Veoma je komunikativan, no zatvoren zapravo, i teško je doprijeti do njega. Kaže da ga je otac, kojega veoma poštuje, odgojio - šuteći. Nije, naime, volio govoriti. Može se naslutiti da je Duško Ljuština slojevitija i šarolikija osoba nego što je u stanju pokazati.
Odlikuje ga vjernost. Godinama je vjeran suradnik Milana Bandića i godinama, kao ravnatelj, vjerno stoluje u nekadašnjem Jazavcu, današnjem satiričkom kazalištu Kerempuh. Cijeli je život ostajao dosljedan jednoj političkoj ideji, ne obazirajući se na vremena koja su se mijenjala.
Ulazak u Partiju
Zbog odličnih ocjena još kao gimnazijalca primili su ga u Komunističku partiju.
- Požurio sam kući priopćiti ocu jer mislio sam da je to užasno važno. “Kakve su to gluposti?”, uzrujao se otac. “Trebaš ući u seljačku radnu zadrugu, kakva partija, sine, pa jesi li ti normalan?” Samo što nije čupao kose od jada. Nije želio, naime, da se petljam u politiku – kaže Ljuština, čiji je otac nekad bio u zarobljeništvu u Njemačkoj, i dodaje: - A moj otac nikada nije napravio ni jednu stvar koja bi bila u suprotnosti s moralnim i zakonskim normama...
Ipak, cijeli život, Ljuština se “petljao” s politikom, u početku u omladinskim klubovima, i na kraju kao gradski ministar za kulturu, koju dužnost obavlja od 2005. U tom je razdoblju imao sve ingerencije i mogućnost odlučivati što ide u programe financiranja, pa je tako zaslužan za mnoge projekte. Godinama je bio član Gradskog poglavarstva zadužen za obrazovanje, kulturu i sport. Trenutačno, nakon izborne pobjede, gradonačelnik Milan Bandić imenovao ga je svojim savjetnikom za kulturu.
Duško Ljuština ne javlja se na telefon jer svakodnevno na mobitelu bilježi po 150 poziva, koje mu kasnije pregledavaju tajnice. Od njega svatko traži pomoć, i mnogim je glumcima omogućio da dobiju stanove.
U njegovu uredu u Kerempuhu, zatrpanom knjigama, papirima, zidova punih uokvirenih fotografija glumaca, političara, pod neprestanom zvonjavom telefona i mobitela, Duško Ljuština po dvije minute mirno razmišlja prije nego što odgovori na pitanje, jer veoma je oprezan i ne želi pogriješiti. Mnogo su ga puta, pod raznim motivima, u medijima napadali.
Od početka, od svoje mladosti, bili ste aktivni i kroz političke strukture i kroz one vezane uz kulturu. Što vas je, zapravo, zanimalo i što vas je vodilo?
- Pokušavate mi sugerirati da sam se počeo baviti kulturom jer sam bio u političkim strukturama, no sasvim je obrnuto. U politiku me dovela kultura. U vrijeme studija imao sam osebujnog i prekrasnog profesora, zvao se Nino Lovrić, koji mi je rekao: “Ljuština, ti bi morao otići u Ameriku i ako se ondje budeš bavio biznisom, zarađivat ćeš velike pare. Ovdje samo gubiš vrijeme!”
Po čemu je on to prepoznao?
- Kako nisam imao stipendiju, a roditelji mi nisu imali mogućnosti pomagati, morao sam raditi. Samo, niti sam otišao u Ameriku, niti sam zaradio velike pare. Došao sam u Zagreb 1967., upisao slučajno Šumarski fakultet koji sam apsolovirao 1971. godine, nikada ga ne završivši. Kasnije sam upisao Pravni fakultet i diplomirao upravni studij.
Godine u Cekadeu
Zafrkavaju vas da ste u rock sastavu bili nosač instrumenata.
- Istina je. U to je vrijeme krenulo moje druženje sa sastavom Crno-bijeli, rock grupom iz Varaždina koja je svirala i u Zagrebu. Bio je to moj prvi posao. Počeo sam surađivati kao tehničar, no zapravo, kada se radilo o turnejama, nosio sam im instrumente. S vremenom sam napredovao - postao sam šef, odnosno menadžer grupe i proveo s njima punih osam godina, do 1978., kada su prestali postojati.
U međuvremenu radio sam u Međunarodnom klubu prijateljstva u Tvrtkovoj ulici kao rukovoditelj kulturnih projekata za strane studente, da bih 1976. počeo raditi u Centru za kulturnu djelatnost u Mihanovićevoj 28 (čuveni Cekade), kao rukovoditelj realizacije programa, sve do 1982. kada sam postao ravnatelj kazališta Kerempuh, koje se onda zvalo Jazavac.
Rekli ste da rad u Cekadeu zauzima posebno poglavlje u vašemu životu.
- Poslije raspada Cekadea još se nije pojavila grupa ljudi koja bi taj duh, tu energiju i tu pamet skupila na jedno mjesto. Oko Cekadea bile su okupljene najkreativnije snage grada. Bilo je to vrijeme procvata zagrebačkog alternativnog teatra, novih likovnih tendencija, suvremenog plesa i onog najvažnijeg – rock kulture.
Tada su počeli i veliki jazz festivali u Zagrebu. U Cekadeu su tada radili Histrioni, Kugla Glumište, Cocolemoco, zagrebački plesni ansambl, komorni ansambl slobodnog plesa, studio za suvremeni ples, Pozdravi (kazališna grupa fizičkog teatra), a samostalni kazališni projekti dobivali su godišnje međunarodnih priznanja onoliko koliko ih u pet godina skupe profesionalne kuće.
Jeste li već tada razumjeli da sprega s politikom može dobro financijski poduprijeti kulturu? Ili ste, pak, u kulturi zbog ideologije…? Vole reći za vas da ste snažan čovjek u sjeni, no što bi to zapravo trebalo značiti?
- Veoma se neodgovorno i bez osnove barata tim terminom. Danas smo u Zagrebu učinili sve da jednom i zauvijek potjeramo politiku iz kulture. Tome u prilog govori činjenica da nijedan ravnatelj u kulturi nije imenovan po političkoj podobnosti. Osobno, jedini sam ravnatelj koji je član vladajuće stranke u Zagrebu, SDP-a. Što se tiče sjene, kao član Poglavarstva zadužen za obrazovanje, kulturu i sport, u posljednje sam četiri godine bio i previše izložen, bez sjene.
Lovačke priče o financijama
Cijelo to vrijeme zalažete se za mnoge projekte, poput kazališta Ulysses na Brijunima, za koje neki smatraju da besmisleno oduzima previše sredstava...
- Čujte, mi imamo nebeski problem koji još uvijek nije neka bolest jako opasna, ali sigurno nije ni dobra. Genijalci smo za “lovačke” priče, šireći priču svaki dan kao epsku pjesmu koja putuje s koljena na koljeno, ona svaki put dobije nova dva stiha.
Kada je krenula prva informacija, govorilo se da je Grad Zagreb dao teatru Ulysses dvije stotina tisuća kuna. Dok ta priča iz Ilice dođe u Frankopansku, već je četiri stotine, dok tako putujući nije narasla do milijuna. Prava je istina da je Grad Zagreb dao 2001. godine sto tisuća kuna. Nakon toga, za osnovnu djelatnost i proizvodnju predstava na Brijunima, Grad nije nikada davao novac.
Tko jest?
- Projekt Ulysses pokrenuli su Rade Šerbedžija i pokojni Boro Vujčić 2000. godine i on je velikim dijelom bio financijski propao. Na njihovu sam se molbu uključio 2001. godine, jer sam smatrao da svojom kvalitetom to zaslužuje. U životu sam podržavao mnoge projekte i sudjelovao u njima, no isključivo u onima za koje sam smatrao da to zaslužuju, i na moju sreću, negativnih iskustava nema.
Ulysses je jedan od najkvalitetnijih kazališnih projekata u ljetnim mjesecima koje ova zemlja sa svojih 35-40 ljetnih programa ima. Trajalo bi satima da se obrazloži sve od starta do polemika oko Šerbedžije. Grad Zagreb sudjeluje u financiranju teatra u gostujućim predstavama u Zagrebu, kao i za gostovanja izvan granica Hrvatske kada predstavlja Grad. Istarska županija i općina Fažana daju po sto tisuća kuna, ostalo se financira preko sponzora, a budžet je oko tri i pol milijuna kuna.
Zbog čega gradonačelnik Bandić toliko vjeruje upravo vama? Kako je započelo vaše prijateljstvo?
- Pitanje zbog čega je odabrao mene i zašto mi vjeruje, treba uputiti Bandiću. Bandić je uvijek sam birao i mijenjao svoje suradnike i nikada to nije činio brzopleto. Kod njega je strogo postavljena granica između poslovnog i privatnog. Mnogi njegovi suradnici ujedno su mu i prijatelji, no u poslovnoj suradnji njemu to apsolutno ništa ne znači. Posao se mora odrađivati i tempo koji on određuje veoma je zahtjevan.
Ne znači da smo se uvijek u svemu slagali. Nitko ne može raditi posao tuđom glavom. Naši su nesporazumi bili beznačajni. Prvi put smo se sreli u Zagrebu davne 1986. godine. Njega i mene vežu mnogi zajednički projekti, slični pogledi na stvari, način na koji bismo nešto realizirali.
On je nevjerojatan motor koji suradnike snažno vuče naprijed. U četverogodišnjoj suradnji s Bandićem ostvarili smo mnogo dobra za kulturnjake i građane - 7,5 posto novca od cijelog gradskog proračuna za kulturu, dovršenje zgrade MSU-a, dovršetak Plesnog centra, Histrioni, otkup kina Tuškanac i Europa, pozornica na Bundeku... Nikad nisam radio s čovjekom koji toliko pasionirano uživa u radu.
Svojedobno ste odobrili sredstva nogometnom klubu Dinamo. Zdravko Mamić je izjavio da - što ste obećali, to ste i učinili.
- Ovaj razgovor vodimo u opasnoj formi koja je osobnog karaktera. Teško da se može izreći rečenica da sam JA pomagao Dinamo i da sam ono što sam obećao i napravio. Četiri sam godine bio član Poglavarstva grada Zagreba zadužen za obrazovanje, kulturu i sport. Poglavarstva više nema, zakon je ukinuo tu vrstu izvršne vlasti u gradovima, budući da je donesen zakon o neposrednom izboru gradonačelnika koji sada zamjenjuje članove Poglavarstva, i ovoga sam trenutka savjetnik gradonačelnika za kulturu.
27 godina u Kerempuhu
A Kerempuh?
- Naravno da sam, kao član Poglavarstva, radio kao volonter i profesionalno sam i dalje ostao ravnateljem kazališta Kerempuh. Grad Zagreb je najjači kulturni, ali i najjači sportski centar u našoj zemlji, te izdvaja ozbiljan novac za sport. Cijeli budžet Dinama je 10 posto cijene, primjerice, jednog Ronalda. U programu javnih potreba u sportu grada Zagreba, na svim stranicama, u svim materijalima, piše: “Dinamo - 23 milijuna kuna.” Svako malo neki novinar taj iznos proizvoljno uvećava. No važno je, Grad Zagreb stoji iza Dinama koji je posljednje četiri godine prvak države i osvajač Kupa.
Godinama ste na čelu Jazavca, odnosno Kerempuha i, sigurno je, čuvate mnoga sjećanja?
- Došao sam na tu poziciju 1. studenoga 1982., ove će godine biti 27 godina. Prije toga bavio sam se teatrom koji je bio drugih estetskih promišljanja. U Cekadeu smo bili nova alternativa u gradu, neki novi propuh sa svojim projektima - od glazbenih, kazališnih, likovnih, do zagrebačkih klubova, noćnog života, slobodnog vremena. To je modernija priča, iako smo, vidite, tako je htjela sudbina, svi završili u kazalištima.
Darko Putak i Mladen Iveković, koji su bili tada sa mnom u Cekadeu, završili su u ZKM-u, a ja sam otišao u Jazavac. Oni su kasnije otišli u privatne biznise jer se u vrijeme njihova odlaska tražila politička podobnost kojoj nisu toga trenutka pripadali. Kako sam se uvijek na neki način pomalo bavio politikom, godinu dana po mojemu dolasku u tadašnji Jazavac Gumbek mi je rekao da sam ovamo došao da mi to bude odskočna daska za neku veliku državnu funkciju. “Gumbek”, rekao sam mu, “nije dobro da se čovjek podcjenjuje, no nije dobro da se precjenjuje ni uloga Jazavca, a ni moja uloga.”
Ipak, jeste li imali ambiciju da dođete na neki položaj u politici?
- Ne, zapravo. Da je tako, moj bi život sasvim drukčije završio i sreća je velika da tu ambiciju nisam imao, te da je ostala točno tamo gdje je i trebala ostati. U Kerempuh me nije zvala nikakva politika, niti je tražila da dođem za ravnatelja, već Fadil Hadžić, koji se tada dogovorio s glumcima.
Kerempuh se uspio, financijski, održati sve te godine. Je li to samo stvar repertoara?
- Kerempuh ima jasnu filozofiju. On nikada nije radio revolucije u smislu: mi dogodine moramo srušiti svijet, već: mi dogodine moramo biti malo bolji nego danas. Pa, idemo tražiti adekvatne tekstove, idemo angažirati bolje redatelje i još kojega dobrog glumca. Politika repertoara je suvremenost: svake godine ostavljamo u repertoaru mjesta za suvremeni kazališni projekt.
Financijski uspjeh Kerempuha je stvar repertoara. Tako u Zagrebu postoji ona vrsta hit predstava za koje se traži ne samo karta više, nego mjesecima unaprijed, primjerice nekoć za “Spikom na spiku”, danas za “Ljubav, struja, voda & telefon” te “Dobro došli u plavi pakao”, predstavu za koju je predsjednik Tuđman rekao da destabilizira Hrvatsku.
Omogućili ste mnogim glumcima da dobiju stanove.
- Dogodilo se nekako da sam 1986. do1988. bio predsjednik stambene komisije općine Centar i napravio velik posao. Do tada stanove su najviše dobivali prosvjetni radnici, političari, socijalni slučajevi, a glumce se potpuno preskakalo. Istina, založio sam se za njih, tako da je u to vrijeme mnogo glumaca dobilo stanove, koje su kasnije mogli i otkupiti, kao i svi drugi, za mala sredstva.
Privatno, s "dečkima" rekreativno igrate nogomet, natječete se u bacanju kamena s ramena i u skoku s mjesta udalj te, kažu, pobjeđujete mnogo mlađe od sebe.
- Ima tu istine, ali je proizvod spakiran u pogrešnu ambalažu. Svojedobno jedna se ekipa sastajala svaki dan u 14.30 kod Pave Kremenića u Gavelli i, naravno, ponekad u restoranu Karaka. Novo vrijeme je odnijelo mnoge stvari. Kod Pave kultna je bila proslava Badnjaka, ali u vremena kada se to nije “nosilo” javno, jer bio je drukčiji odnos prema Crkvi i vjeri i drugo političko uređenje.
Kada se i javno počeo slaviti Badnjak, tamo je to prestalo, ali se druženje oko lokala koji je vodio Pavo Kremenić nastavilo. Uz ta smo druženja često igrali nogomet, a nakon nogometa, pripremajući roštilj, bavili se osobnom nadmetanjima. Jedno od toga je bilo bacanje kamena s ramena, pa skok udalj s mjesta u lepršavim satima, često noću, pod upaljenim farovima automobila. Naravno da sam ja taj kamen najdalje bacao, na što su komentirali - a, on je iz Like, oni su samo i bacali kamenje - a istina je potpuno drukčija.
U Lici jest jedna od narodnih disciplina natjecanje u bacanju kamena. No, kada sam polazio treći razred osnovne škole u Glibodol, danas je to općina Brinje, došao je čovjek imenom Milan Špoljarić i donio prvu kuglu za bacanje. Pošto sam se tada zarazio bacanjem kugle, nastavio sam to i tijekom srednje škole i kasnije na zagrebačkoj Mladosti. Tehnika bacanja, što je u toj disciplini najvažnije, i težina kugle, rezultat izbačaja, stava, rada cijeloga tijela ista je kao i kod kamena. Tako sam se vježbajući na suvremenijem alatu kasnije vratio na ”primitivniji”, kamen.
Ranč u Lici
Imate iskustva i kao glumac u predstavama. Kako ste se našli u toj avanturi?
- U Americi smo imali turneju s “Oslobođenjem Skoplja” i tada se Mili Rupčiću, koji je igrao u predstavi, rodilo dijete te se morao povući. Na njegovo je mjesto uskočio Miodrag Krivokapić Brik. Budući da sam ja znao tekst, uskočio sam u Brikovu ulogu šefa bugarske policije i jedini sam hrvatski glumac čija je karijera počela u Hollywoodu i završila na Broadwayu. Ondje su, naime, bile moja prva i moja posljednja predstava.
U toliko godina koliko ste živjeli s glumcima, a nekih više i nema, tko vam je ostao u sjećanju?
- Glumci su Božja djeca. Na ljestvici društvenog života svake zemlje ti bi ljudi trebali zauzimati daleko značajnije mjesto nego što imaju. Kazalište je ogledalo društva, mnogo je puta to rečeno, a sigurno znam - gluma je težak i krvav posao. Svaki izlazak na scenu je mali infarkt.
Mnogi naši glumci obilježili su kulturu naroda i zemlje. A o svojim doživljajima s glumcima trebao bih napisati knjigu... O odnosu Gumbeka i mene može se pisati knjiga i knjiga. On je bio genijalan čovjek i uvijek je tražio više, težio boljemu. U politici postoji velika količina dodvoravanja i poltronstva, no iz Gumbeka i ljudi poput njega to je istjerano automatom njihova dara.
Jedna od vaših aktivnosti na koju ste ponosni – u Lici imate ranč i uzgajate ovce...
- Da, u Lici, u Breziku, ispod Velebita, na zemlji suprugina oca, napravili sam ranč. Nažalost, nije u mojem rodnom Glibodolu jer tamo nema žive vode. Ranč sam fino ogradio, ozelenio, posadio voćke, borove, čemprese i veoma sam na to ponosan. Dok nisam počeo tjerati gradski đir, od zore do mraka, išao sam svaki petak u Liku.
DJETINJSTVO
ŽIVOT ME ŠETAO OD LIKE DO RUME I ZAGREBA
Kako ste proveli djetinjstvo?
- Rođen sam u Glibodolu 1. listopada 1948., roditelji su mi Ilija i Marija, i imam dva brata i sestru koja je, nažalost, već umrla. U rodnom sam mjestu završio pet razreda osnovne škole, a otišao sam otamo sa svega 12 godina. Hodao sam okolo, živio kod raznih rođaka, bio sam tako kod strica u Rumi u Srijemu, zatim u mjestu zvanom Dabar Lički, potom u Ogulinu gdje sam išao u gimnaziju, i konačno došao u Zagreb. Volio sam svoje roditelje jer su bili izuzetno časni ljudi.
GUBITAK KĆERI
Kroz rad želim pobijediti tragediju
Nakon stravične automobilske nesreće, u kojoj je izgubila život vaša kći Marija, još ste se više, kažu, posvetili radu.
- Nikome se ne može objasniti i ni na koga prenijeti strahota koju čovjek osjeća kada se nešto takvo dogodi. Nosi se to u sebi i sa sobom i ne može se poželjeti ni najgorem neprijatelju. Kada se naruši prirodni proces, da djeca odu prije roditelja, tragedija je tim veća. Bila je to automobilska nesreća u kojoj je poginulo dvoje ljudi, a pijani je vozač dobio kaznu od godinu dana.
Prošlo je pet godina od te nesreće i točno je da čovjek krene rano ujutro i radi do kasno u noć te na neki način juri i pokušava pobijediti misao na to što se dogodilo. U svemu tome ispašta moj sin Damjan kojemu je 27 godina i stariji je godinu dana od moje pokojne kćeri Marije. Cijela je pažnja, naime, usmjerena na njega i nekada ga se zvalo i provjeravalo jedanput dnevno, danas se to čini po pet puta. Marija je bila najdivnije dijete na svijetu. Bili smo tada najsretnija obitelj – supruga Mirjana, Marija, Damjan i ja.
Nedavno ste diplomirali...
- Visoka škola Baltazara Adama Krčelića iz Zaprešića pozvala me da na odsjeku za menadžment u kulturi održim nekoliko praktičnih predavanja na temu – način proizvodnje kazališnog projekta i način rukovođenja kazalištem. Nakon tog bloka predavanja, budući da sam diplomirao upravni studij na pravu, predložili su mi da i ondje dobijem diplomu. Prve su mi dvije godine bile priznate s razlikom od četiri ispita, direktno sam upisao treću godinu i nakon godinu i pol diplomirao na temi – Način financiranja i organizacija zagrebačke kulture. Kultura će, na ovaj ili onaj način, cijeli život ostati u meni, a politika je, na neki način, hobi.
ODNOS SA ŠERBEDŽIJOM
Radu znam od najranijih dana
U jednom razdoblju niste branili Šerbedžiju, a danas ste mu veoma priklonjeni. O čemu je riječ?
- Smatram da Šerbedžiju nikada nije trebalo braniti, on to najbolje radi sam. Kako je često napadan po principu “lovačkih" priča koje iz dana u dan stvar uvećavaju, trebalo ga je tada braniti jer se branila istina, a ne on. Rade je već najmanje 30 godina kulturna činjenica ovoga grada i ove zemlje. Osobno, poznajem ga iz najranijih dana kao već onda izuzetno darovitog glumca kojega smo imali priliku vidjeti u Teatru ITD, u HNK u “Kiklopu”, u serijama poput “Prosjaka i sinova”, i bilo bi jedina istina da ga pamtimo po tim vrhuncima glumačkog zanata, a ne po novinarskim izmišljotinama.
Rade i ja smo, osim toga, postali prijatelji, i u tom druženju koje traje već desetljećima nikada nisam čuo ili naslutio one političke budalaštine za koje ga optužuju. Neizmjerno sam zahvalan Zlatku Vitezu što je s nama radio projekt na Brijunima, javno pokazavši time da je na strani istine.
INCIDENT NA BUNDEKU
ZAŠTO SAM NAPAO SNIMATELJA
Ne zazirete od konflikata. Na Bundeku ste, primjerice, napali snimatelja.
- Nisam konfliktan, samo sam koji put žalostan kada govorim o medijima. Odem ja u Peking s gradskom delegacijom, vratim se u Zagreb, otvorim novine u kojima piše kako sam održao govor u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski i – ”siroti Ljuština ne zna da Lorin Maazel nije prvi put u Zagrebu”. Da bude sve skupa zanimljivije, Maazela u Zagreb prvi put dovodim upravo ja, 1987. godine, u dvoranu Cibone s Devetom Beethovenovom simfonijom.
Čitam nakon toga da je Zagrebačka filharmonija nastupila u Podgorici jer sam Crnogorac. Čast Crnogorcima, no ja nisam Crnogorac. Opet, čitam kako sam rođen u Brlogu. Čast Beli Krleži, no ja nisam ondje rođen. Čitam tekst opet da je Vojislav Šešelj ”1989. godine ljetovao kod Duška Ljuštine”, a ja čovjeka niti vidio niti ikad sreo. Zbog tri tako napisane riječi ljudi su znali izgubiti glavu. Budimo pristojni, što se tiče mojega napada na Bundeku, nazovimo to nesporazumom. Naravno da i sam upadnem u klopku pa reagiram pretjerano, umor i stres u kombinaciji, kao što je bio slučaj sa snimateljem na Bundeku, ali i vi znate da sam se ja čovjeku i redakciji javno ispričao.