Da, čuo sam za zajednička tuširanja dječaka s ritualnim “pranjem genitalija” i znam da je stariji dječak iz zbora prisiljavao mlađega na fellatio. No, mene su u školi “samo” tukli ko vola u kupusu – prisjetio se slavni hrvatski kontratenor Max Emanuel Cenčić manje poznate strane života u Bečkim dječacima, najpoznatijem dječjem zboru na svijetu, čiji članovi žive u internatu ili crkvenim spavaonicama. Nevini raspjevani dječaci u mornarskim odijelcima, jedan od austrijskih brendova, prije nekoliko dana našli su se u središtu skandala kad su dva bivša člana - 33-godišnji berlinski kirurg, koji je u zboru bio između 1985. i 1987., te 51-godišnji minhenski psiholog, čija je karijera u Bečkim dječacima počela 1966., a završila 1970. - progovorili o seksualnom zlostavljanju u vrijeme dok su pjevali u “Wiener Sängerknaben”. Priča se poklopila s mračnim svjedočanstvima o pedofiliji u okrilju Crkve, zbog kojih je i sam papa Benedikt XVI. bio prisiljen izreći javnu ispriku.
Jedan od dvojice bivših članova zbora posvjedočio je austrijskim medijima kako su ga nadređeni prisiljavali da pere genitalije pod tušem dok su ga drugi dječaci gledali, te da ga je, dok je imao devet godina, jedan od starijih dječaka bio prisilio na oralni seks. Drugom je, tvrdi, dirigent zbora sat vremena držao ruku “visoko na njegovim bedrima”.
Max Emanuel Cenčić, bivši solist Bečkih dječaka, imao je zvjezdani status u tom dječjem zboru, a to je, prema nekim izvorima, podrazumijevalo i svojevrsnu zaštitu od trauma koje su u to doba proživljavali njegovi zborski kolege. To je potvrdio i jedan Cenčićev bivši kolega koji je htio ostati anoniman. Ipak, zbog istih godina kao i “neimenovani 33-godišnji izvor”, ta je vijest uzbudila Cenčićeve obožavatelje u Japanu, gdje on uživa izniman status, o čemu svjedoči i činjenica da, osim u austrijskom Badenu, gdje živi, te u Parizu, kontakt-adresu ima još samo u Tokiju. Agilniji među obožavateljima počeli su se zabrinuto raspitivati nije li možda riječ o njihovu idolu.
“Boravio sam tri mjeseca u Japanu i ondje otpjevao 60-ak koncerata, od toga svaki pred oko tri tisuće ljudi. Uživo me čulo oko 120 tisuća ljudi, a gdje su još tv-gledatelji i slušatelji radija. Između svih tih ljudi sigurno ima i onih s bujnom maštom. Oni imaju na stotine manga, svojih izmišljenih stripova, o Bečkim dječacima u koja stavljaju naša prava imena. Meni to djeluje prilično homoerotično, ali to je dio njihove kulture”, objašnjava Max Emanuel Cenčić, dodajući kako je o aferi seksulanog zlostavljanja čitao u Der Standardu.
“Taj 33-godišnjak koji sad živi u Berlinu, kojega je jedan 14-godišnji kolega prisilio na fellatio, umjesto da je to odmah tada prijavio, nakon godinu je dana izišao iz internata i javio se tek sad, nakon 20 godina, sa zahtjevom da mu Bečki dječaci plate seanse kod psihoetrapeuta. Pa, mogao je prijaviti onoga 14-godišnjaka, da mu on to plati! Mogu razumjeti da to nije učinio jer djeca se srame, ali mogao je kao adolescent, kada bi terapija još imala smisla. Nije u redu da to čini sad, kad se razrješuje skandal oko pedofilije u crkvenim krugovima pa se ‘šlepa’ uz to”, komentira Max Emanuel Cenčić.
O drugom akteru priče, 51-godišnjaku iz Münchena, Cenčić kaže kako je prijavio ono što bismo danas okvalificirali klasičnim bullyingom. “Njega su djeca jednostavno rečeno – tukla. Pa, i mene su tukli ko vola kad sam krenuo u školu, i što sad, jesam li trebao prijavljivati da su me djeca psihički i fizički zlostavljala? To se događalo kod većine dječaka. Stariji su izbacivali svoje frustracije na mlađima. U to je doba bilo ‘normalno’ da nas i učitelji tuku, šamar nije bio zlostavljanje”, prisjeća se Cenčići nastavlja:
“Što se tiče seksualnog zlostavljanja, pojavila se i priča da su nas pod zajedničkim tušem, gdje nije bilo paravana, prefekti prisiljavali na rituale pranja genitalija. To je po mom sudu malo pretjerano. Morate znati da smo svakodnevno igrali nogomet i općenito se puno bavili sportom. Noćili smo u zajedničkim spavaonicama, dakle, u dvije prostorije nas 25-orica. Znate li kako zaudara ako dječak u dobi između 10 i 14 godina nakod dva dana znojenja na nogometu ne promijeni sokne ili se ne opere? Neka djeca nisu došla iz obitelji gdje su ih tomu podučili. Sjećam se, kao da je bilo jučer, kako su prefekti morali govoriti: ‘Djeco, to tako ne ide, idite pod tuš i operite se! I ne samo nešto malo gore, izvolite se i dolje oprati jer to smrdi!’”
Ipak, zašto bi dvojica s uspješnim karijerama tek sad, u zrelim godinama, progovorila? “To što je netko doktor, ne znači da je ujedno i Bog. Svi smo mi ljudi s traumama i nitko od nas nije savršen. Možda je netko od njih u ono doba doživio traumu, ali ne bih ništa prejudicirao, sve će pokazati istraga, zbog čijeg interesa u javnost ne smiju ni imena”, govori Max Emanuel Cenčić.
U međuvremenu, na službenoj web stranici Bečkih dječaka osvanula je javna isprika mogućim žrtvama. Otvoren je i hot line “telefon za prijavu” eventualnih novih slučajeva. Do ovoga trenutka zaprimljeno je ukupno 11 prijava.
“U internatu je u svakome trenutku stotinjak dječaka, a svake godine dolazi trideset novih. Od svih dosad, možda 10-20 tisuća Bečkih dječaka, ako ih se javilo samo 11, brojka je zapravo veoma mala”, kaže Cenčić. “Naravno da se svašta moglo dogoditi, ne može škola kontrolirati tko je kome što učinio. Da se sve kontrolira, ljudi bi im zamjerili da su fašistoidni, da djeca nemaju slobode i sve bi imalo kontraefekt. U doba mog djetinjstva događalo se da se djeca potuku, prolivena je i krv, znala su se djeca ‘pohvatati’ i u seksualnom smislu, ali došao bi direktor i istog trena nekoga takvoga izbacio iz internata. Nije tu bilo puno diskusije. To nije tema koje se Bečki dječaci srame, kao ni ja, samo kažem da s tim nemam veze.”
Max Emanuel Cenčić ovu aferu pomalo smatra teorijom zavjere protiv Bečkih dječaka. “Pod lupom su jer je internat prestižan, u njemu sjede moćni ljudi i zarađuje se zavidni novac pa se, naravno, postavljaju pitanja”, kaže on. “Različiti ljudi koji su s bolesnim ambicijama željeli ići u taj zbor ili na želju roditelja koji su ih gurali, mislili da će ostvariti karijeru pa nisu… Svakakvih je motiva. Neki su ondje proveli lijepo vrijeme, ali bilo ih je koji nisu jer roditelji su htjeli, a oni nisu. Ili su imali nesreću da se nisu razumjeli s učiteljima koji su bili malo stroži. Neka djeca nisu disciplinirana pa kad iziđu van, izlaze različite priče. Znate, ne naprave svi Bečki dječaci zavidnu glazbenu ili kakvu drugu karijeru karijeru: bilo je i propalica koji su završili u zatvoru! Čini mi se da je nekima od njih cijela ova afera dobro došla za vidanje rana i njihovih toliko željenih pet minuta slave. Ljutim se jer nisam imao mogućnosti za školovanja u Beču i Londonu, luksuz da budem razmažen i hirovit. Moji roditelji su se rastali, otac je nestao u ratu, a mama je bila u Beču s mojom sestrom. Nismo imali od čega živjeti, a u Hrvatsku se nismo mogli vratiti jer je bio rat pa sam nas pjevanjem u Bečkim dječacima morao uzdržavati. Ja si nisam mogao priuštiti luksuz da izigravam enfant terriblea kao neki”, kategoričan je Max Emanuel Cenčić.
Je li on (kolateralna) žrtva ljubomore koja je desetljećima klijala kod nekog bivšeg Bečkog dječaka bez apsolutnog sluha, manjeg raspona oktava i ne tako lijepa glasa? Japansku uzbunu izazvala je priča svjetski čuvenog trianglista Benjamina Schmidingera, osmerostrukog osvajača nagrade Paltinasti triangl, na čijoj je Facebook stranici objavljeno kako je taj renomirani glazbenik svojedobno, skupa sa svojim prijateljem Maxom Emanuelom Cenčićem, pobjegao iz internata Bečkih dječaka kasno jedne večeri, uzevši sa sobom samo srebrni triangl koji su namjeravali zamijeniti za hranu. Ostao je nejasan motiv njihova bijega – a Japanci su odmah “zaključili” kako je razlog za bijeg morao biti izuzetno važan. Odatle do ideje da je i poznati hrvatski glazbenik bio “žrtva”, nije trebao velik korak.