Ne, uopće ne moramo sjediti među trideset tisuća začaranih bića u drevnoj Veronskoj areni. Dovoljno je okačiti se na YouTube. Čak i kanalima tog instant rješenja doživljaj njenog glasa totalno magnetizira sva naša čula. Vratolomno balansirajući na petnaest metara iznad scene, u korzetu i raspletenih divljih uvojaka boje meda, putena, nježna i rabijatna, ona pjeva moćnu ariju Violette Valery “Sempre libera”, s lakoćom je uzdiže do nebeskih visina treće oktave i otkupljuje svoju i našu slobodu, zauvijek. Ako to nije čista, iskonska, punokrvna umjetnost, ja ne znam što je.
Tridesetogodišnjoj sopranistici Lani Kos već je odavno cijeli svijet pod nogama. “Voce universale” ili “Zinka” (kako su je, po legendarnoj Zinki Kunc, prozvali kolege iz Bayerische Staatsoper u Münchenu), nadimci su koji ovu istinsku divu prate na putu od rodnog Varaždina, kroz elitne operne izazove po najprestižnijim teatrima i produkcijama Europe, Azije, Južne i Sjeverne Amerike...
Savršenstvo svoga glasovnog instrumenta Lana Kos ne prepušta slučaju, nego, poput svih vrhunskih profesionalaca, spartanski ga trenira, njeguje i čuva. Dogovarajući fotografiranje za Globus odmah je pitala hoće li studio biti zagrijan. Baš me zanimalo: koliko je ta briga nad krhkošću glasa opsesivno važna i stvarna, a koliko je dio pjevačke mitologije?
“Glasnice su vrlo osjetljiv instrument”, gorljivo mi ruši sumnje. “Sve ono što je prehladno, presuho, prevlažno, nama donosi probleme. Meni se znalo događati ako je hladan studio da se prehladim, a operni pjevač si ne može priuštiti izaći na scenu promukloga glasa. Glumac još i može, ali pjevač ne. Zato se moramo jako paziti. Na dugim letovima avionska klima je prava opasnost za nas. Moram imati neki šal ili stavim šilt-kapu da zaštitim sinuse. Neki kolege znaju čak i masku nositi kako bi se zaštitili od bakterija... Možda to ljudima sa strane izgleda smiješno, ali nama je od velike važnosti. Bez dobroga glasa i zdravoga grla nema ni dobrog pjevanja.”
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA