Španjolska prolazi trenutke teške ekonomske krize, ali nikad nije bila jača u nogometu. Zemlja aktualnih europskih i svjetskih prvaka nema najbolju ligu u Europi - stručnjaci će se složiti da se najbolji nogomet igra u Engleskoj, a tamošnji klubovi uz to i najbolje plaćaju - pa ipak Španjolska je destinacija o kojoj sanjaju mnogi nogometaši. Barcelona i Real, u čijim redovima igraju najbolji nogometaši današnjice Argentinac Leo Messi i Portugalac Cristiano Ronaldo, odavno su postali globalni brandovi, a uspjehe na europskoj sceni postiže madridski Atletico, ovogodišnji pobjednik Europske lige koji je u finalu u Bukureštu savladao rivala iz Španjolske, baskijski Athletic iz Bilbaa.
Iako nemaju toliko novca kao Englezi, niti su organizirani poput Nijemaca, u Španjolskoj se još igra atraktivan nogomet, navijači su strastveni, a ambijent je čaroban. Ali mnogi kao glavnu prednost španjolske lige ističu ugodan život na Iberskom poluotoku. "Živi se opušteno, ljudi su pristupačni, a klima je fenomenalna. Nema žurbe, nema nerviranja, sve što se ne stigne danas obavit će se sutra. Mañana. Sutra. To je jedna od prvih riječi koje naučiš na španjolskom jeziku", priča nam Ivan Rakitić, koji u Španjolskoj živi već godinu i pol dana. Rakitić je pronašao svoj dom u Sevilli, najvećem gradu najjužnije španjolske pokrajine Andaluzije, gdje igra u redovima istoimenog prvoligaša. U Španjolsku se zaljubio na prvi pogled. "Ovdje je, kad je loše vrijeme, temperatura preko dvadeset stupnjeva, a dugi rukavi ne trebaju ti ni preko zime. Kad sam tek došao iz Njemačke, nisam se mogao nauživati sunca. A bio je siječanj", priča Rakitić.
Sevilla je prekrasan grad, mediteranskog ugođaja, iako nije smješten na moru, nego na obalama rijeke Guadalquivira. Ali more je blizu, s atlantske strane najbliži su gradovi Huelva i Cadiz, a na Mediteranu najbliža je Marbella. Kad poželi, Rakitić sjedne u automobil i za sat vremena je na kupanju na nekoj od plaža. Ovdje je sezona kupanja već u punom jeku. Priča nam da je prije neki dan bio na plaži s djevojkom i da je na suncu pocrvenio “kao seljak”. Iako dolazi iz potpuno drugačijeg okruženja, Rakitić se vrlo brzo prilagodio ovdašnjem stilu života. Ovdje život tek počinje kasno navečer, kad nesnosna vrućina popusti.
Ivan Rakitić je dvadesetčetverogodišnjak rođen u gastarbajterskoj obitelji u gradiću Möhlinu u Švicarskoj. U Baselu je proveo svoje tinejdžerske godine, a potom ga je nogometni put odveo u Njemačku, gdje je igrao za Schalke 04 iz Gelsenkirchena. "Kad sam odlučio otići iz Njemačke, iz Schalkea u kojem sam proveo tri i pol prekrasne godine, želio sam nešto novo. Nije mi bilo dovoljno da promijenim klub, nego sam tražio jedan potpuno drugačiji izazov. Imao sam neke ponude iz Engleske, ali sam se odlučio za Španjolsku i nisam pogriješio. Siguran sam da ću ovdje napredovati kao nogometaš, a što se tiče života, teško da bih mogao poželjeti nešto bolje", ispričao nam je Rakitić.
S Rakitićem smo se našli u Sevilli u vruće proljetno popodne. Na Španjolskom trgu sunce neumorno peče, temperatura se penje do 38 stupnjeva. Zrak je ljepljiv od vrućine. Traje siesta, popodnevni odmor tijekom kojega gradske ulice opuste, a izgleda kao da se život na tren zaustavio. Samo zalutali turisti prže se na suncu. Na dogovoreni fotosession Rakitić je došao u društvu prelijepe Andalužanke, dvadesetdvogodišnje Raquel Mauri Olmo, s kojom je u vezi već devet mjeseci. Raquel je studentica, živi u Sevilli, a fatalni susret s Ivanom dogodio joj se u kafiću u kojem je neko vrijeme radila.
"Kad sam tek došao u Sevillu, živio sam u hotelu. Još nisam znao jezik. Prvo što sam naučio bilo je kako naručiti kavu s mlijekom, cafe con leche, a Raquel sam upoznao u kafiću koji se nalazi preko puta hotela. Jako mi se svidjela od prve, ali dugo mi je trebalo da je nagovorim na izlazak", ispričao nam je Rakitić.
Jezična barijera nije predstavljala problem za Raquel i Ivana, koji su sad već u ozbiljnoj vezi. Uskoro će početi živjeti zajedno. Ivan je u međuvremenu naučio španjolski, a Raquel počinje učiti hrvatski. "Učim hrvatski pomalo, pomalo", kaže mlada Andalužanka, koja je već upoznala Rakitićevu obitelj, a s njima će ovo ljeto provesti u Poljskoj, gdje će biti uz Ivana kako bi mu pružila podršku na utakmicama hrvatske reprezentacije na Europskom prvenstvu. "Mislim da će morati navijati za Hrvatsku i kad budemo igrali protiv njezine Španjolske. Neće imati drugog izbora", smije se Rakitić.
Rakitić je jako povezan s obitelji. Njegovi žive u Švicarskoj, otac Luka, mama Kata, stariji brat Dejan i sestra Nicol, a Ivan koristi svaki slobodni trenutak da bi bio s njima. U Švicarskoj je planirao odmor nakon završetka nogometne sezone u Španjolskoj. "Obitelj mi jako puno znači. Ta naša povezanost još je jača jer sam zbog nogometa kao tinejdžer otišao od kuće." Iako je rođen u Švicarskoj, gdje je i odrastao, Rakitić kaže da su njegovi roditelji djecu odgajali u hrvatskom duhu. Uvijek se u kući govorilo hrvatski, a to je bio jedan od razloga zašto je izabrao igrati nogomet za domovinu svojih roditelja, za Hrvatsku, a ne za Švicarsku. Imao je problema zbog toga. Švicarci mu nisu oprostili jer je nakon igranja za mlade selekcije Švicarske prešao pod zastavu Hrvatske. "Bio sam blizu da nastavim igrati za Švicarsku", prisjeća se Rakitić. "Ali nakon jednog razgovora sa Slavenom Bilićem, odlučio sam se za Hrvatsku. Bilo je frke i prijetećih pisama i raznoraznih neugodnosti, ali mislim da je moja obitelj više propatila zbog toga nego ja. Nisam nikad požalio zbog te odluke. Na kraju su jedine posljedice imali moji roditelji kojima je odbijen zahtjev za švicarskim državljanstvom, iako svi mi, njihova djeca, imamo putovnicu Hrvatske i Švicarske. Ali nisam zbog toga razočaran. U Švicarskoj je moj dom. I kad kažem da idem kući onda mislim na Möhlin, gdje živi moja obitelj i gdje sam sagradio kuću."
Rakitić priznaje da se osjeća kao Slavonac, ali da Bosnu obožava. "Tata je Slavonac rodom iz Sikirevaca, a mama je iz Žepča. Došli su u Švicarsku prije gotovo trideset godina, trbuhom za kruhom. Otac je radio na građevini, danas ima svoju malu firmu, a mama je cijeli životni vijek provela u tvornici trikotaže. Brat Dejan igrao je nogomet, ali nije uspio napraviti profesionalnu karijeru jer je sa 18 godina imao tešku ozljedu. On mi je menadžer i jako smo bliski. Dejanova kći Lara moja je mezimica." Rakitić nam pokazuje tetovaže svih članova svoje obitelji, roditelja, brata, sestre i male nećakinje. "Kad sam napravio prvu tetovažu s imenom brata Dejana, mama nije bila baš presretna. Rekla mi je: 'Sine, ti si lud. To će ti ostati za cijeli život.' A ja sam joj kazao da imam brata za cijeli život. Kasnije je to prihvatila jer je shvatila koliko sam privržen obitelji i da sam to želio pokazati s tetovažama."
Ivan Rakitić još kao malo dijete znao je što bi želio raditi kad odraste. "Uvijek sam želio biti nogometaš. Znate ono kad djeca između sebe pričaju da će netko biti vatrogasac, netko pilot, a netko doktor. Ja sam uvijek govorio da ću biti nogometaš. Čak su me moji prijatelji zezali zbog toga jer su govorili da to nije pravo zanimanje. Meni je Robert Prosinečki bio veliki idol, a stalno sam bio s loptom. U školi pod malim odmorom koristio sam svaki trenutak da bih šutirao loptu." Zbog nogometa je Rakitić napustio školu kad mu je bilo 15 godina. A učio je za građevinskog crtača i trebao je jednog dana postati arhitekt. "Imao sam 14 ili 15 godina kad sam došao kući i kazao roditeljima da želim biti nogometaš i da sam odlučio ostaviti školu. U to vrijeme trenirao sam nogomet, išao sam u školu i radio sam na praksi u jednom poznatom arhitektonskom birou. Stvarno je bilo naporno jer sam od 6.30 ujutro pa sve do večeri bio zauzet. Više nisam mogao to izdržati."
Donio je odluku da napusti školu i posveti se nogometu, ali tjedan dana nije imao hrabrosti to kazati roditeljima. "Nisam znao kako će reagirati. Bili su šokirani na početku. Ali kad su se malo sabrali, otac mi je rekao: 'O. K., ako je to ono što želiš, mi ćemo te podržati. Sad si mlad, uloži sve u nogomet, a ako se dogodi da ne uspiješ, još imaš dovoljno vremena da završiš školu.' Ta podrška koju sam dobio od roditelja i svoje obitelji puno mi je značila." Već sa 17 godina Rakitić je bio profesionalac u Baselu i njegova je karijera poslije toga krenula strelovito prema vrhu. Zanimljivo je da obitelj Rakitić ima svoj nogometni klub u Švicarskoj, NK Pajde, natječu se u amaterskoj ligi. Otac Luka vodi klub, a Dejan i Ivan pomažu. Prošlog tjedna slavili su u Möhlinu ulazak u drugu amatersku ligu Švicarske, a na revijalnoj utakmici Ivan je okupio svoje brojne prijatelje nogometaše i bivše hrvatske reprezentativce Petrića, Klasnića, Runju...
"Najviše bih volio igrati nogomet s prijateljima iz djetinjstva, ali imam sreću da mi je nogomet postao posao. Nisam se zbog toga promijenio. Novac mi nikad nije bio u prvom planu. "
Rakitić ima imidž prave nogometne zvijezde. Puno pažnje polaže na izgled, tetovaže, često mijenja ekstravagantne frizure, nosi modernu odjeću... "Volim se lijepo odjenuti, a obožavam satove, narukvice i nakit", priznaje Rakitić. Priznaje da se ugodno osjeća na fotografiranjima za novine ili reklamnim TV-snimanjima. Njegova djevojka Raquel kaže da bi sigurno bio model da nije postao nogometaš, a Rakitić dodaje da je sve to šoubiznis i da onaj koji nije spreman na taj oblik ekshibicionizma nema što raditi u ovom poslu. Rakitić, kojeg prijatelji zovu Raketa, ima i svoju web i Facebook stranicu na koju mu se javljaju najviše obožavatelji iz Njemačke. "Najviše je navijača Schalkea, koji mi često poručuju da žele što nisam ostao u klubu."
U Sevilli je, kaže, zadovoljan. Nakon teške ozljede koja ga je bila odvojila od nogometa opet je zdrav i to mu je najvažnije. "Španjolska liga nije tako dobro organizirana kao, primjerice, njemačka, ali je ambijent fenomenalan. Španjolci su jako pasionirani što se tiče nogometa, a dovoljno mi je bilo osjetiti gradski derbi Seville i Betisa da shvatim koliko su ljudi privrženi svom klubu. Ništa nije gore nego izgubiti od Betisa, vlastiti navijači gađali su naš autobus bengalkama. To nisam nigdje doživio. Mogu razumijeti njihov bijes jer nismo osigurali Europu i to je veliko razočaranje za sve."
Kad je došao u Sevillu, Rakitić je uzeo dres s brojem 25 i svojim prezimenom na leđima, a nakon ozljede promijenio je broj 11 i dres na kojem piše samo - Ivan. "To sam napravio simbolično, zbog novog početka. Stavio sam na dres ime Ivan jer se Španjolci muče s izgovaranjem mog prezimena." U Sevilli se Rakitić najviše druži sa Dubrovčaninom Emirom Spahićem, 31-godišnjim kapetanom reprezentacije Bosne i Hercegovine. Najveća je zvijezda kluba Malijac Kanoute, a s Rakitićem igraju dvojica španjolskih reprezentativaca Negredo i Navas. Kad je ždrijeb odredio da će Hrvatska igrati protiv Španjolske, Rakitića su suigrači tješili da se ništa ne brine jer će “furije” savladati Italiju i Irsku, a s Hrvatima će se lako dogovoriti. Ali to je samo šala. Čak se i trener Seville Michel, koji je bio veliki igrač Real Madrida, zna šaliti s Hrvatima. On zna poneku riječ hrvatskog jer je igrao sa Šukerom i Jarnijem pa su ga naučili. Davor Šuker ovdje je i dan-danas velika zvijezda, navijači ga se sjećaju jer je ostavio snažan pečat igrajući za Sevillu.
Rakitić s nestrpljenjem iščekuje Europsko prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini. Prisjeća se kako je najljepše trenutke doživio na Euru prije četiri godine u Austriji. "Još smo gladni i željni uspjeha, posebno mi mlađi igrači koji nismo igrali na puno velikih natjecanja. Imamo dobar miks u momčadi, s jedne strane mladi igrači koji su željni uspjeha, a s druge strane ovi iskusni koji nas predvode. Zreli smo da odigramo dobro prvenstvo", zaključuje Rakitić.
Tomislav Dujmović:
Iz Zaragoze u Moskvu s ljubavlju
Tomislav Dujmović zaključio je svoju kratku epizodu u Španjolskoj. Zadnjih šest mjeseci proveo je u Zaragozi, gdje je došao na posudbu
Bilo je to dobro iskustvo", kaže nam 31-godišnji Dujmović. "Iskusio sam nešto novo u nogometnom i životnom smislu. Mogu biti zadovoljan, posebno stoga jer je klub u zadnjem kolu osigurao opstanak u Primeri. Razlog zbog kojeg sam došao u Španjolsku bila je želja da igram i da budem u formi uoči Eura i to sam ostvario. Što će biti nakon toga, ostaje vidjeti.
Vjerojatno se vraćam u Moskvu ako ne iskoči neka bolja opcija." Dujmović je imao vrlo zanimljiv nogometni put, a u hrvatskoj reprezentaciji debitirao je tek u 28. godini. Do prije nekoliko godina bio je, zapravo, nepoznat nogometaš. Iako je počeo karijeru u Dinamu, nikad nije došao do prve momčadi “modrih”, nego je imao ne pretjerano zapažene role u Hrvatskom dragovoljcu, zaprešićkom Interu i Međimurju. Dujmovićev nogometni uzlet započeo je kad je otišao u ruski klub Amkar iz Perma. Visoki veznjak tamo je proveo tri sezone i odigrao je tako dobro da je dobio poziv moskovskog Lokomotiva, kluba za koji je prije nekoliko dana ugovor potpisao hrvatski izbornik Slaven Bilić. No Dujmović neće dočekati Bilića u Lokomotivi jer je već nakon godinu i pol dana igranja za moskovske “željezničare” napravio transfer u redove gradskog rivala Dinamo, i to za tri milijuna eura. Paralelno s usponom u klupskoj karijeri Dujmoviću se dogodio i poziv u hrvatsku reprezentaciju. Debitirao je 2009. protiv Lihtenštajna u Vinkovcima, a pravu potvrdu doživio je u kvalifikacijskoj utakimici protiv Gruzije na Poljudu, kad je bio jedan od autora preokreta koji je spasio Hrvatsku.
A mogao je ovaj rođeni Zagrepčanin zaigrati za reprezentaciju Crne Gore. Nagovarao ga je na to njegov trener u Amkaru Miodrag Božović. No Dujmović se nadao da će ipak jednog dana zaigrati za Hrvatsku te je odbio ponudu. Ta mu se želja i ostvarila.
Dujmović ima status sretne hamajlije Slavena Bilića, a mnogi ga vide u prvom sastavu Bilić boysa. Dugokosi Zagrepčanin time se ne opterećuje. "Ja znam da ću dati sve od sebe i to je najvažnije", kaže Dujmović, kojem će Euro biti prvo veliko natjecanje u njegovoj 31. godini. Iako je u Španjolskoj proveo ugodnih šest mjeseci, Dujmović priznaje da on i njegova supruga Marta priželjkuju povratak u Rusiju.