Kad je s 24 godine upisao glumu na zagrebačkoj Akademiji, Janko Popović Volarić već je imao dijete od pet godina i mnoga razočaranja iza sebe. Da bi mogao uzdržavati sina Davida, s 18 se godina zaposlio kao grafičar u novinama. Nakon bezuspješnog pokušaja da upiše kameru, opredijelio se za glumu i od tada mu život kreće pravocrtno. Kao glumac u nekoliko sapunica, poput ”Najboljih godina”, ”Sve će biti dobro”, ”Ponosa Ratkajevih”, koje se na tv-ekranima neprestano vrte nekoliko godina, dosegao je neviđenu popularnost; proglasili su ga seks simbolom, a homoseksualci su ga izabrali za gay ikonu.
Djetinjstvo Janka Popovića Volarića bilo je miljama daleko od konvencionalnog, mirnog odrastanja. Roditelji su mu se rastali kada su mu bile dvije godine. Otac je bio nepopravljiv boem koji je zbog svog burnog načina života - tulumarenja, alkohola, besanih noći – teško obolio i umro kad je Janko bio u osjetljivoj adolescentskoj dobi. Zbog očeve prerane smrti Janko Popović Volarić prošao je mučnu i tešku fazu u kojoj je bio prisiljen naglo odrasti.
Upravo ste snimili film s Daliborom Matanićem koji prezire sapunice, a za vodeću je ulogu uzeo upravo glavnu ”facu” sapunica.
- Nisam siguran da baš prezire sapunice, ali sigurno nije pasionirani gledatelj. Mislim da mu jednostavno odgovaram za tu ulogu jer s likom dijelim neke biografske elemente. U filmu smo Marija Škaričić i ja zadržali svoja imena, jer su takvu koncepciju imali Tomislav Zajec i Dalibor Matanić koji su zajedno pisali scenarij te zahtijevali da tekst drastično prilagodimo sebi. Nakon prve verzije scenarija Mare i ja smo napisano prilagodili svojem govoru. Time smo došli do znatne redukcije teksta, no nekako mislim da nas je Matanić od samoga početka vodio prema tome da većina scena bude jasna, bez previše rečenica. Zaista se ne mora sve izgovoriti, kako u životu, tako i na filmu. I to mi odgovara. Po prirodi sam skloniji šutnji nego besmislenom brbljanju. Možda je Matanić i to namirisao kod mene, tko će ga znati... Možda sada i žali što me uzeo.
Kakav lik tumačite u filmu?
- Marija Škaričić i ja igramo dvoje mladih ljudi s malim sinom, koji stanuju u novosagrađenom zagrebačkom sivom kvartu. Tema filma je prilično mračna, prati raspad mlade obitelji u dosta tmurnim vremenima. Nadu nudi samo na rubovima. Njih dvoje se na težak način suočavaju s gubitkom iluzija, pogubljenim ambicijama, učmalim životom koji im se ne sviđa, u stanu koji im se ne sviđa i sa osjećajem da ih je život zaobišao. Grizu jedno drugo, najčešće tišinom, nema više komunikacije, što znači da su već prešli i prošli buku.
Jeste li vi ikad imali osjećaj da vas je život zaobišao?
- S 18 sam godina radio u grafičkoj redakciji dnevnika Vjesnik. Te tri godine bile su divno iskustvo što se tiče ljudi i samog grafičkog posla, ali imao sam osjećaj da nisam ondje svojim izborom već stjecajem okolnosti, bilo je prerano da s 18 provodim noći u redakciji. Znao sam se osjećati kao da me život zaobišao. Imao sam malog sina i nije bilo šanse da idem studirati kameru na Akademiji, što sam zapravo želio.
Kako ste izišli iz te situacije?
- Moja je majka odigrala glavnu ulogu. Kupila mi je opremu za grafiku pa sam mogao raditi kod kuće. Počeo sam raditi za izdavačku kuću ”Jesenski i Turk”, birao sam radno vrijeme i dobio slobodu da se počnem spremati za prijemni.
Glume nije bilo ni na vidiku?
- Ne, nikad, do 22. godine.
Na kameri ste pali…
- Prvi put sam došao na prijemni s tehnički očajnim fotkama s kojima nikako nisam mogao upasti.
Kada ste se odlučili za glumu?
- Prvi put sam pomislio na glumu u ”Močvari”. Pristupio mi je jedan glumac i rekao mi nešto što me jako zaintrigiralo, pa smo nastavili razgovor i drugi dan. Zainteresirao sam se i upisao dramski studio teatra ”Exit”, čisto informativno. Tu sam se inficirao kazalištem i kad sam shvatio da su prijemni za kameru i za glumu u istoj zgradi i u isto vrijeme, odlučio sam riskirati i otići na glumu.
Niste prošli od prve…
- Ne, prvi put sam stao na scenu na prijemnom. To je bila katastrofa, izgovorio sam dvije rečenice i nakon toga ostao bez teksta. Ubili su me trema i ukočenost. Trebalo mi je nekoliko godina da uspijem izgovoriti cijeli tekst.
Postali ste otac dok ste i sami bili dijete…
- Morao sam prerezati mladost i sigurno sam tu puno izgubio. Ali dobio sam puno više. Što se mladosti tiče, nikad nisam baš bio uzoran klinac. Privlačilo me društvo dosta starijih od mene, nisam imao nikakve interese osim izlazaka, u sve sam krenuo rano, punim plućima – pušenje, cure, tulumarenja! U jednom trenutku to je vjerojatno djelovalo dosta zabrinjavajuće i nije baš mirisalo na dobro, a onda je došao mali koji me, naravno, potpuno promijenio. Kao da me stavio u tračnice.
Na neki ste način David i vi odrastali zajedno…
- Dobrim dijelom. Sumanuto je u toj dobi imati dijete, ali opet, moj stari je, primjerice, u savršeno normalnim godinama dobio mene, pa je bio očajan otac. Nikako mu nisam htio priuštiti svoje iskustvo. Ne kažem da sam se ja savršeno snašao, ali jako sam se trudio.
Da vam za nekoliko godina dođe David s istom tom pričom, kako biste reagirali?
- Ubio bih ga, izmlatio bih ga kao psa i izbacio iz kuće! Šalim se. David, nadam se, ne osjeća posljedice mojih godina, ali ne želim da si tako prereže mladost.
Kakav je vaš odnos sa sinom? Biste li nešto promijenili?
- Sigurno da bih. Radio sam jako puno grešaka, no to je vjerojatno neizbježan dio svakog odgoja. Ne živimo zajedno od njegove druge godine i viđamo se koliko god možemo što, s obzirom na moj posao, nikako nije koliko bismo htjeli, ali vrlo smo bliski. Prilično smo razvili taj odnos jedan na jedan. On sada ima dvanaest godina, ne voli školu, po tome je na tatu, i jako voli kompjutore.
Neki glumci ne žele glumiti u sapunicama. Vi s tim nemate problema.
- Nije lako ući u žrvanj snimanja bez prestanka. To je vrtlog. I može postati brutalno ako nemaš sposobnost kontrole i discipline. Ako nemaš kakvu takvu koncentraciju svih šest dana tjedno, počneš odrađivati i prestaneš se truditi, a to je deprimirajuće.
Onda poziv postane posao?
- To se, naravno, u nekim fazama događa svima. Meni su sapunice pomogle utoliko što sam stekao veliko iskustvo glume pred kamerama, disciplinu i određenu sigurnost u sebe. Na Akademiji nisam bio discipliniran, nisam pamtio tekstove, nisam se znao ustati ujutro, nisam se znao pripremati za sutra, uvijek sam u školi išao na popravke, uvijek sam nekako kaskao. Na prvoj sam godini bio strašno nesiguran u sebe. Sapunice su mi dale slobodu.
Odrastali ste s majkom, jeste li mamin sin?
- Mislim da nisam, ali kako je bila samohrana majka, postojala je prilična opasnost da postanem. No, mama je dobro znala što radi, ponekad bi me, valjda, baš zbog straha da se ne zalijepim previše, odgurivala od sebe, što mi nije uvijek bilo drago… Ali sada zapravo vidim da je bila dobra.
U kakvim ste odnosima bili s ocem koji se od vaše majke razveo kad su vam bile dvije godine?
- Otac je bio zanimljiv lik, ali daleko od odgovornosti, nije bio baš uzorna očinska figura. Bio je vječni student svega i svačega, od filozofije do indologije, učio je nekoliko jezika, ali nije znao ni jedan, bavio se svime i svačim, ali se zapravo nije bavio ničim dovoljno dugo. Družio se s filozofima, poput pokojnog Vanje Sutlića, piscima i živio boemskim životom koji si je stjecajem okolnosti mogao priuštiti. U jednom trenutku taj ga je neuredni život, ipak, koštao zdravlja. Teško je obolio i vrlo rano umro.
Kako ste se slagali?
- U svakodnevnim situacijama redovito bi zakazao, ali kad bismo se družili, pripremao mi je nezamisliva iznenađenja. Jednom je došao po mene u školu i odveo me nenajavljeno u Maribor, ukrcao u cessnu, koju je vozio njegov prijatelj pilot, i ja sam s devet godina pomoću duplih komandi upravljao avionom iznad Triglava. Ili, pozvao bi me u šetnju, a vani me čekao novi bicikl… Nažalost, dolazio bi kad bi se njemu dolazilo, odvodio me na najveće avanture i nestajao. Gledao sam ga kao Boga, jer dolazio je sa stilom, a mama sa svakodnevnim životom, tako da sam u jednoj fazi bio nepravedan prema njoj. Promatrao sam je kao nekoga tko nije dovoljno spektakularan. S vremenom sam shvatio da stvari stoje drukčije. Tatino ponašanje me počelo plašiti, pa sam se sa 11 godina prestao s njime viđati.
Jelena vas spominje u svojim kolumnama. Je li to u dogovoru s vama?
- Naravno. ”Dečko” je jedan od stalnih likova u njezinim kolumnama, koji ponekad govori moje rečenice, a ponekad i ne. Vrlo često Jelena crpi teme iz života i ja sam ponekad jedan od likova.
Iznenadi li vas svojom kolumnom?
- Ne, uvijek čitam njezine kolumne prije nego što ih pošalje. Ponekad izbacimo ”Dečka” ako mi nešto zasmeta.
Posao glumca nosi popularnost. Kako ostati normalan?
- Tako da se redovito preispituješ. Popularnost do određene mjere stvarno godi, ali ponekad iskreno žalim za anonimnošću. Ne želim da me svi znaju, i što je jako često s glumcima iz sapunica, misle da me poznaju. Kad vidiš glumca u filmu ili predstavi, uvijek zadržiš odmak, ali sapunica se prikazuje svaki dan i mnogi ljudi više ne drže da glumiš. Redovito me nazivaju imenom iz serije te razgovaraju o odlukama koje donosi taj lik, kao da su moje.
Rekli ste da je kompleksnije, zahtjevnije i bolje glumiti negativce. Smatrate li i izvan serije da ste interesantniji ako niste ”dobrica“?
- Ne mislim da je baš tolika razlika u radu na likovima, no u žanru sapunice sigurno je zabavnije glumiti negativca jer on vodi priču i vuče poteze na koje pozitivac uglavnom jednako, prilično pravocrtno, reagira. Što se života tiče, mislim da je pravo umijeće pronaći granicu između dobrote i glupe naivnosti. Isto tako, mislim da je u redu voljeti sebe i ugađati si, ali pritom paziti i na druge. Granica je skliska i svi ponekad griješimo u procjenama, ali to je valjda ono što Matanić, opisujući naše likove, stalno naziva životnim ”sivilom”.
Izjavili ste svojedobno da ste muška svinja. Smatrate li se takvom osobom?
- Rekao sam davno u jednom intervjuu da se ponekad ponašam prema ženama kao muška svinja i to su stavili kao naslov. Svi su se tim naslovom šokirali, pa i ja. Ta faza pripada vremenu kasne muške balave adolescencije.
Niste tada bili spremni za ozbiljnu vezu…
- Nije bilo osobe uz koju bih se vezao. Kad sam počeo hodati s Jelenom, to se promijenilo.
Nije bilo ljubavi na prvi pogled?
- U tehničkom smislu nije. Poznavali smo se vrlo površno još s Akademije. Mislim da smo se susreli na hodniku svega par puta. Na snimanjima smo izmijenili tek nekoliko kurtoaznih rečenica. Međutim, kad smo sjeli na prvu kavu, sve se promijenilo. Možda smo se tada i prvi put ozbiljno pogledali.
Dakle, iskusan ste muškarac. Kako podnosite samoga sebe?
- Nekad teško jer sam sklon pretjeranim preispitivanjima, posebno u vezi glumačkog posla u koji sam dosta kasno ušao. Znao sam zbog svoje nesigurnosti pilati sve u svojoj okolini, no najgori sam bio prema samome sebi. Danas mi je puno lakše. Naime, život mi se zadnjih nekoliko godina bitno promijenio. Kad se osjećam kao najružniji, najsmrdljiviji, najdepresivniji tip na planetu, pogledam svoju ženu i pomislim na to koliko sam sretan.