Jedan od najskupljih glumaca današnjice, Johnny Depp, koji je ovih dana boravio na Mokroj Gori u Srbiji, dao je ekskluzivni intervju samo za Globus u kojem komentira svoje najveće uloge, odnos s Emirom Kusturicom te otkriva čime se bavi kad je daleko od kamera   

Nije lako biti zvijezda poput Johnnyja Deppa. Ni njemu samome, ni posjetiteljima Mokre Gore na jednom od vrhova Zlatibora koji su prošlog tjedna pohrlili na Kustendorf filmski festival kako bi barem na tren vidjeli jednog od najskupljih i najvažnijih glumaca današnjice.

Ipak, status zvijezde učinio ga je poprilično nedostupnim “širim narodnim masama”.

A kako je to biti zvijezda svjetskog kalibra? Osobu poput Johnnyja Deppa prati svita ljudi, uglavnom tjelohranitelja i agenata koji umnogočemu određuju njegovo kretanje, obično sporednim prolazima, zbog čega ga je uopće teško vidjeti. Tek rijetki sretnici dočekaju svojih pet minuta s Johnnyjem Deppom. No, kad se konačno susretnete s njim oči u oči, shvatit ćete da je vrijedilo...

Johnny Depp jednostavno osvaja svojom karizmom. Neposredan je i iskren, skroman i stidljiv. Govori tiho, ne gestikulira mnogo, diskretno se osmjehuje i u razgovor ubacuje pošalice.

Kad mu se spomene slava, Depp gotovo dječački slegne ramenima i kaže da sebe ne doživljava tako, već da slavu u njegovu slučaju stvaraju ljudi koji ga čine živim i sretnim. A na tvrdnju da je najseksepilniji muškarac na svijetu, Johnny opet ponizno kaže:

– To je sigurno neka greška.

Kustendorf filmski festival počeo je serijom inserata iz njegovih filmova. - U godinama dok sam radio kako bih prehranio obitelj, nisam ni bio svjestan koliko sam otkačenih filmova snimio. Hvala vam što ste mi ukazali na to - u šali je prisutnima zahvalio Depp. I doista, njegova je karijera ispunjena tumačenjem usamljenih ili autsajderskih likova kojima je Depp dodavao humornu notu i gotovo se dječački igrao njima.

Unošenje humora u lik

- Ta je igra nekad uspijevala, a nekad ne. No, ja sam uvijek pokušavao što više pobjeći od sebe. Naravno, to mi nije svaki put polazilo za rukom, jer ne pružaju svi likovi istu mogućnost. Najvažnije mi je i sebi i drugima ponuditi nešto novo, a najveći problem nastaje kad shvatim da se ne mogu poigrati likom i da u njega ne mogu unijeti dovoljnu dozu humora.

Jer kakvu god istinu da nosite u liku, kolika god tragedija bila, humor se mora unijeti. Ipak je sve to igra. A ponekad se u toj igri osjećam kao 17-godišnjak, pred kojim je čitav život.

Od svih otkačenih likova koje ste tumačili, koji vam je ipak najdraži i zašto?
- Mrzim kad moram birati. Na početku sam se trudio pronaći vlastiti, jedinstven način rada. Dugo sam čekao prvu šansu. Pojavile su se dvije vrlo važne uloge. Najprije John Waters, koji mi je ponudio ulogu u “Cry-Baby”, za koju sam znao da je dovoljno otkačena i drukčija od ostalih likova.

Zatim sam upoznao Tima Burtona i on mi je ponudio ulogu u “Edwardu Škarorukom”, koji je tek bio sušta suprotnost svemu što sam vjerovao da ću ikad raditi.

Tako da, ako bih već morao birati, mislim da mi je Edward jedan od dražih, ako ne i najdraži. Mada priznajem da mi je i kapetan Jack Sparrow vrlo zabavan za igru. Treći lik koji me okupirao lik je iz filma ”The Libertine”, malog, nezavisnog, ali sjajnog ostvarenja koje mi je otvorilo neke posve druge sfere.

S Kusturicom dogovarate suradnju za film “Seven Friends of Pancho Villa”, koji bi dogodine trebala snimati međunarodna ekipa.
- U početku nisam bio siguran trebam li ja glumiti taj lik. Predlagao sam nekog meksičkog glumca, ali Emir me uvjerio da je to uloga za mene. Priznajem da je Pancho Villa zaista netko koga bih volio glumiti, jer mu se divim u svakom pogledu. No, preda mnom je također i golema odgovornost, njegovo nasljeđe stalno mi je pred očima.

Što vas zaokuplja u životu?
- U svakom trenutku, osim obitelji koja mi je najveća životna sreća, zaokupljen sam knjigama i filmovima. Obožavam djela Baudelairea, Poea i Bukowskog, koji ima dobar smisao za humor. Ako me pitate koji mi je omiljeni pisac, to mi je teško precizno reći, jer čitam po tri knjige paralelno. Ali priznajem da sam oduševljen Hunterom Thompsonom.

Trenutačno me osobito raduje ekranizacija njegova romana “The Rum Diary”, na kojoj sam radio gotovo 16 godina. Dugo sam se trudio Brucea Robinsona izvući iz mirovine i uvjeriti ga da snimi taj film. Sad smo snimanje konačno završili i mislim da će Hunter biti zadovoljan ekranizacijom.

Osobni ste prijatelj s Hunterom?
- Da, sprijateljili smo se dok sam pripremao ulogu u “Strah i prezir u Las Vegasu”. Ja sam zapravo u filmu glumio njega. Da bih ga što bolje upoznao, odlučio sam pratiti ga u stopu i što više naučiti o njemu tako što ću živjeti s njim. I on je bio vrlo susretljiv.