U sada već gotovo povijesnom intervjuu beogradskom NIN-u dr. Andrija Hebrang izjavio je kako su glave njegova oca i Vjekoslava Luburića Maksa skinute samo zato što su bile hrvatske. Ta je teorija u najmanju ruku dvojbena. Ubojstvo Maksa Luburića pripisivalo se bosansko-hercegovačkoj filijali Udbe, ali je ostala otvorena opcija po kojoj je Luburić likvidiran zbog razilaženja u hrvatskoj političkoj emigraciji. On se, naime, 1955., posvađao s Antom Pavelićem i pošao drugim putem.
Osnovao je Društvo prijatelja Drine, a potom i Hrvatski narodni otpor. To je duboko podijelilo hrvatsku emigraciju. Španjolski novinar Francesco Bayarri prvi je, i do ovog razgovora jedini, novinar koji je razgovarao s Ilijom Stanićem, čovjekom kojemu se pripisuje Luburićevo ubojstvo. Stanić je danas umirovljeni službenik. Živi mirno u Sarajevu i pozorno prati sve događaje u Hrvatskoj. Ovo je prvi Stanićev intervju za neke novine s ovih prostora.
“Ja sam Luburiću bio možda najbliži čovjek u čitavom životu.
On ni s kim nije bio više od godinu dana. Iako sam jedan od sudionika atentata, i premda sam bio na njega kivan, sada mi je žao”, kaže Stanić, koji je s Luburićem više od dvije godine živio i surađivao u španjolskom gradu Carcagenteu. Ipak, ne želi potvrditi da mu je upravo on polugom razbio glavu kada je zatajio otrov, kako je pisao jugoslavenski tisak. Po njegovim riječima, on je u to vrijeme bio zagriženi pripadnik ustaškog pokreta koji se Luburiću htio osvetiti zbog izdaje Pavelića, a Udba ga je vrbovala tek kasnije.
U Luburićevu organizaciju u Španjolskoj infiltrirali ste se preko emigranta Pavla Tijana?
- Da. On je živio u Madridu i vodio krugovalnu postaju Slobodni glas Hrvatske. Nekoć je, ako se dobro sjećam, radio u Ministarstvu prosvjete NDH, a potom je emigrirao u Madrid.
Kako ste uvjerili Luburića da vas zaposli u svojoj tiskari?
- Tijan me testirao. Jednom je prilikom kod njega bila večera, nekih mjesec dana prije nego što ću ja doći. Tijan je Luburiću rekao da imaju jednoga finog mladića, koji je tu u HOP-u, on me preporučio i stao iza mene. Tijan me je testirao nekoliko mjeseci. Bio je gospodin par excellence. Onda me uputio u Valenciju da se javim načelniku policije, kad su se već sve dogovorili. To je bilo dovoljno.
Prvi susret
Kako je izgledao vaš prvi susret s Vjekoslavom Luburićem?
- Doveo me načelnik policije za tu oblast i grad Valenciju. Maks je uživao izvanredan tretman, kretao se u krugu odgovornih ljudi, družio s najjačim osobama izvršne vlasti Španjolske. Bio je inače oženjen kćeri vrlo bogatog industrijalca, ali ona ga je ostavila iako su imali dvojicu sinova i dvije kćeri. Kada bi djeca nedjeljom došla s crkvenog kolegija, a ona došla da ih obiđe, često sam s njom pričao. Rekla mi je da nije mogla više s njim živjeti iako su španjolske vlasti vršile pritisak da se taj brak ne raskida, radi njegove sigurnosti. S nama je živjela i jedna žena koja je kuhala i radila, Eleonora, iz mjestanca blizu Carcagentea.
Što vam je tada rekao?
- Pomilovao me po glavi… Ja sam stvarno bio djetinjast, vidio je da sam bio, što se kaže, dobro nabrijan. Imao sam vrlo veliku tremu. Izgovorio sam, uvrh glave, dvije-tri riječi... Poslije sam preuzimao poslove, vodio tiskaru...
S njim ste nakon toga stalno bili u dobrim odnosima?
- Vrlo dobrim... Od prve polovice ožujka 1967. do 20. travnja 1969. bilo je gotovo idilično.
Kada je izbio sukob?
- Odnos se poremetio kardinalno 1968. za Božić ili Novi godinu. Voljeli smo popiti vina...
Je li Luburić bio alkoholičar?
- Nije, ali je volio popiti uz objede, a za blagdane možda još i više. Rekao sam mu da je najveći heroj, Hrvat i junak bio moj ćaća i oni koji su zaglavili s njim. Mislio sam na križare. On je na to rekao da su to bili iluzionisti, da tu nije bilo nikakve šanse.
Je li bilo galame, tučnjave, jeste li mu rekli da ste ljuti...?
- Ma ne. Ali u sebi se jesam naljutio. On je vjerojatno malo osjetio da sam ljut.
Križar NDH
U kakvim je on odnosima bio s vašim ocem Jozom?
- Nisu se znali. Oca inače nikad nisam vidio. On je nakon pada NDH otišao u šumu i bio u Križarima. To su grupe vojnika koje su ostale da se bore za NDH. Moj je otac istinski junak, iskreni domoljub, jedan od najčasnijih ljudi tog kraja.
Je li točno da ste jedno vrijeme bili zaljubljeni u Luburićevu kćer?
- Nije, ona je tada bila dijete, bilo joj je možda 13 godina. Najstariji je Domagoj, kojem je tada bilo 15 godina, pa Drina (13), Vjekoslav i Milica. Moja je zaručnica bila Španjolka Consuela.
Kako je ubijen Luburić?
- Akcija je počela oko 10.30. Vlado Marković i Nikola Katičić došli su po dogovoru. Oni su bili Pavelićeve pristaše, emigranti iz Kanade. Ja sam im omogućio da sudjeluju u tome, bez mene ne bi išlo. Maks Luburić i ja bili smo gore u sobi. Stavio sam bijelu plahtu na prozor da dam znak Vladi i Nikoli da sam spreman, da znaju da smo sami. Provirio sam i vidio da idu. Otvorio sam vrata, a oni su ušli gore. Ubrzo je netko opet pozvonio. Taman dok sam sletio i dok sam se gore vratio, on je ležao na podu.
Mi smo se dan prije dogovorili da ćemo mu se osvetiti. Našli smo se u Valenciji. Upoznali smo se u Madridu, a njih su dvojica došli iz Kanade. Vlado mi je rekao da je iz Blata pokraj Stoca. Sva trojica dali smo prisegu da ćemo u tome sudjelovati. Ante Pavelić zarekao se davno da Maks nestane. Pošto je veza ostvarena, kad sam se vratio, oni su 19. travnja otišli u Valenciju. Tog sam se dana s njima našao. Sjeli smo u taksi i odvezli se u Carcagente. Otišli smo do kuće i ja sam im govorio: to je tu... I dogovorili smo se za sutradan za 10.30 sati, ali nije bilo dogovora da će Maks biti likvidiran.
Nego?
- Da će biti nešto učinjeno da bismo mu se osvetili zbog njegova odnosa prema poglavniku i HOP-u, i svemu tome. Jednostavno nisam vjerovao da će Maks biti taj dan likvidiran, sreće mi moje; da sam znao, možda ne bih ni sudjelovao, iako sam dao riječ da ćemo osvetiti Pavelića.
Brza akcija
Danas vam je žao što je ubijen?
- Jest. Iako sam bio kivan na njega. Povrijedio me, preko oca, koji je bio moj idol. Rekao je da je on bio iluzionist. Mislio sam: Tko si ti?! Ti uživaš u blagodatima drugog svijeta!
Dakle, tvrdite da ga niste vlastitim rukama likvidirali?
- Tako je. Likvidirali su ga njih dvojica. Ma, za pet minuta. U 10.45 već je sve bilo završeno. Uvečer, kad sam vidio da sam izigran, a oni nestali, pitao sam se kako ću se snaći... Vidio sam da moram napustiti Španjolsku. Mislio sam kako nije bitno kamo ću. Odlučio sam otići u Francusku.
Je li u atentatu doista upotrijebljen čekić?
- Donesena je velika šipka.
Kako je Luburić u tom času izgledao? Je li mu bila razbijena glava?
- Krv mu je tekla iz glave, slijevala se niz vrat i straga...
Je li još bio živ?
- Nije. Taj je udarac bio strašan. Pomislio sam, što sad, doći će djeca svaki čas, moram pripremiti ručak. Ali, pomogli su mi. To je sve betonska ploča. Stavili su ga na jednu deku i odvukli hodnikom u sobu u kojoj nismo spavali te su ga spustili... Ja sam je onda zaključao.
Kako ste očistili krv?
- Strašno mi je bilo. Drhtao sam kao prut. Djeca trebaju doći, ručak moram napraviti... Ali uspio sam očistiti. Kako, ne znam ni sam.
Rekli ste da se sve vrlo brzo zbilo. S koliko je udaraca ubijen?
- Jednim, najviše dva. Čuo sam gore lom. Kad su oni ušli, vrata su ostala otključana, i ja siđem da ih zaključam. Čuo se tup udarac. Ja sam bio u sobi s njim i tipkao sam materijale, jer nam iduće jutro trebaju izaći novine. Dao sam im znak - stavio sam plahtu - da je u redu. Luburić je sjedio u kožnoj fotelji. Otišao sam dolje i pustio ih u kuću. Išao sam s njima gore, to je 20-ak stuba. Desno su vrata, velika blagovaonica, a ravno kuhinja, sudoper, kamin. Netko je zazvonio, sletio sam dolje. Kad gore - lomovi. Tako je to bilo. Što ću, što sam mogao?
Tko je to od njih dvojice izvršio?
- Mislim, Marković, više on nego Nikola.
Je li vam to priznao?
-Pa vidio sam.
Što? Držao je šipku u ruci?
- Ne.
Kako ste to onda zaključili?
- Po priči. Rekao je: “A jesam ga...!” A i krupniji je, jači od Nikole. Mislim da je šipku nosio u rukavu, ispod kaputa.
Kako vas je kontaktirala Udba?
- Kad sam došao u Jugoslaviju, ostvario sam kontakt.
Nikad prije?
- Nikad. A poslije sam doživio preobraćenje. Imao sam izvanredne ljude na funkcijama i tretman kakav nitko više neće moći imati.
Povlašteni udbaš
Udba vam je kupila stan u Sarajevu, Beogradu, BMW... Jeste li dobili još što? Novac?
- Nije, što će mi kupiti više? Svagdje sam bio povlašten. Pa imao sam novca koliko sam htio.
Jeste li u atentatu sudjelovali zbog oca ili zbog Pavelića?
- Sudjelovao sam 95 posto zbog oca, a pet posto zato što je uvijek u meni ostao Ante Pavelić... On je moj susjed. Pavelić je iz Bradine, kod Konjica. Mi smo kao djeca pjevali: “Bradina, selo malo...” To uđe u dušu, u srce, teško je to poslije eliminirati. I sam sam znao napisati koju pjesmicu, naprimjer: “Španjolska, pomajko Hrvata, tvoj Madrid jedini od zlata, jer u njemu Ante sada leži...”
Jeste li išli na Pavelićev grob?
- Jesam, više puta, i slikao se, i smatrao to svojom ljudskom obvezom kada sam došao u Španjolsku. Pa s tim sam ciljem i došao.
Kada vas je počela peći savjest?
- Kad sam vidio da sam izigran, već sam se u Barceloni razočarao, tu večer, 20. travnja. U Valenciji su me dočekali. Ajmo, kažu, u Barceloni ćemo se naći pa idemo od centra - centrom se smatrao Madrid - i onda u Kanadu. I kad sam vidio da sam u Barceloni ostavljen na cjedilu, sad se valja meni snalaziti, hitno napuštati prostor Španjolske.
Je li istina da ste prije odlaska u Španjolsku surađivali sa šefom Službe državne bezbjednosti BiH Fehimom Halilovićem kako biste izbjegli odlazak u zatvor zbog krađe?
- Njega sam upoznao tek kad sam se vratio, 1969., nisam nikad surađivao s njim, ali sam bio vrlo dobar s njim poslije. Tada on i nije bio glavni gore: glavni su bili Branko Jurak i Milan Desnica. Oni su bili i ostali moji veliki prijatelji.
Za crvenu Hrvatsku
Je li vam Luburić pričao kakav je bio njegov odnos s Andrijom Hebrangom?
- Ne bih o Andriji, o njemu ću reći sve najljepše...
Je li bio suradnik ustaša?
- O Andriji ću reći sve najljepše. Ništa ružno o njemu ne mogu reći, a o sinu bih još i mogao reći nešto što ne valja.
Je li ili nije surađivao s njima?
- Andrija je bio vrlo dobar čovjek. A zadavljen je. To je sve što znam.
Njega su pustili iz Jasenovca.
- Znam ja to bolje nego itko. Nemojte se ljutiti, o tom čovjeku sve najbolje. On je rekao u jednom trenutku i samom Maksu, kad su vidjeli da ga ne može nitko obraditi: I ja se borim za Hrvatsku, ali crvenu.
Što mislite o Hebrangovoj izjavi u NIN-u?
- Dobro, Luburić je u emigraciji, u svojim tekstovima, tražio određenu pomirbu. Nije volio komuniste, ma jok, to su glupe priče - ali se zalagao za izmirenje s njima, vidio je stvarnost. Meni je nekoliko puta rekao da ćemo, ako treba, za Hrvatsku i s Rusima.
Slažete li se s Hebrangom ili ne?
- Djelomice da. U dosta se dijelova ne slažem s njegovim izjavama. Čitao sam to u NIN-u, pa i Jergovića. To što on govori, 80 posto ne stoji.
S čime se ne slažete?
Maksova borba, dok je bio ovdje, za vrijeme NDH, nije bila u cilju hrvatske države, jer ne može jedan zapovjednik raditi ono što je on radio. Kad je on meni pričao neke sekvence, npr. kako je časnike koji nisu bili podobni samo u času određenih njegovih razmišljanja, tako divne ljude, likvidirao, bilo je to užasno slušati. Zato se ne slažem s Hebrangom u tom segmentu. Jest on bio za Hrvatsku, ali za onu svoju, Maksovu Hrvatsku. U njoj ne bi bilo dobro mnogima...
Hebrang kaže da Tito nije bio Hrvat. Je li on za vas bio Hrvat? Je li bio ratni zločinac?
- Joj, dovodite me u neugodnu situaciju. Tito je do 1948. bio satrap, poslije je odigrao fantastičnu rolu za Hrvatsku, rolu koju bi svaki čovjek poželio, i ne bih ga se odrekao kao Hrvata. Zahvaljujući Titu i nekim njegovim potezima donesen je 1974. Ustav koji je omogućio slobodnu hrvatsku državu u dobrim granicama.
Luburić je živio luksuzno?
- Bio mu je cilj da uživa, da mu bude dobro, imao je velike blagodati. Imali smo na raspolaganju i avion, i helikopter, i dobivao je novac od naših ogranaka u Njemačkoj, Švedskoj, Kanadi, Australiji...
Što mislite o Luburiću i pomirbi?
- Ja sam zagovornik hrvatske pomirbe. To nije bilo Maksova ideja, nego ideja Dabe Peranića. Maks je to dobro plasirao i predstavio kao svoja razmišljanja, da napravi otklon od HOP-a, ali u biti nije tako razmišljao. Štoviše, sasvim je drugačije razmišljao i radio, ali papir podnosi svašta.
Od Zemuna do Kotora
Živjeli ste s njim dvije godine i mjesec dana. Kako je točno razmišljao?
- On je bio za Hrvatsku s granicom od Zemuna do Kotora. Bio je, vjerojatno, za onakve odnose kakve su oni uspostavili, što nikako ne može biti vrijedno spomena, jer su najljepše dijelove Hrvatske ustupili drugoj državi. Pa i u onome dijelu gdje su obnašali vlast nisu se, kažu, pitali za mišljenje, ja to znam. Tužili su se: Mi nismo mogli, mi nismo imali vlast. Pa što niste išli u šumu? Kako su partizani išli u šumu? Vi niste iskoristili šansu, ne treba uzeti državu kakvu ti je netko daje, osakaćenu... Tu Andrija Hebrang nema pravo... Luburić ne bi pristao sudjelovati u vlasti gdje se pola države daje nekomu drugom. Da ste vi imali prilike čuti njegovu suprugu kad izjavljuje kako joj je bio mukotrpan život s Maksom...
Na što se tužila?
- Na njegov surov-sirov odnos. Ona nije bila nekakva ljepotica, ali je bila izvanredan karakter. Vrlo često znali smo nedjeljom sjesti i popiti sok. Kad je čula što je Maks radio, počela se žaliti. Nije mogla do vlasti. Španjolske vlasti su na nju vršile presiju, to je bilo strašno, no ona je ostvarila kontakte s nekim Hrvatima dok ja još nisam došao u Španjolsku. Voljela me i pitala me je li stvarno to tako bilo. Ja sam joj odgovorio da ne znam jer sam rođen 1945.
Komu su djeca, Domagoj, Drina, Vjekoslav i Milica, dodijeljena?
- Njoj.
Koliki je imetak imao Luburić?
- Nisam mogao znati. Nisam sebi nikad ni dopustio da ulazim u to. Svu sam poštu sam otvarao, samo mi je za određena pisma rekao da ne trebam. Manje važna korespondencija išla je preko mene. Bilo je nekoliko ljudi kojih pisma nisam smio dirati, rekao bi mi: Nemoj, mali, ovo, to ću ja. Ja sam išao u poštu, ali u banku nisam. Nisam ja bio policajac, niti sam bio ubačen.
Kakva mu je bila kuća, je li imao umjetnina?
- Kuća je bila izvanredna. Imao je mnogo slika i mnogo zlatnine. Ja sam dobio od njega za 10. travnja 1967. divan medaljon. To mi je sad u ratu stradalo. S jedne je strane bila Hrvatska u povijesnim granicama. Držao je dukata, zlatnine za poklone, za naše dužnosnike.
To se kovalo u zlatarni, znam da smo imali toga. Dragog kamenja nisam vidio. Slika i umjetnina imao je dosta, većinom Španjolce, Goyu, El Greca, mislim da su to bili originali, zatim Nizozemce, Talijane. Imao je, kada sam došao, samo jedan auto, Dodge, veliko američko vozlio koje je stajalo u garaži. Imao je vozača, ali je i sam vozio.
Zašto Dodge?
- Bio je krupan. Imao je vrat kao ja struk. Mislim da je tada imao najmanje 110 kila.
Kakva je zdravlja bio?
- Relativno dobrog. Bio je mlad, 57 godina.
Jeste li se bojali da će vas Luburićeva djeca napasti?
- Dosta sam ih učio hrvatski, ali nisu to voljela, i vrlo su loše i malo učila. Nisam se bojao da će me kontaktirati. Moj je strah sveden na neobaviještene ljude u bivšoj Jugoslaviji, konkretno u Hrvatskoj i BiH.
UBOJICA KOJI SE NIJE MOLIO BOGU
Maks Luburić je bio slab vjernik
Jesu li za vas nacija i vjera isto?
- Nisu. Ja sam prvo Hrvat jer, kada su me rodili, bio sam Hrvat, a kad su me odnijeli u crkvu, onda su me krstili, i tek sam tada postao katolik. Vjera se stječe.
Je li Luburić bio veliki vjernik?
- Bio je slab vjernik. Ja sam često išao u crkvu jer mi je zaručnica bila kći najuglednije osobe u mjestu, i mi smo najmanje jedanput na tjedan išli na misu. Znali smo i češće. Luburić nije bio duhovan, nije ispovijedao vjeru na pravi način, kako treba. Ne znam je li dva puta na godinu išao u crkvu.
Djeca jesu, jer su živjela u kolegiju, i mati im je na tome inzistirala. Svake nedjelje kad je dolazila, išla bi sa mnom u crkvu, s djecom. Ja kad sam došao, on je bio slobodan. Znam da je imao neku ženu, da su se družili, on je išao k njoj...
O čemu ste najviše razgovarali?
- O odnosima za vrijeme rata, NDH, predratnom vremenu, mene je mnogošto zanimalo. Ja sam gutao dosta toga što je on pričao i s ushićenjem sam primao njegove govore. Bilo mi ga je drago slušati, smatrao sam da je to što govori za dobro Hrvatske, no poslije sam promijenio mišljenje. Samo se magarac ne mijenja.
Je li vam se neka tema urezala u pamćenje?
- Jest, vješanje ljudi 1945. u Sarajevu u odlasku. To nije trebao učiniti, povješati 60 ljudi bez razloga. Na svakom kestenu na Marin dvoru, na svakoj grani, visio je jedan čovjek. To nije trebalo.
Jeste li mu se u razgovoru smjeli suprotstaviti?
- Vrlo malo, zato što sam se u mnogim stvarima s njime slagao.
Je li se ikad kajao za ono što je činio u ratu?
- On je ostao dosljedan. Kretao se u takvu krugu, to su bili ljudi dosta slični njemu po načinu razmišljanja.
A što vi mislite, je li se možda u sebi kajao, ali to nije htio pokazati?
- Ne vjerujem.
Kakvo je imao obrazovanje?
- Nikakvo, ali je bio pametan. O svemu smo pričali: o klasičnoj glazbi, narodnim običajima... Imali smo vrlo bogatu biblioteku.
FRANCESCO BAYARRI, španjolski novinar, autor prvog intervjua s Ilijom Stanićem
Vjerujem da je Stanić ubio Luburića nakon jedne svađe
“Bio mi je profesionalni i privatni izazov pronaći Iliju Stanića. I sama priča vrlo je zanimljiva, zbog povijesne važnosti koja se pridaje Vjekoslavu Maksu Luburiću, ali i zato što ni španjolska ni Interpol nikada nisu uspjeli naći Stanića”, rekao je u razgovoru za Globus Francesc Bayarri, autor prvog intervjua s Ilijom Stanićem, iz 2005., koji je španjolski novinar upriličio za potrebe TV serije o naslijeđu frankizma.
Bayarri (48), koji je 28 godina novinar i koji danas uređuje tjednik Sveučilišta u Valenciji, a osam godina bio je i dopisnik iz Valencije dnevnika El Pais, rekao nam je kako je nakon svega što je poduzeo da sazna istinu o Luburićevoj smrti konstruirao vlastitu verziju događaja 20. travnja 1969. u Luburićevoj vili u Carcagenteu, po kojoj je likvidator generala Drinjanina upravo Ilija Stanić.
Bayarri je, uz ostalo, sakupio nekoliko sati snimanih Stanićevih izjava, razgovarao je sa svjedocima, sudskim vještacima, sucima i temeljito preslušao Stanićev iskaz dan policiji u Sarajevu 1969. Premda Stanić danas tvrdi da je on samo jedan od sudionika u konspiraciji koju je inicirala obitelj Pavelić i organizacija HOP, Bayarri kaže: “Nevjerojatno mi je što je živio pod svojim imenom u Sarajevu i bio funkcioner, a tražila ga je međunarodna policija. Rekao je da je u svibnju 1969. bio mjesec dana u Bruxellesu, što ne vjerujem, i onda letio u Milano s njemačkom putovnicom, a ne govori njemački...
Mislim da je bio zatvoren u nečijoj kući i da mu je taj netko pomagao mjesec dana prije atentata. Za mene je to jedan od najvećih misterija ovog slučaja. Mislim da Stanić nije radio za Udbu prije dolaska u Španjolsku. Vjerujem da je Luburića ubio nakon nekakve svađe. U svojoj knjizi ‘Cita a Sarajevo’ nudim dokaze za to.”
OD UDBE DO HDZ-a
Razočarao sam se u Tuđmanu jer je podlegao Šuškovoj politici
Kakav je vaš odnos prema Franji Tuđmanu?
- Izmijenjen. Razočarao sam se u njemu, iako mislim da mu je dosta toga podmetnuto. Cijenim ga, pokoj mu duši, ali je malo podlegao politici Gojka Šuška. Ne mogu shvatiti da je on mogao utjecati na predsjednika Tuđmana, taj primitivac što se okitio ljudima kao što su Rojs i ostali.
Kad ste se opredijelili za HDZ?
- Čim je stranka osnovana u Sarajevu, ja sam član pod rednim brojem 101.
Tijekom srpske agresije na Sarajevo jedno ste vrijeme obavljali vojnu funkciju.
- U Sarajevu sam bio cijelo vrijeme rata, a poslije sam obnašao funkciju pomoćnika zapovjednika za sigurnost Druge brčke brigade.
A što ste radili 80-ih?
- U Beogradu sam nakon dolaska živio osam godina. Potom sam se smjestio u Sarajevo, ovdje u Stojčevac.
Je li istina da ste, da biste se spasili od zatvora zbog krađe, nudili jugoslavenskom konzulu Mili Nesiću dokumente o ustašama i Luburiću u Španjolskoj te plan o miniranju jugoslavenske ambasade u Parizu?
- Mnogo ljudi izmišljaju. Ja jesam vodio određene akcije, bio sam baš revolucionaran, i uvijek sam ostao takav. Međutim, ja sam se morao koristiti tom svojom novostvorenom pozicijom. Uzeo sam u zaštitu dvojicu ljudi, Hrvata, i neću dok sam živ o njima govoriti, da im ne nanesem štetu, ni njima ni Hrvatskoj.