhodri Morgan tvrdio je da njezin projektni prijedlog izgleda kao Čaba u Meki i, ako ga sagradi, da bi Cardiff na sebe mogao navući fetvu. BBC-ovo istraživanje pokazalo je pak da na njezinoj strani nisu bili ni stanovnici Cardiffa; čak 88 posto reklo je da im se ne sviđa to što je zamislila. Na kraju je njezino rješenje odbačeno uz maglovito objašnjenje kako nije “dovoljno posebno”.
Reći takvo što Zahi Hadid, jedinoj ženskoj superzvijezdi u svijetu arhitekture, doista je bilo uvredljivo. Bila je ogorčena. Tvrdila je da je žrtva ksenofobije, rasizma, mizoginije – ukratko svega. Umjesto pomoći dobila je novi udarac: posao joj se naglo smanjio, do te mjere da je pomišljala da odustane od arhitekture. Britanijom su, posprdno, kružile priče kako Zahi u posjet dolaze članovi obitelji i donose joj hrpe gotovine kako bi njezin arhitektonski studio nastavio poslovati.
Sada je željezna Zaha - njezino prezime na arapskom znači “željezo” - konačno dobila zadovoljštinu. Netom prije 60. rođendana, koji će proslaviti posljednji dan listopada, poklonio joj se arhitektonski svijet - dobila je prestižnu britansku nagradu za arhitekturu, Stirling Prize, koju dodjeljuje Kraljevski institut britanskih arhitekata (RIBA), i to za rimsku zgradu MAXXI, Nacionalni muzej za umjetnost 21. stoljeća.
Istodobno ju je časopis Time svrstao među stotinu najuglednijih ljudi na svijetu, pri čemu je nju stavio na vrh liste mislilaca, vizionara koji mijenjaju svijet (proglašavali su se uglednici u četiri kategorije: vođe, mislioci, umjetnici i heroji).
Unesco ju je pak ove godine proglasio za umjetnicu mira. A priče o rodbini koja joj spašava biznis sad su doista neumjesne: za nju danas radi 400 ljudi u Londonu, na Bliskom istoku i u Italiji. Arhitektica koju su posprdno nazivali “onom koja ništa ne gradi” danas iza sebe ima 25 dovršenih projekata i nevjerojatnih 56 koji su dobili zeleno svjetlo za gradnju.
Iako nije najznačajnija u arhitektonskom svijetu, Stirling Prize Zahi Hadid intimno vjerojatno više znači i od arhitektonskog Nobela, Pritzker Prize, koji je dobila 2004. godine, kao prva žena laureat u 35 godina njezina postojanja. U svijetu se Zahu oduvijek poštovali, osobito u kontinentalnoj Europi i Sjedinjenim Državama, no na Otoku, gdje živi veći dio svog života, zbilja se mukotrpno borila, posebno nakon debakla u Cardiffu.
Gavin Stamp, arhitektonski kritičar britanskog lista Private Eye, napao je, primjerice, Zahu Hadid tvrdeći da njezine zgrade previše koštaju. “Ako unajmljujete nekog poput Zahe Hadid, pripremite se na probijanje proračuna. Kod takvih arhitekata sve je podređeno tome da postanu superzvijezde, arhitekti-ikone”, napisao je.
“Moje zgrade nisu ništa skuplje od drugih”, odgovorila mu je Zaha, no Stamp je nastavio s udarcima: “Naravno, mnogi se ustežu od kritike kad je ona u pitanju jer se boje da će im zalijepiti etiketu mizoginije i ksenofobije, ali ne mogu Zahu Hadid doživjeti ozbiljno, kao arhitekta. Njezin dizajn je umjetno privlačan na papiru, a zapravo je iracionalan, odbojan, pretenciozan, tašt, nepraktičan i ružan. Kako tipično i predvidljivo da će blesavi, samodostatni Stirling Prize biti dodijeljen besmislenom muzeju u kojem još nema izložaka i koji u potpunosti ignorira svoj okoliš. No, drugo se nije ni moglo očekivati od međunarodne zvijezde koja je trenutno u modi”, otrovan je Stamp.
Zaha i na to ima odgovor: “U Britaniji je trebalo proći mnogo vremena da otkriju da se radikalno i moderno može graditi pored nečega jako starog.”
Da njezina zgrada Maxxi izgleda neobično, to jest istina. Ako postoji građevina koja najbolje održava bit njezine arhitekture – hadidizam – onda je to upravo ta zgrada. Izgleda poput željezničkog terminala na kojem sve luduje – blokovi zgrada otimaju se uobičajenom poretku, iznutra je sve vijugavo, a crne pomične stepenice uvijaju se pod nevjerojatnim kutovima.
Škola u Hackneyju, koju je upravo otvorila, njezina je prva zgrada u Engleskoj. Zašto joj je trebalo toliko dugo? I zašto su toliki mislili da je nemoguće da Zaha Hadid realizira svoje arhitektonske snove?
“Mislim da ljudi nisu vjerovali u fantastično. Do 70-ih su izgubili vjeru, a u 80-ima je to postalo još dominantnije zbog postmodernizma i ideje da grad mora ostati onakvim kakav je oduvijek bio”, objašnjava.
No možda je najveći problem bila sama Zaha. Mnogima se nije sviđala, smatrali su da se predstavlja važnijom nego što jest, da je autsajderica, uljez u muškom društvu. Kome je trebala brbljava diva u svijetu u kojem su se muškarci ponašali savršeno pristojno, govereći uljudno i rukujući se na terenima za golf? Je li se bojala da nikad neće uspjeti? “Ne, nisam se bojala. Sredinom 90-ih donijela sam odluku da neću dopustiti da me sve to slomi. Nakon Cardiffa odlučila sam da neću odustati. Jako me to uznemirilo, ali sam znala da moram nastaviti”, objasnila je.
Hadid je rođena u Bagdadu 1950. Za neobičnu karijeru za iračku ženu inspiriralo ju je oboje roditelje – otac joj je bio političar, vođa iračke napredne Demokratske stranke, kasnije i biznismen, a majku ju je učila crtati.
Odrasla je kao sekularna muslimanka. Dok je bila tinejdžerica, u Iraku su muslimani živjeli zajedno sa židovima i kršćanima, šezdesete su bile u punom naponu, žene osnažene i sve se činilo mogućim. Sredinom puberteta otišla je na školovanje u Švicarsku, studirala matematiku u Bejrutu i potom došla u Veliku Britaniju 1971. godine studirati arhitekturu.
Već u dobi od 10 godina znala je da želi postati arhitektica. Arhitektura je u Zahinoj krvi još otkako je posjetila Sumer na jugu Irana, gdje se arhitektura zapravo rodila; gdje su sagrađeni prvi gradovi. Njezin otac bio je dobar prijatelj engleskog istraživača Wilfreda Thesigera. “Poznavala sam močvare južnog Iraka iz njegovih knjiga i fotografija i prije nego što sam tamo sama otišla. Kad napokon jesam, kao tinejdžerica, bila sam oduševljena. Otac nas je poveo da vidimo sumerske gradove. Da bismo posjetili sela u močvarama, išli smo najprije brodom, a onda čamcem napravljenim od trske. Ljepota tog krajolika – gdje su ljudi, voda, trska, ptice, zgrade i ljudi nekako bili spojeni - nikad me nije napustila”, ispričala je Guardianu.
Studirajući arhitekturu u Londonu, stekla je prijatelje koji su ostali uz nju do danas: nizozemski arhitekt Rem Koolhaas, američki arhitekt i umjetnik Daniel Libeskind, britanski arhitekt Will Aslop, švicarski arhitekt Bernard Tschumi i danas pokojni Sir James Stirling, u čije ime se dodjeljuje Stirling Prize.
Koolhaas, Zenghelis i Tschumi, oblikovani studentskim prosvjedima 1968. godine, u dekadama nakon studija stvorit će novu, eksperimentalnu europsku arhitekturu. Zaha je slijedila njihov primjer; i ona je tragala za materijalnim utjelovljenjem ideje društva koje se vječno kreće. Njezina zgrade slijede fragmentiranu geometriju i teško je zapravo na njima naći samo jednu točku na kojoj će se zaustaviti pogled promatrača. Ona ih uvijek ima nekoliko i kao da time evocira kaos, ali i ljepotu svakodnevnog života.
Kad je Zaha diplomirala 1977., Koolhaas joj je ponudio mjesto partnera u njegovoj novoj tvrtki, koju je osnovao s Elijem Zenghelisom. Pristala je, no nije dugo ostala. Koolhaas ju je već tada opisivao kao “planet koji imaju vlastitu orbitu”. Trebalo joj je dugo da razvije svoje ideje: paralelno je predavala na fakultetu i razvijala vlastiti brand neomodernističke arhitekture, onaj koji se vraćao modernističkim korijenima s početka 20. stoljeća - konstruktivizmu i suprematizmu. Njezin diplomski rad, londonski hotel na Hungerford Bridgeu, nazvali su Maljevičevom Tektonikom, po suprematistu Kazimiru Maljeviču koji je još 1928. zapisao: “Prostor možemo vidjeti jedino ako se oslobodimo zemlje, kad nestane točka potpore.” Zaha Hadid stvara upravo takvu arhitekturu - stvara krajolik koji bi se metaforički, a možda i doslovno, jednoga dana mogao uzdići. Poput svemirskog broda.
Krajolik je taj koji ju neprestano inspirira. “Nastojim otkriti - izumiti, pretpostavljam arhitekturu i formu urbanog planiranja koja će imati jednak učinak u suvremenosti. Počela sam crtajući zgrade koje će sjajiti kao izolirani dragulji, a sada ih želim povezati u novi krajolik koji će teći zajedno sa suvremenim gradovima i životima ljudi”, dodaje. Kako to izgleda u praksi?
Dobar je primjer možda Bachov paviljon u Manchesteru za koji je dobila narudžbu 2008. godine.
Zaha je pozvana da dizajnira prostor u kojem bi se isključivo izvodila solistička Bachova djela - komorni salon za 21. stoljeće, po uzoru na one u kojima su glazbene mecene 18. stoljeća slušale djela koja su naručile. Direktor Manchesterskog međunarodnog festivala Alex Poots imao je samo jedan zahtjev - da prostor ima najbolje moguće uvjete za slušanje glazbe, jer su i sve Bachove izuzetne, složene solo partitutre i sonate izvorno namijenjene izvođenju u intimnim prostorima, a ne u golemim koncertnim dvoranama.
Zaha Hadid za manchesterski je projekt zadužila jednu od svojih arhitektica Melodie Leung. Koncertna dvorana izgrađena je na najvišem katu neoklasične Manchesterske umjetničke galerije, a u njoj se održavaju solistički koncerti za klavir, čelo i violinu. Mjesta ima za samo 192 sretnika.
“Ugođaj je otprilike kao da sjede u čahuri”, objasnila je Hadid britanskim novinarima prije otvorenja. Struktura je zapravo nevjerojatno jednostavna za Zahu - izvođački prostor označen je širokom vrpcom tkanine pričvršćenom za čelični okvir. Vrpca kreće iz pozadine galerije i poput zmije lebdi oko prostorije da bi se, konačno, uspela na podij. Putem stvara površine iznad i iza pozornice što pomaže akustici. Izrađena je od vrlo rastezljive, bijele lycre kakvu nose biciklisti, i izrezana u velike panele u radionici u Bristolu.
Leung je ispričala kako je proizvođač predložio da se vrpca, posljednji put prije otvorenja, očisti unutrašnjošću bagete, što je stari trik koji koriste krojači vjenčanica. “Rekli smo mu: ‘Može li biti običan bijeli kruh?’”, a oni je odgovorio: “Ne, mora biti francuska bageta.”
Zahini arhitekti danoćno su surađivali s akustičarima - Markom Howarthom i Michaelom Whitcroftom iz manchesterske tvrtke Sandy Brown Associates. Testirali su nekoliko različitih verzija dizajna i sugerirali potrebne izmjene.
Njezin ured upravo radi na projektima koji uključuju master-plan i toranj Fiera di Milano, potom Vodeni centar u Londonu za Olimpijske igre 2012., željezničke postaje u Napulju i Durangu, glavni ured brodarske kompanije CMA CGM u Marseillu te urbanističke planove u Pekingu, Bilbau, Istanbulu, Saingapuru i na Bliskom istoku.
Vodeni centar u Londonu – impresivno zdanje koje uključuje bazene za trening, ronjenje i natjecanje ispod strukture nalik na list, dizajnirane da imitira val - već je naišao na kritike. Očekivano za Britaniju. Čuju se glasine da je Zaha Hadid već premašila budžet od 214 milijuna funti, i to za više od 40 milijuna!
“Budžet je bio samo radni. Morate dodati nepredviđene izdatke, inflaciju, porast cijene čelika. Inače, jako dobro napreduje”, odgovara Zaha Hadid.
Zaha se nikad nije udavala, nema djece i živi sama. Je li podnijela žrtvu da bi se uspela na arhitektonski Olimp? “Ma ne, ne”, odgovara Guardianu. Sekundu kasnije ipak mijenja mišljenje. “Naravno da ima posljedica po privatni život. Ali nije se to dogodilo zato što sam odlučila da ću sve žrtvovati da bih došla dovde. Naprosto je tako”, kaže.
Zaha Hadid ima reputaciju koja plaši ljude. Jer li namjerno stvorila takvu sliku o sebi? “Ne, nisam je ja stvorila. Ja sam jako draga i šarmantna”, odgovara.
“Muškarci nisu navikli na ženu s mišljenjem. Muškarci misle da žena ne bi trebala imati mišljenje. Muškarci su me na predavanjima uvijek predstavljali kao 'ženu arhitekta'. Mislim da su svi i sami mogli zamijetiti da nisam muškarac u suknji”, smatra Hadid.
Uvjerena je kako je sama sebi ponekad najgori neprijatelj jer teži savršenstvu. “Ja ne stvaram zgodne zgrade, lijepe zgrade. Volim kad arhitektura ima sirovu, vitalnu, zemaljsku kvalitetu.”