Ako šetate Zagrebom, naročito širim centrom, svako malo ćete naići na kafiće u pokušaju – mjesta u koje je netko, vidi se, investirao, upicanio stvar, pa sad u prvoj fazi gazda, da ne bude prazno, sjedi sa svojim društvancem koje po radnoj obavezi mora piti macchiato, jer je gazda predvidio fin image za svoj kafić – nek' se odmah vidi da tu ne ulaze pijanci, škvadra na pivi i kojekakve protuhe... Gazda je pikirao tranzicijsku srednju klasu, dao kafiću talijansko ime, unajmio nesvršenog arhitekta koji dizajnira takva mjesta, sve da bude prozračno i svijetlo, da se odmah vidi da to nije neka mračna rupa, nego da ulaze uredni ljudi koji izgledaju kao da su izašli iz hrvatske obiteljske sapunice, a za koje su, odmah tu blizu – jer su i građevinci pikirali na njih – napravljene nove zgrade koje kao da nisu od betona, nego od nečega lakšeg, sve s privatnim parkingom, koji je još prazan... Ali, morat će se tu netko naseliti, računa gazda, pa pije macchiato sa svojim društvom dok lagano svira Sting s Otvorenog radija. I tako oni čekaju, poput sitnopoduzetničkih kauboja u pustom tranzicijskom kanjonu...
A klasa kreditno sposobnih polumladih ljudi koji bi trebali popuniti te zgrade i gazdin kafić – bit će da je bila isuviše tanka za sve koji su na nju pikirali, i još se nakon recesijskog pranja stisla poput trenirke s placa.
Hodajući tako gradom pratim kako ekipica na macchiato-zadatku postaje nervozna od tog kofeina, pa gledaju okolo pogledima koji teže tome da te telekinezom ubace u kafić. Oni bi stvarno pomislili kako je život nepravedan da ih je bilo povesti na zatvaranje Krivog puta – dolje u Runjaninovoj, između Botaničkog vrta i pruge – gdje se okupila gomila od nekoliko tisuća mladih ljudi, sa žamorom kojem su falile samo vuvuzele: zaista nečuvena gužva na ispraćaju jednog lokala koji nije bio nimalo upicanjen, niti je imao talijansko ime, niti uredne WC-e (to nikako), niti je pikirao na uspješne mlade ljude iz reklama, a svejedno je tako nevjerojatno uspio, vjerojatno – pomislio bi onaj gazda – zbog antipoduzetničke klime u društvu.
Ogroman prostor, ogromna terasa, s klupama kao iz parka, sve zajedno barem 1000 kvadrata, i puno iz večeri u večer već godinama, s tendencijom rasta sve do zatvaranja, tako da je ovog ljeta puno ljudi stajalo i izvan ograde, kako se to već događa u Zagrebu kad neko mjesto postane prava špica s gravitacijom, koja drži u orbiti i udaljene padobrance s pivom u ruci (a macchiata ni za lijek). Tako je špica oko Kvazara, krajem 80-ih, apsorbirala okolne lokale na Opatovini, a tu i počinje priča s kafićima Nenada Nene Barbića: Dolac, pa Melin, pa Krivi put, za njim se pomiče alter-špica već petnaestak godina...
Počelo je s buffetom Dolac – dakle anti-brand ime na antiglamuroznom mjestu (istoimena tržnica) – koji se naslanjao na gravitacijski rub spomenute Kvazarove špice na Opatovini, da bi je uskoro privukao k sebi, tako da se oko Dolca sredinom devedesetih sjedilo na zaostalim štandovima s placa, slično kao donedavno na klupama u Krivom putu; vrtjeli su se po Dolcu članovi Kojota, Majki i Kawasaki Tripa, Yaya i Ivanka Mazurkijevič, Tatjana Gromača, Lešo Stanić, Tomislav Fiket, Kruno Lokotar i mnogi drugi, a atmosfera je po tim štandovima bila na neki način ista kao i u Krivom putu, s tim da su u međuvremenu otpadale generacije, tako da si u Krivom putu jedva mogao sresti još ikoga iz Dolca osim Barbića i njegova brata, te prekaljene konobarice Darije, dizajnerice koja je u međuvremenu stekla takvu praksu da je sa svojih ni pedeset kila u stanju razornim verbalnim atakom (jednom sam to fasciniran gledao) izbaciti iz birca klipane koji remete kućni red, jer premda tu red i nije baš na prvom mjestu, ipak ga ima. U Melinu, koji je negdje početkom nultih godina naslijedio Dolac, znalo se vidjeti i Barbića u akciji kad bi, zbijen i mrk, posao izbacivača rješavao vlastoručno, no ipak ne rutinski, jer uvijek se vidjelo da je totalno izgubio živce.
Kultni zagrebački kafići koji su stvarali špice nisu uvijek bili vezani za karizmu vlasnika, budući da takozvani “Majmunjak”, onaj u staklu na početku Ilice – po predaji prvi u Zagrebu – kao i kasnija Zvečka, sa špicom na kojoj se kuhao novi val – nisu bili privatni.
Ali ima nešto što povezuje te priče: uvijek su alter-špice u stvari neambiciozna mjesta, socijalna u dubljem smislu riječi – nezagađena statusnim nadmetanjem, dostupna više-manje svima, i redovito se tu okupi, naizgled u potpunom neredu, solidan dio buduće inteligencije i arta (u slučaju Zvečka – čak i biznisa), demokratski pomiješani s onima koji ništa važno neće napraviti, što ne znači da nisu negdje ugradili svoj dio i spiku.
Već je dvadeset godina ovog našeg kapitalizma, a nisam primijetio da se išta rodilo tamo gdje zalazi “elitna” mladež s kabrioletima – zanimljivo je kako oni gotovo ništa kulturno ne proizvode dok si, u istom periodu, na potezu Kvazar-Dolac-Concordia-Oliva-Sedmica-Limb-Melin-Krivi put, stalno sretao buduće protagoniste kulture, što u nas, istina – na sramotu sustava – uglavnom i nije ono što roditelji priželjkuju za svoju djecu kao “pravi put”. Krivi put je, dakle, točno ime – pravac kulturne alternative, a možda čak i političke, jer si face iz Krivog puta mogao vidjeti i na Trgu Francuske Republike ovih dana, gdje su pomagali oko postavljanja šatora za radnice Kamenskog koje štrajkaju glađu.
Krivi put, ipak, nije bio okupljalište nikakve homogene ekipe, ni po svjetonazoru, ni po stilu, čak ni po pripadnosti ikojoj subkulturi – većina je zapravo izgledala “nedefinirano” – jasno je tek da nisu šminkeri, i da nisu najpozvaniji gosti u lokalima s finim, stranim imenom što ih otvaraju ambiciozni poduzetnici.
Enigmu Barbićeve “karizme” stoga ne treba tražiti u nekoj personalnoj magiji, nego zapravo u tome što radi sve obratno od onoga što rade “uspješni” poduzetnici tranzicijskog doba, a te su njegove odluke “ideološki” odraz iskrenog rokerskog garda: ništa specijalno, ali danas već rijetko. Nemarna, underground estetika zapravo je uočljiv znak u Zagrebu zagušenom “upicanjenim” mjestima ispranima od identiteta i atmosfere.
To, pak, što je jednom slučajno u njihov stari lokal na jarunskoj tržnici ušao Mišo Kovač i popio kakao, pa su Barbići tu šalicu izložili pod nazivom “Kakao Miše Kovača” – tipičan je dodatak atmosferi...
Ponešto u priči znači i to što se po Dolcu motao Gabrijel, ne odveć sposoban član društva, a kojeg sam ljetos vidio opet u Krivom putu kako po terasi skuplja boce, tako da nešto radi. Primijetio sam da rade i neki drugi kojima su stvari bile krenule ukrivo.
Postoji tu jezgra ekipe, to je ta “sljedba”, a drugi dođu poslije, ni ne znajući zašto, jednako kao što o tome nemaju pojma gazde naših kafića kojima sva ta ulaganja u laserske pisoare nikako da omoguće mirnu starost.