Ovoga ljeta nabasala sam na Jagodu Buić na malom trgu usred Venecije, kada je, upravo izašavši iz svoje kuće, krenula po neke boje. Kada smo se dva dana potom čule, bila je kod zubara u Ravenni. Koji dan nakon toga javila se iz Provanse gdje je u atelje došla završiti seriju kolaža i zaliti ruže u vrtu da bi potom otišla u Pariz kako bi se dogovorila oko svoje izložbe i primila goste u svojem stanu pored Notre Dame, na otočiću Saint-Louis.
Ubrzo potom našle smo se u njenoj postojbini na dubrovačkoj Kolorini. Nakon nekoliko dana već je bila u Zagrebu u Muzeju za umjetnost i obrt - gdje radi na pripremama svoje velike retrospektive - donijevši sobom miris Mediterana.
Poznata tapiseristica od gimnazijskih je dana “zaražena” kazalištem, napravila je oko 150 scenografija i kostomografija, a poslije se bavila i režijom. Rodila se i odrastala u lijepoj kući na splitskoj rivi pokraj Crkve svetoga Frane, a nakon bombardiranja Splita, Jagodin otac, koji je bio gradonačelnik Splita, ministar i posljednji ban Primorske banovine, zauvijek je emigrirao u Rim.
Jagoda nakon studija filmske scenografije Cinecitta u Rimu, primijenjenih umjetnosti u Zagrebu i diplome Akademije u Beču, te nakon života u Zagrebu i braka s inženjerom Nikom Bonettijem, odlazi u Pariz, gdje od francuske Vlade dobiva atelje. Nakon mnogih putovanja, života na raznim destinacijama, bezbrojnih izložbi, susreće uglednog svjetskog bankara Hansa Wuttkea, za kojeg se udaje u Washingtonu. Kumovi su im bili Budimir Lončar i bivši američki ministar obrane te predsjednik svjetske banke Robert McNamara.
“Hansa su okorjeli pomorci u dubrovačkoj marini nazivali 'ludim Nijemcem' jer se penjao na vrh jarbola radi nekog vijka. Strastveno je volio more i jedra. Kada me pozvao na drink k sebi doma, u Watergate, rekla sam mu – to nije kuća, to je skandal. Nisam, naime, imala pojma da se skandal zove po toj prekrasnoj kući na rijeci Potomac, odmah pored Centra Kennedy.”
U društvu Hansova kruga ljudi iz svijeta financija, poput Rothschildovih, kaže Jagoda, govori se samo o u umjetnosti, dok umjetnici međusobno govore ponajviše o novcu.
Djetinjstvo bez ljenčarenja
Odrastali ste okruženi ljepotom. Dobiva se dojam da ste uvijek imali lagodan život...
- Da, ali ne ni iz dokolice niti iz blagostanja. Lagodan i lijep nije isto. To je rezultat moje naravi, i filozofije prema životu, a to je da ništa nije poklonjeno, da je svaki dan važan i definitivan i da nema provizornog vremena. Cijelo sam svoje djetinjstvo, do Drugog svjetskog rata, imala njemačku i austrijsku guvernantu. Tu ljenčarenja nije bilo.
Čega se iz tog razdoblja sjećate? Kakvo je to bilo vrijeme u Splitu?
- Razdoblje između dva rata bilo je vrijeme balova, tenisa, klubova. Split je živio život male metropole. Prvi su mi dani djetinjstva bili kao iz priče. Ubrzo, život je postao opasan i težak, ali ni u jednom trenutku nije izgubio dostojanstvo, radost i čar. Kroz našu je kuću u Splitu prošlo mnogo izbjeglica, Židova, velikih intelektualaca, glazbenika kojima su moji roditelji pomagali sakriti se, a ja bih upijala njihove razgovore.
Oboje mojih roditelja su iz Splita i upoznali su se kao mladi članovi sokolskog društva. Mama je imala samo 18 godina i dok se još nisu bili oženili, mamini roditelji pokušali su je vlastitim vaporom skloniti u Dubrovnik, no moj je otac obalom pratio brod u svom bijelom kabrioletu.
Moj je otac imao veoma nesretnu sudbinu, život je započeo i završio sam. Nakon što je 1943. pobjegao pred Nijemcima u Rim, majka i ja smo živjele u bakinoj vili. Ničega nije bilo osim nade. Mama je imala čvrst karakter i nosila je šešir florentiner u znak protesta prema režimu koji je kao eksponenta nekadašnje buržoazije nije štedio. Bila je model Meštroviću za jednu od karijatida na Avali. Brat i ja igrali smo se s Meštrovićevom djecom, a kasnije sam radila u Meštrovićevu muzeju, kad nakon rata nismo mogle dobiti točkice za hranu.
Što je bilo s ocem?
- Otac je s pedeset godina izgubio sve – sina, obitelj, prijatelje. Na vatikanskom je sveučilištu upisao bibliotekonomiju i paleografiju. Družio se s našim velikim slikarom Jozom Kljakovićem – vodio ga je, već slijepog, svake večeri kući. Bio je principijelan do apsurda – nije želio ničiju pomoć, pa čak ni kutiju Unre, koju su primali svi izbjeglice.
Bio je odvjetnik, specijalist za pomorsko pravo, pa je, živeći nekoliko godina u Londonu, rješavao prema engleskim zakonima komplicirane slučajeve flote naših brodovlasnika nastradalih u ratu. U Rimu nije mogao otvoriti advokaturu jer nije želio prihvatiti talijansko državljanstvo.
Kakav je bio vaš život u Rimu?
- Tada se u Rimu događalo sve. Stvarao se neorealizam, cvjetala je moda, po kavanama na Via Veneto i na Piazzi del Popolo vrtjeli su se zanimljivi ljudi – glumci, glazbenici, pisci, slikari, zvijezde i – Fellini. Stanovala sam kod oca, studirala u filmskom gradu Cinecitta scenografiju za film, klatarila se okolo u sandalama i družila s čuvenim mađarskim kiparom Amerigom Totom.
Je on bio vaša prva ljubav?
-Imamo mnogo prvih ljubavi!!! Tko zna tko je moja prva ljubav. Ali klasično, moj prvi dečko, bio je i moj prvi muž. Niko Bonetti bo je zgodan i najzabavniji u klapi, bio je neizmjerno duhovit i ”znao je pivat'”, što je u Splitu najvažnije. Mama je mislila da to nije najvažnija stvar na svijetu. Valjda i nije. Brzo smo se rastali. Tako nisam dospjela imati djecu.
Prva pariška izložba
Zbog čega niste ostali u Rimu, već je vaš izbor bio Pariz?
- Rim je napravljen za užitak, ne za rad. Zbog toga sam se odlučila za Pariz, tvrd, lijep, zanimljiv i nemilosrdan. Međutim, ja sam u Pariz ušla na velika vrata. Moja prva izložba bila je u Muzeju moderne umjetnosti grada Pariza, koja je zbog velikog uspjeha produžena, tako da sam gotovo zakasnila na bijenale u Sao Paolu.
Mnogo se toga nagađalo o vašem braku s bogatim bankarom Hansom Wuttkeom. Smoći ću toliko drskosti da vas pitam – je li to zaista bila ljubav?!
- Što bi drugo moglo biti?! Da ste ga vidjeli, zaljubili biste se i vi... Bio je strahovito lijep, neopisivo elegantan, brz u pokretu i misli. Zanosna usta prepuna bijelih čvrstih zubi – i smiješak dječaka. A bio je još mnogo ljepši iznutra nego izvana. Imao je vrlo veliku kulturu – ali je znao mnogo više. Bio je džentlmen u svemu. Pitat ćete se, a i ja sam ga zapitala, zašto se on tako fatalno zaljubio. Na moje razočaranje rekao je: jer imaš dobro srce.
A to što se nagađalo je ili banalna utjeha s uobičajenim starim debelim bankarom, ili još banalnija varijanta nekakvog američkog sna. Ili princ na bijelom konju. No, on je više volio bijela jedra i more. Kad je, prvi put dojedrivši iz Finske, spustio svoju mornarsku vreću na ”skalinima” ove moje kućice na Kolorini, rekao je – dobro da sam ovamo došao tek sad jer bi svatko imao pravo pomisliti da sam te oženio iz interesa.
Bio je vrlo ozbiljna osoba, ali je volio moje vesele prijatelje, moju zemlju i smijao se na sve naše šale. Volio je sve slavensko, jer je proveo dvije godine kao mladi oficir ispod Staljingrada, gdje je zavolio Ruse. Mrzio je i rat i Hitlera. Imao je nevjerojatan smisao za tuđe ludosti. Mnogo sam mu puta znala reći – ti si toliko naivan, tko ti je dao Svjetsku banku u ruke? Međutim, bio je filozof visokih financija i znao predvidjeti daleko unaprijed globalna burzovna i politička kretanja.
Grad koktela i primanja
Kako ste živjeli u Washingtonu?
- Naš stan od 600 kvadrata u Watergateu gledao je na rijeku Potomac, prekrasan park, na vjeverice i neumorne džogere. Svako jutro Hans bi slušao klasičnu glazbu, onda bi naša španjolska domaćica napunila stol kompliciranim doručkom koji Hans gotovo da ne bi ni dirnuo. Washington je grad koktela, primanja, večera. Na tim primanjima bilo je nedopustivih rijeka svakih delicija.
Jednom ste rekli: ”Prekosutra imam večeru s Mitterrandom i nije važno da ja vidim Mitterranda, već da on vidi mene...”
- Da, zanimljiv čovjek je to bio. Imao je zatvorenu inteligenciju i u kontaktu je mnogo manje simpatičan od, primjerice, Chiraca. Međutim, Hans je Mitterranda kao državnika daleko više poštovao.
Osobno, više sam voljela Chiraca. Upoznala sam ga kad smo u isto vrijeme bili gosti kod Age Khana u Cala di Volpe, njegovu neizrecivo lijepom hotelu na Sardiniji. U jednom su apartmanu bili Chiracovi, a u drugome Hans i ja. Doručkovali smo zajedno i gospođi Chirac je pri svakom doručku iz haljine padala naramenica druge boje.
Prije deset godina vaš je suprug umro. Kako ste to proživjeli?
- Nikako! Hans se razbolio iznenada, u Londonu. U tim su danima najbliži i najvjerniji prijatelji bili Rade Šerbedžija i njegova Lenka. Promijenili smo najbolje bolnice, u nadi... On nikada nije saznao da nade nema. Jedanaest mjeseci nisam izišla iz njegove bolesničke sobe, osim noću da bih iz portirnice faksom komunicirala s raznim američkim univerzitetima, koji su odmah slali odgovore od kojih sam očekivala spas. Umro je u veljači.
Dočekao je novi milenij s harmonikašima iz Čačka, a za Božić je došao čuveni Bachov kvartet iz Baden-Badena. Posljednjih noći, da bih ga zadržala, telefonom sam dobivala upute prijatelja liječnika iz Portugala. Jednog jutra u deset sati, uređen, obrijan, dotjeran kao uvijek, dao mi je ruku. Disali smo zajedno, a onda sam disala samo ja. Bio je i mrtav lijep.
Kako se dogodilo da ga pokopate ovdje, u Dubrovniku?
- Želja mu je bila da se njegov pepeo baci u more. Jednom prilikom, kada je mene pratio na grob mojega oca u Starigradu na Hvaru, rekao je – evo vidiš, volio bih biti pokopan na groblju poput ovog, gdje se vidi more i čuju cvrčci. Kada je umro, ja sam se sjetila da su groblje najsličnije onomu na Hvaru Danče, blizu mene.
Adrese diljem svijeta
Stanovali ste na mnogim destinacijama...
- Po prirodi nisam skitnica. Volim dom, taj dom volim napraviti da bude ugodan, volim goste. Rodila sam se na splitskoj rivi, kao student sam stanovala u Visokoj ulici 6 u Zagrebu. Danas, moj je zagrebački stan na Ribnjaku, iznad biskupskog parka. Neposredno nakon razvoda živjela sam na najromantičnijem mjestu, u konjušnici na Kaptolu 7, preko puta Katedrale, u vrtu kaptolske kurije.
Ondje je kazališna ekipa - među njima Ranko Marinković, Dino Radojević, Georgij Paro - po mojem ateljeu mjerila, vježbala mizanscene mnogih režija. Kasnije, stanovala sam u Zvonarničkoj 7. U Cité des arts na Seini bio je moj pariški atelje, koji Vlada dodjeljuje umjetnicima. Kada sam osnovala atelje za suvremenu tapiseriju, dodijelili su mi prostor na divnome mjestu, Rue d’Ave Maria 5, također na Seini. Udajom za Hansa, otišla sam živjeti u Washington.
Potom sam se opet vratila u Pariz, isto tako na obali Seine, na Ile Saint-Louis. Moja venecijanska adresa je na Canale della Giudecca. Ispred moje kuće u Parizu Woody Allen je snimao jedan film, a ispred kuće u Veneciji drugi. Nije slučajno, imamo isti ukus.
Kuća u Provansi?
- Provansa je bila za moga Hansa ono što je za mene Kolorina u Dubrovniku. Obnavaljao ju je s ljubavlju prije nego što sam ja došla u njegov život, kao što sam ja uređivala Kolorinu. Ondje je njegova duša i ja to ne mogu nikada otuđiti. Nekada je pripadala ispovjedniku Marquisa de Sadea. Sa svih se prozora vidi De Sadeov srušeni dvorac koji je nedavno obnovio Pierre Cardin.
Noću čujem ispovijedi bludnog markiza. To je lijep i divlji dio Provanse u nacionalnom parku gdje rastu sami cedrovi. Tu je kuću Hans našao napuštenu, kupio je od seljaka, i na tavanu, gdje su se uzgajale svilene bube, ugradio moj atelje.
Sve ste prostore, kao i Kolorinu, uređivali sami...
- Provansu sam ostavila kakvom sam je zatekla i nastojala sam što manje intervenirati, da bih poštovala ono što je želio Hans, a to nije mnogo drukčije od onoga što se meni sviđa. Tek toliko, unijela sam malo ženske topline. Kolorina - naravno, svaki kamenčić je moj i interijer u kojemu mnogo toga nema. Kameni stolovi, pokoja pletena stolica, kreveti prekriveni bijelim heklanim prekrivačima. Počela sam s dva-tri koje sam imala od bake, kao i lanene plahte s velikim monogramima.
U Dubrovniku nemam ništa na zidu, osim koju malu drvenu barku, i svojeg srednjovjekovnog lava, jer svi su prostori poput unutrašnjeg dijela skulpture. Svugdje je pogled prema van, slika za sebe. U Parizu stanujem na mjestu gdje se odavno već ne mogu kupiti stanovi, lijevo je stanovao Georges Pompidou, prekoputa Mitterand. To je srce Pariza. Pariški atelje vratila sam gradu. U vrijeme rata on je služio kao sklonište mnogim našim izbjeglicama, jednako kao i moj stan u Zagrebu.
Štedljivi otočani
Kako se kupila Kolorina?
- U cijelom našem društvu nitko nije imao para i svi smo posuđivali jedan od drugoga. Razmišljala sam koji je od mojih prijatelja otočanin, jer oni šparaju, pa sigurno imaju za posuditi. Sjetila sam se dvojice Višana. Bili su to Ranko Marinković i redatelj Branko Belan. Hvala im.
Svaki sam kamenčić slagala kako bi mi dolazio neki honorar koji je zapravo bio nikakav. Ona je rasla kroz decenije. Došla sam ovamo 1964. i kupila tri prve ruševine ispod kamenja. Gospođa Šulić, koja mi je to prodala, pitala me– što će vam to?– Za gledat' – rekla sam joj – ne znam točno zašto. Morali smo se vezivati konopcima da bismo došli do kućice gdje je danas glavni salon, jer sve je bila hridina.
Mnogo je ljudi tijekom svih tih godina prohujalo dolazeći vam ovamo u goste.
- Ovamo je zaista dolazio, kako bi se reklo, tout le monde. Nezaboravan je bio Ionesco. Mi smo mu, krijući to od njegove žene, dodavali piće, što je rezultiralo time da je legao na moju kamenu klupu i rekao da je ovo najljepše mjesto na svijetu i da on odavde ne ide.
BRAK S HANSOM WUTTKEOM
POZNANSTVO U AMBASADI
Kako ste se sreli vi i vaš pokojni muž Hans Wuttke?
- Upoznali smo se u Washingtonu, kod Budimira Lončara, tadašnjeg ambasadora, na večeri koju je priredio u moju čast pozvavši direktore muzeja, povjesničare umjetnosti itd., i koji mi je rekao – neće ti smetati ako pozovem mog dragog prijatelja iz Njemačke? Taj netko bio je Hans. Teško je bilo ne zaljubiti se u Hansa na prvi pogled. Sreli smo se slučajno u New Yorku nakon osam mjeseci, da bismo se nakon tri mjeseca vjenčali.