Pisac Hari Kunzru napisao je tekst o promociji knjige mađarskog autora Lászla Krasznahorkaija (1954.) u alter-knjižari Housing Works u njujorškom Sohou: tekst govori o svojevrsnoj pomami za jednim sijedim i proćelavim Mađarom u književno-alternativnim krugovima Manhattana i Brooklyna, tamo gdje živi mlada “kreativna klasa”, među njima i hrpetina neobjavljenih pisaca što se nadaju velikom proboju, koji se istina ponekad i dogodi, ali naravno ne većini, nego onom promiliću pisaca koji, uza sve te Krasznahorkaije i Bolañe koje obožavaju, uspiju doći do svog glasa i priče. Bolaña ovdje ne spominjem slučajno jer je alter-njujorškoj fazi Krasznahorkaija prethodila faza Bolaña, koja se s malim zakašnjenjem ponovila i u nas.
Sad je, čini se, vrijeme da se u nas malo zakasni s Krasznahorkaijem, tim susjedom iz zemlje u koju se išlo po jeftiniju hranu, no evo, poneke knjige nam doputuju tek nakon njujorškog odbijanca – naprosto je tako u post-soc Europi: Mađar, Rumunj ili Bugarin nemaju u nas puno šansi prije negoli ih netko na Zapadu ne “ovjeri” – češće to rade Nijemci, a kad to urade Amerikanci, onda je već posrijedi ozbiljan incident i perspektiva za kult. Blago ironičan ton ovih primjedbi nema, dakako, nikakve veze s Krasznahorkaijem, nego s prilično kolonijalnom perspektivom ovih kultura koje gledaju prema Zapadu onako kako se gleda u kinu: svi pogledi u jednom pravcu, a međusobno slabo i ništa; zamračena dvorana.
Pisac & redatelj. László Krasznahorkai postojao je, dakako, i prije nego su ga Ameri otkrili – prvi roman “Satantango” objavio je 1985., a poslije još pet romana i tri knjige kratkih priča. Nakon što je 1987. dobio prestižnu DAAD stipendiju njemačke akademije, živio je najviše u Berlinu koji mu je odnedavno dosadio, pa se preselio u mađarska brda znakovitog imena Szentlászló (u prijevodu – Sv. Ladislav).
U doba Kunzruova teksta u Guardianu Krasznahorkai nije bio preveden na hrvatski. Samo poneki su bili načuli za tog lika koji je radio s Bélom Tarrom, također kultnim redateljem koji je po ovom piscu (romani “Satantango” i “Melankolija otpora”, plus scenariji) snimio gro svojih filmova, od kojih se jedan snimao sedam godina i traje 415 minuta (“Satantango”)... Nema sumnje u to da je Krasznahorkai presudno utjecao na Tarra, kao ni u to da je Tarrov filmski kult poslije pomogao “izvozu” Krasznahorkaijeve tržišno riskantne proze. Zanimljiva je ova dugoročna veza pisca i redatelja – čega se naši redatelji boje – s beskompromisno umjetničkim ciljevima koja se, unatoč nekomercijalnosti, dubinski isplatila... Doduše, ne i za jednog Tarrova producenta koji je 2005. – tri mjeseca prije planirane kanske premijere – izvršio suicid.
Oprez s euro-prozom. S druge strane, premda ga u to doba nismo preveli, Krasznahorkai nas je čak pomalo reklamirao po Americi: u knjižari City Lights u San Franciscu, prije koju godinu, pričajući baš o radu s Bélom Tarrom, nekako je sa sjajem u očima došao do toga da redatelj pokreće svoju filmsku školu “in Adriatic city Split” što je, kako znamo, zbog nekih lokalnih natezanja neslavno propalo (pa je Tarr projekt prebacio u Sarajevo).
Prvi Krasznahorkaijev prijevod na engleski pojavio se 2000. godine – roman “Melankolija otpora” – dakle, i oni su dugo čekali, premda je taj roman još 1993. dobio u Njemačkoj “Bestenliste” nagradu za roman godine. Nijemci to bolje podnose, no anglosaksonski izdavači, zbog svoje prepuštenosti tržištu, krajnje su oprezni, naročito s uvrnutom euro-prozom. Knjizi su pomogli i “blurbovi” Susan Sontag, koja je Krasznahorkaija nazvala “suvremenim mađarskim majstorom apokalipse”, te W. G. Sebalda, koji je univezalnost Krasznahorkaijeve proze usporedio s Gogoljevim “Mrtvim dušama”, na što će pisac kasnije, premda iznimno počašćen, reći: “Ali, Gogolj je tako drukčiji!” S čime se slažem.
I, dobro – nakon američkog lansiranja u kultnu sferu, počelo se, evo, šezdesetogodišnjeg Lászla Krasznahorkaija prevoditi i u susjedstvu. Najprije je jesenas prevedena pripovijetka “Posljednji vuk” u izdanju Multimedijalnog instituta popularno – po njihovu klubu – zvanog Mama, koji nije klasičan književni izdavač te se svi koji se ne žele naslijepo zaletjeti mogu najprije besplatno “testirati na Krasznahorkaija” (prijevod se, naime, može besplatno pročitati na internetu), što nije tek tako rečeno, jer treba upozoriti – nije to štivo za one koji traže preglednu priču i klasično pripovijedanje, ili rečenicu koju će moći obuhvatiti pogledom, jer se prva točka pojavljuje tek na 38. stranici što je ujedno i kraj priče. Dobro, ne ide Krasznahorkai uvijek baš tako daleko – premda je princip isti, rečenice su nešto kraće u romanu “Rat i rat”, prvoj “pravoj” knjizi (301 str.) ovoga autora koju je nedavno objavio OceanMore u dojmljivom prijevodu Viktorije Šantić – kod ovakvih knjiga uloga prevoditelja je i istaknutija nego inače, jer ući u ritam Krasznahorkaijeva sintaktičkog maratona zaista nije uobičajen posao.
Pisac sam kaže, kad ga pitaju o rizicima prijevoda, da ih što se njega tiče nema – jer je prijevod, kaže, posve “novo djelo”, što – znamo – jest i nije istina, jer naravno da i od autora nešto “ostane”, no ipak: znajući svoju rečenicu, Krasznahorkai zna o čemu govori – to se ne može prevesti, a da prevoditelj ne uđe duboko u autorski šesnaesterac. Bilo kakva ziheraška igra tu je nemoguća, jer je Krasznahorkai, u stvari, rečenica – jedna ogromna plutajuća rečenica što, kao nakon kakvog izljeva iz korita, sa sobom nosi sve što joj se nađe na putu, u svom apokaliptičnom bujanju. Nema ovdje ničega smirenog.
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA