Ivo Laurenčić u Skoplju ima status marketinške ikone. Čak i u ponoć, u već polupraznom baru hotela Holiday Inn, njegova prisutnost plijeni pažnju. Dok razgovaramo pod zamračenim svjetlima, zabačenom stolu prilaze ljudi koji bi “samo željeli pozdraviti gospodina Laurenčića“.
Čini se da svi poznaju predsjednika i kreativnog direktora IDEA Plus agencije koja je upravo organizirala posjet hrvatskih gospodarstvenika vinariji Tikveš, čiji vinogradi u Kavadarcima izgledaju poput balkanske doline Napa.
Za mlade ljude Ivo Laurenčić je pojam beogradskog šarmera i svjetskog čovjeka. O njemu se, otkako je početkom devedesetih kao marketinški pionir stigao u Makedoniju, zna sve. No, ni zaposlenici njegove agencije ne znaju da je Laurenčić podrijetlom Dalmatinac i Hrvat, sin glumca Joze Laurenčića, te da se prije marketinga bavio filmom. Čini da je njegov život prije dolaska u Makedoniju potpuna nepoznanica.
Dalmatinsko porijeklo. “To mi je od oca. On me naučio da budem miran i da je, pričao ili ne pričao, važno samo ono što si zadnje napravio. Ili što ćeš sutra, prekosutra raditi“, kaže Laurenčić i nastavlja: “Moj otac Jozo Laurenčić, dobitnik Zlatnih arena za sporedne uloge u ‘Velikima i malima’ (1956.) i ‘Kroz granje nebo’ (1958.), jedini je umjetnik koji ima svoju ulicu i u Zagrebu i u Beogradu. Što je možda dobro znati, ako slučajno iskrsne neko kviz-pitanje.“
On sam rođen je u Šibeniku, slučajno, jer je djed ondje imao lokal, pa se majka išla poroditi kod obitelji. ”Mi smo zapravo Splićani. Tata je bio Splićanin samo što je živio i radio u Zagrebu i Beogradu. Isprva je bio glumac HNK, a onda je premješten u Beograd.
Kada se osnivalo Jugoslavensko dramsko pozorište, Bojan Stupica je pokupio najbolje hrvatske glumce. Uzeo je tatu, Karla Bulića, Dejana Topajića, Vjeku Afrića...,“ kaže Laurenčić.
Kako su Dinamovi i Hajdukovi nogometaši odlazili u Partizan, tako je Jozo Laurenčić otišao u Jugoslavensko dramsko pozorište, tadašnji svejugoslavenski kazališni projekt. Uz oca glumca, Ivo Laurenčić djetinjstvo je provodio na filmskim snimanjima i Dubrovačkim ljetnim igrama.
Lijepa, ali rana smrt. “Tata je rano umro, u 56. godini, od infarka, pričajući vic. Šalio se, veselio i samo se prevrnuo. To je lijepa smrt, ali rana. Mi smo ostali kao sirotinja, iako je on bio vrhunski glumac i uz to još profesor na Akademiji. Nakon njegove smrti otišao sam u Zagreb, k maminom bratu koji je bio direktor splitskog škvera. U Zagrebu sam završio gimnaziju i nakon toga u bolnici u Vlaškoj odslužio vojsku.
U to sam se vrijeme družio s Lordanom Zafranovićem, Srđanom Karanovićem, Rajkom Grlićem i tom plejadom. Svi su oni otišli studirati u Prag. Ja nisam imao novca za Prag, pa sam upisao režiju na Filmskoj akademiji u Beogradu, gdje je i mama živjela.“
”U Beogradu sam počeo i raditi. Prvi posao bio mi je kod Tita. Razvijao sam slike u njegovu fotolaboratoriju. Čuveni fotoreporter Ivo Eterović, naš Dalmatinac, bio je Titov fotograf, a ja sam razvijao slike...“
Dakle, Tito nije sam razvijao slike u svom poznatom laboratoriju. To je radio Ivo Laurenčić koji ističe kako se s Titom tada nije ni susreo.
Televizijski posao. Nakon šegrtovanja na najvišem mjestu Radivoje Lola Đukić, redatelj “Ogledala građanina Pokornog“ i "Servisne stanice", ponudio je Ivi Laurenčiću posao na televiziji. “Shvatio sam da je Titov laboratorij veći od televizijskog. Na televiziji sam proveo četiri-pet godina, kada su me postavili za direktora Drugog programa RTV Beograd.
Postavila me Zora Korać, supruga generala Koraća, međutim meni se nije sviđalo što smo svi radili za iste plaće, pa sam smislio sistem nagrađivanja prema radu. Radnički savjet me zbog toga odmah smijenio“, prisjeća se Laurenčić koji je na kraju prešao u slobodne filmske umjetnike, snimajući dokumentarce i radeći kao pomoćnik režije, između ostalog na projektima “Petrijin venac“, “Majstori, majstori“, “Sivi dom“, dakle, s praškim đacima, ali i s Vatroslavom Mimicom, Antunom Vrdoljakom s kojim je radio na nekoliko filmova.
Snimajući seriju dokumentaraca o jadranskim otocima, koji i danas imaju kultni dokumentaristički status, Laurenčić je polako prešao u svijet marketinga i reklame. “Moja je ideja bila da svaki otok ima svoju priču, ispričanu kroz život običnog čovjeka. U epizodi s Bračem, na primjer, to je bio tamošnji kamenorezac koji je kroz svoj život ispričao vlastitu priču o otoku. Oliver Dragojević je za seriju napisao pjesmu i glazbu, a zanimljivo je da je tu seriju tada kupilo gotovo 150 različitih televizija.“
Posljednje što je nakon toga radio bilo je, kako kaže, europsko atletsko prvenstvo u Splitu 1990. godine. “Bio je to jedan mali film, špica Prvenstva... A zadnje je bilo natjecanje za pjesmu Eurovizije u Zagrebu, za koju sam napravio 6-minutnu vinjetu o Jugoslaviji, koja je išla u stanci emitiranja”, kaže. U vezi s Eurovizijom iz 1990. kao zanimljivost ističe da su u zadnji trenutak morali promijeniti voditeljicu.
“Nekoliko tjedana za voditeljicu smo pripremali Ducu, Dubravku Marković iz Hita meseca, no iz političkih razloga, straha da bi se to moglo shvatiti kao politička provokacija, od Duce se odustalo u pet do dvanaest“, ističe Laurenčić i nastavlja: “U to doba meni je Ivica Vidović iz marketinške agencije McCann rekao: ‘Čuj, ako želiš zaraditi prave pare, idi u Makedoniju, Coca-Cola ondje traži nekog stručnjaka za marketing, a dolje nema reklama, nema ničega.’
U to počne taj glupi rat, gdje god kreneš – tuga, a ovdje u Makedoniji sve je super. Osjeća se blizina Mediterana, ljudi su dobri, plaća je dobra i nema rata. Tako je krenulo s marketingom...” Doduše, kako Laurenčić napominje, i kad se bavio filmom, radio je na marketinški vrlo orijentiranom proizvodu.
Suradnja s Vrdoljakom. Uz Ivicu Vidovića, Lolu Đukića, scenarista Novaka Novaka, Laurenčiću je u životu mnogo značio i Antun Vrdoljak. “On me naučio zanatu. Vrdoljak je vrlo dobro marketinški razrađen čovjek. Karanović je radio reklame, Goran Marković također, ali jedino je Vrdoljak znao napraviti reklamu: ‘Bilo kuda Kiki svuda’, ‘Lakše se diše – Bronhi’... Sada sam ih sve gledao na festivalu u Opatiji, i to su i dan danas dobre reklame. Njegove filmove da i ne spominjem.“
Antun Vrdoljak Ivu Laurenčića jednom je prilikom odveo i Tuđmanu. “Rekao je: ‘Ovo je naš Dalmatinac, živi u Beogradu, trebao bi ostati ovdje.’ Bilo je to u isto vrijeme kada mi je Ivica Vidović savjetovao da odem u Makedoniju.
Ni na kraj pameti mi nije bilo što će se sve dogoditi, premda je sve vodilo prema tome. Tuđman me tom prilikom upitao: ‘A zašto ti živiš u Beogradu?’ ‘Pa i vi ste živjeli u Beogradu’, odgovorio sam mu. Rekao mi je kako će se uskoro sve bitno promijeniti i da je najbolje da se vratim, a oni će mi dati stan, posao u Ministarstvu turizma – više se ne sjećam točno svega.”
No, Laurenčiću taj razgovor nije ostao u lijepom sjećanju. “Malo sam se uplašio, sve mi je bilo nekako nacionalistički. Makedonija mi je izgleda kao mala zemljica. Poslije se više nismo sreli. No, zanimljivo, jedan zajednički, Vrdoljakov i moj prijatelj, zvao me prije par mjeseci i rekao mi kako Tonči snima film o Titu i kako bi mu trebali neki materijali iz Beograda. Dakle, sve to nekako ide u krug. Mi smo ti koji ostajemo, koji radimo“, zaključuje Laurenčić.
Vrdoljakov film o Titu već je izazvao neke polemike. U Hrvatskoj se pamti da je Vrdoljak devedesetih izjavio kako je na vijest o Titovoj smrti otvorio šampanjac. Čovjek koji je napravio tako morbidnu gestu – ili barem rekao da ju je napravio – možda i nije najpozvaniji i najnepristraniji za snimanje filma o Titu.
Nedoraslo dijete. “Znam, ali moramo oprostiti ljudima. Moja je teorija da ne možeš biti dobar redatelj ako nisi jedno malo, nedoraslo dijete. I, kad pogledaš, ne samo Vrdoljaka, svi ti redatelji imaju neke dječje priče. Sjećam se kako smo nekada davno provodili ljeta zajedno i kako mi je Tonči govorio neka se klonim politike. Bilo je to u vrijeme Maspoka i Latinke Perović u Srbiji.
On je tada zbog politike izgubio posao, uzgajao kokoši. I to je to. No, Vrdoljak je veliki talent i vrlo snažna ličnost... Ipak, danas mi mnogo više znače mladi ljudi. U mojoj sadašnjoj tvrtki većina je mladih. Da se družim sa svojom generacijom, propao bih.“
Ratne godine. Početkom devedesetih Laurenčić odlazi u Makedoniju, a paralelno radi i u Srbiji. Uskoro se počinje baviti i političkim marketingom. “Pošto smo nas trojica vlasnika agencije IDEA Plus svi podrijetlom Dalmatinci i Hrvati, imali smo ozbiljnijih problema u Srbiji. Mi smo znali da u Miloševićevoj Srbiji nećemo moći normalno raditi. No, tada nas je zvao Vuk Drašković da mu napravimo političku kampanju.
A Drašković je bio opozicija toj vlasti. Upravo se osnivao DEPOS i on nas je pitao želimo li se pridružili, njima nije važna ni nacionalnost ni vjera... Mene je malo bilo i strah. Kao čovjeku nije mi bila ugodna ikonografija koja je pratila SPO: ta četnička obilježja partije Draže Mihailovića.
No da li zbog mog hrvatskog podrijetla ili nekog drugog razloga, prilikom našeg prvog razgovora nisam primijetio ni jedno od tih obilježja u Draškovićevom uredu. Sve je bilo neuredno, on je bio zapušten i bradat, a na zidovima su se vidjela prazna, svjetlija mjesta gdje su ranije bile slike“, kaže Laurenčić.
PERFEKCIONIZAM
UVIJEK ME STRAH DA ĆE MOJ FILM BITI OSREDNJI
Želim snimati film o svojoj generaciji, ali moram znati za koga to radim
Dok dolijeva crno vino, ruka mu drhti. No, suradnici Ive Laurenčića kažu kako je “predinfarktno stanje“ njegova radna temperatura. “Želja mi je snimati film. Gledao sam ‘Vratiće se rode’ i jako su mi se svidjele. Volio bih snimiti nešto o svojoj generaciji, nešto poput nastavka ‘Grlom u jagode’, ali moram znati za koga bih radio film ili seriju... To sam se i kao mlad pitao, kad sam bio pred snimanjem filma po scenariju Žike Pavlovića, drugi put po tekstu Duška Kovačevića. Bojao sam se osrednjeg filma“, kaže Laurenčić.
POLITIČKI MARKETING
Kako me vrbovao Vuk Drašković
Moji kolege i ja u Engleskoj smo prošli leteći tečaj o političkim kampanjama
”Vuku Draškoviću sam rekao da ne mogu pripadati DEPOS-u, ali da mogu profesionalno raditi. Tako smo napravili prvu kampanju. U Engleskoj smo prošli leteći tečaj o političkim kampanjama, nakupovali gomilu knjiga i napravili kampanju za izbore na kojima je DEPOS dobio mnogo više nego što se očekivalo. Nakon toga postali smo malo popularni, zvali su nas Kiro Gligorov, Milo Đukanović, Biljana Plavšić... Na kraju smo radili u svim zemljama bivše Jugoslavije, osim u Sloveniji. U Hrvatskoj smo radili 2001. godine za HSLS i Dražena Budišu. On je bio fin suradnik, ali na izborima smo propali...
Međutim, unatoč svoj toj politici koju sam radio, nikad nisam osjećao obavezu prema njima, jedino možda prema Vuku Draškoviću. Tada sam mislio da se stvarno nešto može promijeniti. Svi ostali živjeli su u nekom svom, izvitoperenom svijetu. Ovaj naš svijet filma, novinarstva, marketinga, mnogo je zanimljiviji“, prizaje Ivo Laurenčić.