TRAILER
Vjerojatno je i za ozbiljan zločin lakše smisliti uvjerljiv alibi nego za ostanak u Zagrebu u prvoj polovici kolovoza. Ja, Irena Škorić, filmska redateljica i scenaristica, snimam svoj eksperimentalni film “U koji file da stavim svoje srce” za koji su mi potrebne prazne zagrebačke ulice usred dana. Osim američke milijunske produkcije i prve polovice mjeseca kolovoza, njih ne bi mogla ovako isprazniti ni nogometna repka u nekom polufinalu. Kad bih vam prišapnula da sam usred ljeta u Zagrebu kao pobunjenik protiv ljetnih gužvetina, terora raznih zrća i carpe diema, s kojih naši novinari javljaju važnija događanja nego iz spaljenog Londona, da za svoje neko moguće more čekam da se sva ta krda nalegla na obalu povuku u svoja zimska staništa, ne biste mi vjerovali. Jer zašto, kvragu, barem nisam na nekom od mnoštva filmskih festivala?! Bila sam i tamo, sa svojim glazbenim dokumentarnim filmom o skladatelju Berislavu Šipušu, u kanjonu Paklenice, gdje sam, koliko je bilo hladno, žalila što nisam ponijela svoju dabrovu šubaru.
MANJAK U POPISU STANOVNIŠTVA
Državni je Sabor nešto drugo. Tu je uvijek pravi šušur od crnih auta i TV ekipa koje sačekuju ministre i dužnosnike. I jednih i drugih, broj se s vremenom rapidno smanjuje, jer prebivalište im se seli u jedno šarmantno zagrebačko naselje zvano Remetinec.
Pomišljam kako bi mi ona slavna paradna postrojba na praznom Markovu trgu super legla za jedan kadar mojeg eksperimentalca, a i Japanci bi osim mene imali što fotkati.
PONY ZA PUNI KRUG
Dok UV faktor poprima čudovišne dimenzije, zemlja i nebesa se tresu od slučaja Dajla, švicarac divlja, a burzovni se indeks strmoglavljuje, ja sam na zelenom valu, na crvenom Pony biciklu.
- Što radiš tu, mala? - pita me policajac, ne zato što sam nasred ceste, a ne na biciklističkoj stazi, nego zato što sam u ovo doba godine u Zagrebu. Njemu je oko dvadeset, pa ono “mala” ne shvaćam kao uvredu, nego kompliment, jer to znači da izgledam mlađa nego što jesam.
Velim mu da obilazim lokacije za svoj eksperimentalni film.
- A-ha - veli on. Za film je čuo, ali ovo eksperimentalni zvuči mu sumnjivo. Mislila sam da gleda moje noge, a on je pasao po Ponyju.
- Takvog je imao moj dida. Odakle ti?
- S Hrelića – priznajem porijeklo.
- Nisam imala love za taksi natrag, ali je bilo dosta za Pony - pojašnjavam i jedva se susprežem da ne zabrijem na svoju strast za Hrelićem.
- Jel’ može jedan krug? – pita on molećivo.
- Može, al’ mu ne rade bremze.
Semafor je, kao i naše državne institucije, radio svoj posao kao da na zelenom valu ima auta, a on je otfurao puni krug.
U SJEDIŠTU GESTAPA
Kako je vani, je li grad pun ili pust, koje je doba godine, koje je stoljeće, ovdje je nepoznato. Nekadašnja Sveučilišna knjižnica, današnji Državni arhiv, vjerojatno je najljepša secesija koju imamo. Ovdje se snimalo mnogo filmova, od domaćih do inozemnih. Rijetko je ova scenografija glumila samu sebe, a ponekad bi bila napuštena banka, aukcijska dvorana, sjedište Gestapa. Ovdje je nepristojno govoriti, pogotovo glasno. Tu se čuju samo koraci, škripa stolica i prekidači na lampama. Sigurna sam da su ovdje samo filmske ekipe galamile, jer filmaši imaju svoja pravila, a svaki im prostor služi samo kao scenografija za taj dan. I u doba knjižnice, kad bih ponekad navratila nauživati se ljepote i povijesti, često bih bila sama. A sada je ovo moja scenografija u budućem filmu. Zamišljam kadar kako čovjek u odijelu iz devetstotih prošlog stoljeća, pokraj svjetiljki koje su nekad obasjavale stare knjige, sjedi s laptopom na koljenima. Svjetiljke su ugašene i osim svjetla kroz vitraje, jedino svjetlo dolazi s ekrana njegova laptopa.
HOROR ZA TETU IZ POREZNE
Sama pred kafićem u podne. Čisti horor. Pada mi na um početak Carpenterova kultnog filma: L. A. oko podne. Sve prazno. Jeza je tu. Prvi tip koji se pojavi mora biti žrtva ili ubojica. Konobar je simpa, ali gleda me podozrivo. Ne uklapam se u žanr, ne uklapam mu se u ništa. Da imam kofer s naljepnicama, pomislio bi da me je prijeko, na aveniji, iskrcao bus Croatia Airlinesa. Ne sličim mu na tetu iz sanitarne, ali možda sam cura iz porezne kojoj nisu dali dopust, pa sva nabrijana hvata prekršitelje, onda kad se najmanje nadaju. Triput mi je pokazao račun za limunadu kao da je riječ o državnom dokumentu.
TOP I VJEŠTICA
Na Gornjem gradu sada nije ništa pustije nego u bilo koje drugo doba godine, osim što me fotkala grupa japanskih turista za koje sam bila jedino živo biće na koje su nabasali u proteklih sat vremena. Pitali su me nešto o gričkoj kuli, a ja im nisam znala reći ništa više od gričke vještice i gričkog topa koji puca zato da se time raspoznaju pravi Zagrepčani od lažnih; kako veli drevni vic, oni prvi pogledaju na sat, a drugi se bacaju u zaklon.
KOZARA
Ovako praznu Ilicu i Frankopansku po danu pamtim samo kad su me kao curicu vodili na neku matineju u kino “Kozaru”. Ali su me odmah izveli iz kina, jer bio je to, naslov sam zaboravila, prvi tvrdi pornić koji je u socijalizmu normalno igrao u kinu, a imao je jutarnju projekciju, ne zbog djece, nego velikog interesa publike. Razmišljam o tome kako bi u mom eksperimentalnom filmu prazni totali Ilice s otvorenim dućanima trebali imati određeno dublje značenje, a osjećam u tijelu laganu drhtavicu kao siguran znak nadolazeće šoping-groznice koja bi se mogla razmahati po praznim dućanima s prvim sezonskim sniženjima.
DOBRO DOŠLI NA 7SEX7
Obožavam bazene. Ali da bi se pobilo cijelo ono životinjsko carstvo koje ljudska vrsta unosi u njih, treba jako puno klora. A ja sam alergična na taj miris, kao vrag na tamjan. Osim toga, ni u bazenu ne volim gužvu. I eto mi povijesne šanse. Svi oni heretici, veleizdajnici, čudaci koji poput mene kolovoz provode u Zagrebu, sada su, ako ne na hitnoj ili u polumraku svojih stanova, na znamenitom zagrebačkom moru, a ne na ovom bazenu. Pitam se što bi bilo da je Esther Williams bila alergična na klor, ili se tada voda još nije klorirala? U badiću dajem oduška taštini pa zamišljam da sam movie star, pa me izdaleka, telcem dugačkim kao noga, fotkaju paparazzi, a sutra će u Sunu izaći moja slika uz komentare zbog kojih će ih moj odvjetnik tužiti i tražiti milijunske odštete. Za svaki slučaj, oko bokova moj je pareo, u skladu s mojim erotskim svjetonazorom da je važnije sakriti nego pokazati. Usput, dobro došli na moj 7sex7.
KAKO VJEŽBATI GLAVOM
Joga centar Sangha, Gundulićeva. Ipak ima nešto napornije od vježbi joge, a to je moj filmski posao. Ako ostanem bez filmskog kruha, mogla bih se ovdje zaposliti. Da budem ogledni primjerak svega onog što joga nije. Umjesto meditacije, glava mi uglavnom služi da njome udaram u zidove osrednjosti, zavisti, nerazumijevanja, nemanja novaca za filmove, raznog šlamperaja i neprofesionalizma. A način mog sjedenja kad cijelu noć provedem za PC-em, mogao bi nadmašiti i najkompliciranije položaje joge.