Konoba za idealan bijeg od rutine - Globus.hr

Mašklin i lata

Konoba za idealan bijeg od rutine

Čim siđete u podrum “Old Pharmacy Puba“, naći ćete se u autentičnom ozračju dalmatinske konobe i potpuno zaboraviti na vrijeme

Suprotno nekim filozofima, čiji radovi postoje samo u teoriji i malo se odnose na stvaran život ljudi, Rudolf Steiner (inače rođen u Međimurju) nastojao je u dvadesetim godinama prošlog stoljeća ljudima pružiti razumnu nadu, i to u vremenu kada su mnogi Europljani izgubili vjeru zahvaljujući “ratu koji ne može izbiti“ jer “zašto bi se tri rođaka međusobno borila“, a koji je zatim postao “rat koji će okončati sve ratove“, što se također pokazalo pogrešnim (vidi: Versajski ugovor).

Steinerove teorije nisu se toliko temeljile na crno-bijelim dogmama katoličanstva, koliko na spoju zapadne i istočne ezoterične misli. Nešto od toga danas nam se čini budalastim, osobito prilično ružna nazubljena kaligrafija i koncept da se svako slovo, riječ i rečenica može neosporno izraziti pokretom i plesom koji je nazvao ”euritmija". Svatko tko je u Baselu propatio sedam sati gledajući kako žene u dugim haljinama izvode Goetheova "Fausta", razumjet će moju averziju.

Neke od Steinerovih teorija, međutim, vrlo su smislene, osobito zamisao da Zemlja posjeduje “energetske točke“ iz kojih zrači pozitivna, magnetska energija, teorija koju zagovara i sjajni Marko Pogačnik, autor slovenskoga grba.

Bio sam oduševljen kad mi je rekao kako kuća moje punice, dvorac Bernstein u Gradišću, označava početak i kraj zapadnoga svijeta. No, prije nego što izgubite strpljenje pitajući se zašto sve navedeno trpam u članak o restoranu, moram spomenuti kako je Steiner napisao i danas posve zaboravljen pamflet o tome kako pobjeći od svakodnevice. Naslov mu je bio “Probuđeni život pod zemljom“.

Ja mislim da je to savršena definicija konobe. Odličan primjer za to je “Mašklin i lata“ (Hebrangova 11a, tel. 01/4818-273). Čim siđete u podrum “Old Pharmacy Puba“, koji sam na ovom mjestu već toplo preporučio, kao da pred vratima ostavljate dnevne brige. U tom carstvu, u koje kroz mliječna prozorska okna jedva prodire dnevno svjetlo, hrana i piće na prvom su mjestu, pa ako ste mudri, skinut ćete sat i sakriti ga u džep.

Dekor je jednostavan: svodovi od cigle, šank, nekoliko slika (ne baš dobrih, ali koga je briga) i privlačno postavljeni stolovi. Pladnjeve, zdjele, tanjure dizajnirala je kiparica Đurđica Horvat i ako se štogod razbije, a to se često događa, jer ručno rađena keramika krhkija je od industrijske, odmah se zamjenjuje novim. I odlična, zbilja odlična posluga.

Očekivao sam da ću se sresti s vlasnikom, no on je bio zauzet, pa je zadužio jednog od konobara da mi bude na usluzi. Tog popodneva Antonio je bio više od vrhunskog konobara. Ispripovjedao mi je povijest restorana (bio je među prvim osobljem), znao je mnogo o vinogradarima i mogao mi je potanko opisati kako se spravlja određeni recept (glavni kuhar je Tajib Hasičević).

Toliko mi je toga želio reći da sam se na kraju umorio od neprestanog krivljenja vrata, pa sam ga zamolio da mi se pridruži za stolom. To bi nekad u vrijeme mojih roditelja bilo nezamislivo, ali mislim da je danas sasvim u redu. Uostalom, dva gurmana uvijek imaju važnih tema za razgovor. Kao, primjerice, zašto peći vlastiti, odličan kruh, gdje nabaviti zaiste svježe kamenice (u “Mašklinu i lati“ bile su među najboljima koje sam ikada jeo) i koje školjke pripremiti na “bijelu buzaru“ (vongole, brbavice, kunjke i dagnje). Budući da je svaka konoba zapravo neka vrsta ribljeg restorana, osobito se ponose jadranskim lignjama. Pripremaju ih na osobit način, negdje na pola puta između prženja i krčkanja u maslinovu ulju. Bile su slasne.

Hobotnica je uvijek dvosjekli mač jer se zna dogoditi da bude žilava kao Michellinova automobilska guma. Glavni kuhar taj problem rješava tako što hobotnicu peče ispod peke. Kroz velike krakove nož mi je prolazio kao kroz maslac. A moja opsesija s crème brulée bila je zadovoljena. Malena nepretenciozna rožata bila je točno kakva je trebala biti – ni manje ni više od toga.

Uz rožatu i finu tortu od sira moja prevoditeljica i ja pili smo savršeni slatki Kozlovićev Muscat Dulcinea (kasnije sam čuo da se to vino rijetko može naći, jer se proizvodi u vrlo malim količinama) i zanimljivo vino od slavonskih višanja. Ali zvijezda obroka bio je Poljanićev Dingač s Pelješca. Samo nekoliko hrvatskih vina može pretendirati na naslov “veliko vino“, a ovaj Dingač svakako je jedno od njih. Berba iz 2004. godine s 14,2% alkohola upravo počinje pokazivati svoja najbolja svojstva: teško i “mesnato“, ali ipak lako klizi niz grlo. Takvo vino treba u podrumu ležati godinama, jer će biti sve bolje i bolje. Ali iskušenje je preveliko – vino je već sada predobro.

Na prezentaciji baš tog vina, koja je u konobi “Mašklin i lata“ održana prošli utorak, svi smo se divili novoj marketinškoj ideji gospodina Poljanića koji je za berbu od 2007. godine (15,3% alkohola!) odabrao boce od pola litre. Izgleda vrlo ekskluzivno, ali osobno bih volio da je vina više. Sjajna metalik etiketa izgleda mladenački, moderno i pretpostavljam seksi, ali nisam siguran da djeluje i dovoljno ozbiljno.

No, možda sam samo konzervativan, jer mislim da su Rotschildovi jedina obitelj kojoj je uspjelo spojiti umjetnost i grand cru. U jednom sam se trenutku odlučio ponašati kao pravi novinar (a ne se, kao obično, usmjeriti isključivo na jelo), pa sam upitao kako je konoba dobila ime. Jedan od konobara odjurio je u kuhinju i donio mi mašklin i latu – oruđe koje se koristi u dalmatinskim vinogradima. Mašklin je maleni pijuk kojim se iz tla iskapa kamenje, a lata posuda u koju se odlaže i odnosi van vinograda. U jednom mi se času učinilo da su se gosti za susjednim stolom zabrinuli – nadam se da nisu pomislili da će im u tome poslužiti jelo.

No, ubrzo smo se svi opustili i čulo se samo zadovoljno mrmljanje izazvano odličnim pršutom i sirom kao i osobitim ozračjem koje vlada u pravoj konobi. Mnogo je razloga zbog kojih treba otići u “Mašklin i latu“, a žao mi je što Rudolf Steiner nije više među nama, da i njega pozovemo.