Život je more…, kažem. “Da, tako nekako. Samo što je tom frajeru bilo još gore, ja mogu micati glavom i rukama, on je mogao samo glavom. Ali da, život je more“, kaže. I zastane. S Krešimirom Butkovićem, 42-godišnjim Zagrepčaninom koji je kao mladić skočio u more, slomio vrat i ostao prikovan za invalidska kolica, razgovor započinjem aludirajući na poznatu, nagrađivanu španjolsku dramu, temeljenu na istinitom događaju. U njoj mladi mornar Ramon Sampedro - tumači ga beskrajno inspirativan Javier Bardem - također skokom u more slomi vrat, postaje kvadriplegičar, prikovan za krevet sljedećih 30 godina.
“Mnogi u tom stanju žele eutanaziju. Potpuno ih razumijem. Mogu micati samo glavom, nemaju snage za takav život“, govori Krešimir.
On je, međutim, pun planova i projekata. Kolumnist je na brojnim portalima, radove mu objavljuju književni zbornici, dosad je izdao dvije zbirke pjesama i autobiografiju (koja se odmah rasprodala!), a uskoro mu izlazi i novi roman.
Piše, svaki dan piše. Satima.
No, nakon nesreće nije uvijek bilo tako.
Tog srpnja 1990., taman uoči balvan-revolucije, imao je 17 i pol godina. Ljetovao je na Rabu, skoknuvši na par dana rodbini u Senj. Taj dan je bilo oblačno. Mareta. Mrtvo more, s valovima bez vjetra. Nisu znali hoće li se penjati na tvrđavu Nehaj ili otići na kupanje. "Hajdemo na gradsku plažu, bit će vremena za penjanje", predložio je.
ruke nisu izdržale Gradska plaža imala je mali lukobran s betonskim zidićem. Došao mu je gušt da s njega skoči u more. Kao tinejdžeri, stalno su skakali u more, uostalom. Što je bilo pliće, to je izazov bio veći. Međutim, to more nije poznavao. Razina se povukla na manje od 50 centimetara, a da to nije primijetio. Skočio je na glavu. S rukama pruženim ispred sebe u sekundi je pomislio da će se njima odbiti o stijene. Međutim, one su bile skliske od morskih trava i algi. Ruke nisu izdržale, poskliznule su se, razdvojile i Krešimir je glavom udario o stijenu. I slomio vrat. Preciznije, četvrti i peti vratni kralježak.
Nije mogao isplivati, ruke, noge, nos i usta bili su pod morem, virile su samo oči. Kao žapcu, kaže danas mirnim glasom. Pokušao je mlatarati rukama, ali nije išlo. Brčkao se jedva kao patkica, očima je strini davao znak da je stradao, međutim nitko na betonskoj plaži nije odmah uočio što se dogodilo. Zbog slomljenog vrata nije mogao podići glavu i počeo se utapati. Na 50 centimetara dubine. Srećom, već se bavio ronjenjem na dah i zahvaljujući tome zadržao je dah gotovo dvije minute. Paklene minute, najdulje u njegovu životu. U trenutku kad je odlučio ispustiti sav zrak, misleći da je gotovo, vidi da se more nad njim pjeni, vidi uzburkane mjehuriće i ruke koje ga podižu iz mora. Žamor, strka. Neka Talijanka uočila je da mu nije dobro, počela je vikati, ljudi su dotrčali i u zadnju sekundu ga izvukli. Ozljeda vratne kralježnice, pokazat će se kasnije, pretvorila ga je u kvadriplegičara.
“Dvadeset godina kasnije kupujem kolica i pita me zastupnik tvrtke kako sam nastradao. Ispričam mu o događaju u Senju, kaže čovjek: O, Bože, sjećamo se toga, moj otac te izvukao“, napominje Krešimir.
Položili su ga na betonski mul. Ležao je ravno, a imao je osjećaj da su mu noge savinute duboko ispod leđa; prekinuta leđna moždina slala je krive impulse i senzacije. Odvezli su ga u KBC Rijeka. Nakon dva dana doživio je gušenje, spojili su ga na respirator. Jedna sonda dovodila je kisik u pluća, druga hranu u želudac. Pao je na manje od 50 kilograma.
Spinalni centri “Danas me zovu Buco, obitelj brine o meni. No, što će biti kad majka i otac ostare i umru?! Nažalost, mi nemamo spinalnih centara. O ljudima poput mene, koji ovisimo o tuđoj pomoći, skrbe roditelji dok su živi i dok mogu. A onda nas društvo pospremi u domove za starije i nemoćne gdje mnogi ubrzo umru od dekubitusa i urinarnih infekcija. Gradonačelnik mog grada, Bandić, radije napravi fontane, nego adekvatan dom za osobe s invaliditetom. Ono što su počeli graditi na Jarunu, zapelo je i pretvorilo se u štakornjak. Rekli su da će jedan napraviti na Kajzerici. Koliko vidimo, zasad su nikli samo brojni kineski dućani", iznosi Krešimir mirnim tonom. “Ljubljana ima spinalni centar već šest desetljeća. Imaju odlične domove koji skrbe za osobe s invaliditetom. Prijatelj mi kaže da se nakon smrti roditelja preselim u Sloveniju… Ne znam“, uzdahnuo je.
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA