Manijaci na motorima, policajci fašisti, uništeni svijet iz kojeg su normalni ljudi jednostavno isparili, i kilometri i kilometri autocesta urezani u samoći divlje pustinje kojoj nema kraja. George Miller taj je i sve kasnije filmove o Mad Maxu bazirao na jednoj posve jednostavnoj tezi. Punih 36 godina kasnije, sad kad se serijalu vraća četvrti put, čini se da je ona točnija više nego ikad. Budućnost doista pripada luđacima.
Teško da će Miller ikad nadmašiti orginalnu trilogiju nastalu početkom osamdesetih, ali prvi impresivni traileri za novog “Mad Maxa: Fury Road” otkrivaju da je itekako ozbiljno pokušao. Film je umjesto direktnog četvrtog nastavka zamišljen više kao reboot/remake, dakle film koji je povezan s orginalnim serijalom, od kojeg preuzima mitologiju, ali predstavlja pomlađeni, novi početak franšize. Mel Gibson dugo je bio zagrijan za ponavljanje role, ali nakon što je od zadnjeg filma prošlo 30 godina, proglasio se prestarim i zauvijek rekao zbogom liku kojem duguje svjetsku slavu.
Mad Max je sada Tom Hardy i prema prvim kadrovima čini se da Miller nije mogao bolje odabrati.
mali prljavi film “Fury Road” u kina stiže 15. svibnja, dan nakon premijere na festivalu u Cannesu i bude li uspješan, a filmski analitičari smatraju da će biti, snimit će se još najmanje tri, za koliko je Hardy (zasad) potpisao ugovor.
Prije 36 godina, međutim, malo tko je mogao predvidjeti da će jedan mali prljavi nezavisni film, k tome još i australski, snimljen za šaku sitniša, postaviti nove standarde u filmskoj umjetnosti i da će priča o policajcu osvetniku daleke 2015. stvarati ovakvu buku.
George Miller, tada samo mladi liječnik iz Sydneyja, i njegov prijatelj James McCausland, neafirmirani pisac, promatrali su kaos koji je u Australiji šest godina ranije stvorila prva globlana naftna kriza, uzrokovana arapskim embargom. Barel je u pet mjeseci sa tri odletio na 12 dolara i mnoge su benzinske crpke u zemlji jednostavno presušile. Ljudi su bili uvjereni da je nafte nestalo zauvijek.
“Nevjerojatna je žestina kojom su vozači branili svoje pravo na puni rezervoar. Pred crpkama su se stvarali dugački redovi i svatko tko se htio progurati dočekan je sirovim, iskonskim nasiljem”, opisao je ludilo McCausland koji je Millera i producenta Byrona Kennedyja upoznao u ljetnoj filmskoj školi.
Iz tog ljudskog poriva da pod svaku cijenu i dalje pokreće svoje strojeve i vozila, njih trojica smislili su ideju za priču koja će u povijesti ostati zabilježena kao najprofitabilniji australski film svih vremena.
“Pobješnjeli Max”, prvi dio, snimljen je za tričavih 350 tisuća dolara, a u kinima je zaradio gotovo sto milijuna. Novca za produkciju bilo je toliko malo da je samo Mel Gibson kao Max imao pravo kožno odijelo. Svi ostali policajci pred kamerama su nosili jakne od jeftinog skaja.
Jon Dowding, umjetnički direktor filma, za jednu je scenu morao ukrasti boce s mlijekom, stare novine, plakate i dio ulaznih vrata iz lokalnog dućana, pa ih je kriomice nakon snimanja vraćao drugog jutra u strahu da ga vlasnik ne uhvati.
imaš motor? Dio motorističke bande popunili su pravi članovi australskih odmetničkih motoklubova od kojih su producenti tražili da na snimanju, kad već mogu, voze vlastite motore.
“Pitali su me želim li raditi na specijalnim efektima za ‘Mad Maxa’. Rekli su: uopće nemamo novca. Ali želimo da dođeš. Pa sam ja spakirao svoj alat, utrpao ga u gepek starog Volkswagena koji sam tada vozio i krenuo na posao”, ispričao je kasnije Chris Murray koji je zaslužan za realistične sudare koje će kasnije kopirati pola filmske industrije.
Čitava je postprodukcija odrađena u obiteljskoj kući producenta Byrona Kennedyja, na priručnom stroju za rezanje kadrova koji je izradio njegov otac, inače strojar po struci.
Upravo takav piratski, divlji, amaterski, gonzo način na koji je prvi film o Maxu napravljen, nešto je što danas Miller ne može ponoviti. “Fury Road”, naime, stoji preko 150 milijuna dolara i ozbiljna je internacionalna produkcija s glumačkim zvijezdama, a film je snimljen u Namibiji, jer su tamo porezi manji nego u Australiji. Serijal koji mnogi smatraju jednim od najutjecajnijih australskih kulturnih izvoznih proizvoda u povijesti, sada je svjetski brend pa mnogi kritiziraju način na koji su Maxa preuzele korporacije i ubile njegov identitet.
Ipak, mnogi i dalje vjeruju u Millerovu orginalnu viziju, jer traileri su luđi nego ikad i prikazuju spektakularne potjere i sudare, nešto čime je Miller bio opsjednut od tinejdžerskih dana. Odrastao je u ruralnom dijelu Queenslanda, a trojica najboljih prijatelja poginuli su mu na cesti. Kao mladom liječniku stažistu na odjel Hitne su mu dolazile brojne teško ozlijeđene žrtve prometnih nesreća i puno od toga je završilo u filmovima o Maxu.
scenarij kao strip I za “Fury Road” ostao je vjeran staroj školi, pa je akcijske scene snimao uglavnom kroz praktične specijalne efekte, a ne s pomoću kompjutera. Zbog toga je produkcija u samoj pustinji, koju su glumci nazvali brutalnim iskustvom, potrajala više od stotinu dana.
“Bit će to jedna dugačka potjera. Non-stop akcija. To je način na koji želim ispričati priču, svi automobili ovdje su pravi, svi sudari su se dogodili, i u njima su sudjelovali glumci, ili rijeđe njihovi dubleri. Zbog toga sve izgleda uvjerljivije”, opisuje Miller “Fury Road”.
Radnja uostalom nikad nije bila glavni pokretač “Mad Maxa”. Rudimentalni scenariji (p)ostali su trademark cijelog serijala. Miller mu je uvijek radije pristupao kao stripu. Priču je htio ispričati kroz slike. Zato je crtao storyboardove umjesto da je pisao scenarije.
“Alfred Hitchcock jednom je rekao kako želi raditi filmove za koje u Japanu neće trebati titlove. Na taj sam način i ja zamišljao ‘Mad Maxa’, kao nijemi film”, često je ponavljao.
Prvi film stoga počinje frenetičnom potjerom kroz koju u grubim crtama doznajemo gdje smo. Bliska budućnost, svijet se raspada, bande vladaju cestama, policija unatoč brutalnim metodama gubi rat s manijacima. Sama scena toliko je brza i moćna da će postati jedna od najvažnijih akcijskih scena u povijesti.
“Putovao sam u Australiju promovirati neki svoj film i upoznao sam tog liječnika ili zubara. Zagnjavio me da mi mora pokazati neki svoj film. Odveo me kući, upalio film i ja sam pomislio: O, Bože, trebao sam ga otpiliti kad sam još imao šansu. Međutim nakon tri minute shvatio sam da je ‘Mad Max’ čudo od filma”, ispričao je primjerice Kurt Russel koji je nakon toga odjurio redatelju Johnu Carpenteru i sve mu prepričao. Iz te je ideje nastao kultni “Bijeg iz New Yorka”, a lik Mad Maxa bio je baza za Russelov lik Snakea Pliskena.
“Ja sam Noćni Jahač, samoubilačka mašina pogonjena benzinom”, vrišti tokom te uvodne jurnjave u prvom filmu glumac Vince Gill sirovo opisujući svijet Mad Maxa koji je tada 21-godišnjeg i posve anonimnog australskog glumca Mela Gibsona vinuo u orbitu.
Gibson je ulogu dobio sasvim slučajno, nakon što je na audiciju nevoljko dopratio kolegu Stevea Bisleyja. Legenda kaže da se Gibson na castingu pojavio mamuran i gadno isprebijan, jer se noć prije pijan potukao na nekoj zabavi. Nos mu je bio natečen, vilica napukla, a jedno oko gotovo zatvoreno. “Izgledao sam kao plavocrna bundeva”, sam sebe je kasnije opisao.
“Nema veze, dobit ćeš ulogu, tražimo frikove baš poput tebe”, rekli su mu, a kad se za dva tjedna vratio na snimanje, rane su mu potpuno zacijelile, pa ga Miller uopće nije prepoznao. Ulogu je ipak dobio. Miller je često znao govoriti da je u mladom Gibsonu uvijek bilo nešto divlje i opasno, što ga je činilo idealnim za glavnu ulogu. Isto je, kaže, sada prepoznao u Tomu Hardyju.
normalna populacija Kad se prvi film pojavio u kinima, šokirao je publiku brutalnim scenama nasilja, silovanja i lakonskog ponašanja motorističkih bandi koje su terorizirale male gradiće u koje se nakon sloma civilizacije sakrila preostala “normalna” populacija. Miller je namjerno rušio tabue: kadar gole izmrcvarene žene, može. Smrt djeteta pod kotačima motocikla, može. Sadomazo policijske uniforme, može. Svijet koji je zamislio bio je nemilosrdan i ružan, baš kao i konačna verzija filma koju su kritičari Timesa nakon premijere nazivali odvratnim i nekoherentim festivalom nasilja.
Isto je bilo i s drugim nastavkom. “Mad Max 2: The Road Warrior” snimljen je 1981. godine i bio je toliko nasilan da su australski cenzori iz njega izbacivali, ne detalje, već čitave scene od kojih neke nikad nisu vraćene u film.
Drugi film Miller je nakrcao subverzivnim elementima. Kostimi su iz fetišističkih kožnih prešli u otvoreni sadomazo, ljudi su jedni druge po pustari vodili na lancima, životinje su bile važnije od ljudi, a homoseksualnost je bila posve otvoreno prikazana.
Miller je ispravno zaključio: u takvom raspadajućem svijetu, od nafte će vrednija roba biti samo će rijetke preživjele žene.
Slična ideja pogoni radnju “Fury Roada”: mutanti koji su preživjeli nuklearni holokaust porobljavaju žene kako bi im rodile novu generaciju, nasljedničku lozu koje će vladati svijetom. A žene je ovaj put Miller očito pomno birao: uz Charlize Theron film je krcat ljepoticama poput Rosie Huntington Whiteley, Zoe Kravitz i drugih. Serijal je očito daleko napredovao u tih 40-ak godina. U prvom filmu Max je još bio poručnik Rockatansky, policajac Odjela za cestovne potjere, koji osvjećujući smrt obitelji postaje sličan bandama koje progoni. U drugom postaje cinični lutalica bez trunke samilosti, a u trećem (“Beyond Thunderdome” iz 1985.) gotovo mitski lik nalik Eastwoodovom Čovjeku bez imena iz Leoneovih špageti vesterna.
Miller je uvijek posebnu, gotovo fetišističku pažnju pridavao vozilima u serijalu. Maxa upoznajemo u žutom policijskom Interceptoru, ustvari Ford Falconu XB Sedan iz 1974. godine, pravom umjetničkom djelu sa V8 motorom i preko 300 konjskih snaga. Njegov, ali i ostali policijski automobili ustvari su bili rashodovani od strane australske policije godinama ranije, a jedno je vozilo prije služilo kao taksi. Najpoznatiji automobil, Gibsonov Pursuit Special koji će koristiti i u drugom nastavku, bio je prerađeni Ford XB Falcon iz 1973. godine koji se u vrijeme snimanja više nije ni proizvodio i u sebi je sadržavao futurističke dijelove koji nisu funkcionirali, već su služili samo “da bi auto izgledao opako”.
Ta je zvijer od automobila nakon prvog filma trebala biti prodana, ali nitko nije bio zainteresiran za kupnju, pa ga je producent Byron Kennedy poklonio Murrayu Smithu, glavnom mehaničaru na setu. Miller ga je ponovno otkupio za potrebe drugog nastavka, da bi na kraju završio na otpadu u Adelaideu. Nakon niza peripetija, auto je obnovljen i danas se nalazi u muzeju u Miamiju.
Do kraja snimanja prvog filma potpuno je uništeno 14 vozila, a Miller je sve sudare morao snimiti isprve. Za ništa drugo nije imao novca.
Filmove i kostime u novom “Fury Roadu” dizajnirao je kultni britanski strip autor Brendan McCarthy.
Teško je opisati masivan utjecaj koji je Mad Max ostavio na filmsku industriju. Preko dvadeset godina držao je prvo mjesto u Guinnessovoj knjizi rekorda kao najprofitabilniji u povijesti. Tek 2000. godine s trona su ga skinule niskobudžetne “Vještice iz Blaira”.
“Mad Max” pokrenuo je čitav jedan distopijski žanr u kinematografiji koji se toliko često kopirao da se danas već smatra izlizanim. Najviše ga je eksploatirao Kevin Costner, kroz neuspješne filmove “Poštar” i posebno “Vodeni svijet” koji je završio potpuno obrnuto od Maxa – bio je najskuplji film svih vremena, koji je najgore propao u kinima. Gotovo da i nema futurističkog filma iz devedesetih, a da barem dizajnom nije nadahnut “Mad Maxom”, koji se uz “Bladerunnera” i “Aliena” smatra najutjecajnim SF filmom te epohe.
Guillermo Del Torro, David Fincher i Robert Rodriguez rekli su da im je “Mad Max 2” među najboljim filmovima ikad snimljenim, a kao utjecaj ga je citirao i James Cameron. Producenti “Sawa”, jedne od najprofitabilnijih horor franšiza u povijesti, rekli su da njihovi filmovi ne bi postojali da nije završne scene iz prvog Maxa u kojem zlikovac ima izbor: ili će prepiliti zglob i preživjeti ili će pokušati prepiliti lanac kojim je vezan i poginuti u eksploziji zapaljenog auta.
kostimografija Međutim moda “Mad Maxa” najviše je eksploatirana. Čitava MTV generacija glazbenika iz osamdesetih i devedesetih preuzimala je ideje iz Millerovog svijeta lude budućnosti. Duran Duran svoje su video spotove za “Union of the Snake” i “Wild Boys” bazirali na kostimografiji drugog filma. Tinu Turner (glumila je negativku u trećem dijelu) i njen steam punk izgled, izblajhanu irokezu i odjeću sa šiljcima, do danas su na svojim live turnejama kopirale mnoge kolegice, uključujući Beyoncé i Rihannu, a poznati videospot 2Paca “California Love” direktna je kopija “Thunderdomea”.
S filmovima su se naravno sprdali i u “Seinfeldu”, “Simpsonima” i “South Parku”, a neke od svojih kolekcija po uzoru na svijet “Mad Maxa” izradili su Galliano i Dior. Zanimljivo, Maxova punk estetika danas je popularna kod novih generacija koje u vrijeme snimanja orginalne trilogije nisu bile ni rođene. Pinterest je pun odjeće i plakata inspiriranih “Mad Maxom”, a popularni su i crossover tematski tulumi poput “Mad Max susreće Walking Dead”.
krokodil dundee Između ostalog, preko Millerovog remek djela svijet je prvi put čuo za australski film koji je nakon toga doživio pravi boom. Čitava kinematografija dotad je počivala na malim art filmovima koji bi doduše često osvajali nagrade na festivalima, ali do mainstream publike nisu stizali. Max je otvorio put za uspjeh još jedne popularne franšize, “Krokodila Dundeeja” koji je unatoč sladunjavosti i općenito sumnjivoj kvaliteti pokupio nominaciju za Oscara za scenarij i učinio čuda za australski turizam i promociju zemlje.
Uostalom, kako su Amerikanci u to vrijeme doživljavali australske filmaše pokazuje i primjer prvog “Mad Maxa”. U strahu da američka publika neće razumjeti australski naglasak, distributer American International Pictures njihove dijaloge je odlučio presnimiti, tj. prevesti na “normalni” engleski. Pritom je u prijevodu izgubljena čitava sila autentičnih australskih izraza. Orginalne snimke restaurirane su tek 2000. godine povodom limitiranog puštanja filma u odabranim kinima.
Na kraju, ipak, najveći pečat serijalu su dali negativci.
Strašni Toecutter (Hugh Keays Bryne) koji je u prvom nastavku manijakalni vođa bande s kompleksom Džingis-kana, zatim Lord Humungus iz drugog nastavka, nuklearni mutant od kakvih 120 kila mišića u koži, s licem iza željezne maske, kojeg je s dozom strašne empatije portretirao malo poznati Kjell Nilsson, švedski dizač utega i olimpijac iz Göteborga… Tina Turner kao Aunty Entity, pa Master Blaster, spoj diva i patuljka koji žive u svojevrsnoj simbiozi…
Jedan luđi od drugog.
Sličnim putem Miller nastavlja i s “Fury Roadom”. Immortan Joe (kojeg ponovno portretira Hugh Keays Bryne) nakazni je mutant koji je podanike uvjerio da se vratio iz mrtvih, a diše kroz masku napravljenu od ljudskog zubala.
Dovoljno ludo? Ubrzo ćemo znati.