U šesnaest godina svoga postojanja novosadski je festival Exit od službenih vlasti dobio čak 16 milijuna eura potpore. Svake godine grad Novi Sad i država Srbija svojem najpoznatijem kulturnom proizvodu daju, svaki, pola milijuna eura. Ove godine zagrebački festival INmusic slavi desetu godinu svojeg postojanja. Koliko je ovaj, najveći i najbolji domaći glazbeni festival, dobio do sada podrške gradskih glazbenih vijeća u novcima? Nevjerojatnih – 0 kuna.
Tek je lani, prvi put, korištenje prostora na Jarunu – Otoka mladosti – grad organizatorima prepustio bez naplate. Isto tako, tek je prošlog ljeta, inače na svim događajima prisutan gradonačelnik Milan Bandić, a valjda na nagovor svoje tadašnje zamjenice Sandre Švaljek, prvi put posjetio rokersko događanje na Jarunu. I tada je organizatoru Zoranu Mariću obećao znatniju potporu za festival iz gradskog proračuna. No, Bandić je završio u zatvoru i iako je gradom nastavila neko vrijeme upravljati Marićevom festivalu naklonjena Sandra Švaljek, kad su prije desetak dana napokon objavljeni rezultati natječaja Javne potrebe u kulturi za 2015. godine (glazbena umjetnost), pokazalo se da je Marićev festival, baš kao i bilo koje drugo rokersko događanje u gradu, ponovno dobilo – šipak.
Ništa bolja situacija nije ni na državnoj razini pa se tako od glazbe financira samo klasična i jazz glazba. Na ovakvu raspodjelu javnih sredstava reagirala je Udruga Promo, čiji je najglasniji član upravo Zoran Marić, no u Udruzi je i Mate Škugor iz Žednog uha, Dražen Goreta iz Tvornice, ekipa iz Močvare i Pozitivnog ritma koji organiziraju festivale u Puli…
Marić tvrdi da javnog novca ima, no da ga dobivaju samo neki, a kao glavne krivce za takvu raspodjelu javnih sredstava navodi Tedija Lušetića, zamjenika pročelnika Ureda za kulturu, i Berislava Šipuša, dosadašnjeg zamjenika ministrice kulture, aktualnog v.d. ministra i po nekim kalkulacijama izglednog novog ministra. Iako obojica lakonski odbacuju sve optužbe o “klasičarskom lobiju”, tvrdeći kako organizatori rock koncerata ipak dobivaju neka sredstva, ali iz drugih javnih izvora, te naglašavajući kako se oni ipak bave nekom barem donekle komercijalnom djelatnošću, rock promotori, odnosno kako oni sebe vole nazivati organizatori koncerata autorske suvremene glazbe, inzistiraju na tome da raspodjela javnog novca mora biti pravednija te svojim glasnim nastupom još jednom otvaraju ono vječno pitanje – kako to da porez državi plaćamo svi, a onda država tim novcem financira isključivo elitnu kulturu?
“Ključni problem je u tome da mi danas, u 2015. godini, moramo dokazivati da je rock‘n’roll umjetnost, što je potpuno skandalozno”, govori Zoran Marić koji ovoga puta djeluje doista odlučno, kao osoba koja neće dopustiti da se na ovakav način raspletu događaji.
Nažalost, nije uspio utjecati na to da se u zagrebačkoj skupšitini ne prihvati kulturna strategija za sljedećih osam godina u kojoj se – trebamo li to uopće govoriti – nešto što se zove rock koncerti uopće ne spominje. I to u gradu kojem je upravo njegova rokerska prošlost važno mjesto identifikacije!
“Mislim da sam se svojim radom u posljednjih 15 godina doista afirmirao, baš kao i ostale kolege promotori, i svi zajedno smo prošli razne modele pokušaja dobivanja novca od službenih strukura. I sve to prilično bezuspješno. Nasilje nad stvarnošću je takvo da se u analizi proteklog razdoblja, u kulturnoj strategiji Zagreba za sljedećih osam godina, uopće ne spominje INmusic festival, baš kao nijedan koncert održan u Tvornici ili Močvari. To se jedino može objasniti kao podvala Tedija Lušetića”, doista je ljut Zoran Marić koji ovakvo, kvazielitističko financiranje kulture drži primjerenije feudalnim vremenima kad je sve povlastice imao tek mali krug ljudi. Za razliku od naših susjeda u Novom Sadu koji su na vrijeme prepoznali kulturni, finacijski i turistički potencijal u festivalu koji se održava u njihovu gradu.
“Potpomažući Exit oni su tako ispunili kulturne potrebe velikog djela tamošnjeg stanovništa, grad je zbog festivala postao turistička destinacija, a kultura se jednom pokazala i kao iznimno korisna za gospodarstvo”, upozorava Marić i nastavlja. “Užasno je važno uvidjeti kako kultura ne mora samo trošiti javna sredstva nego može imati i svoj gospodarski potencijal, dakle može stvarati nove vrijednosti, i to ne samo na duhovnoj razini. Naravno, time ne mislim da sve u kulturi mora biti na takav način isplativo, no držim da se to barem mora cijeniti i samim time da treba podržati festivalsko i klupsko promotorstvo.”
Priča o INmusicu zapravo je počela još prije 18 godina kad je u Rupi na Filozofskom fakultetu krenuo program Multikultura tada studenta etnologije i filozofije Zorana Marića, koji je u Zagreb iz Slavonskoga Broda došao početkom 90-ih. Prvi programi bili su posvećeni romskoj zajednici u Hrvatskoj.
“Upravo zahvaljujući djelovanju Multikulture neki romski izvođači su ušli u mainstream, a posebno mi je drago što romska zajednica danas ima svojeg zastupnika u Saboru već drugi mandat zaredom. Prvi veći koncert koji smo radili bio je Dertum u Pauku. To je bosansko-slovenski bend koji izvodi suvremenu inačicu sevdaha”, prisjeća se Marić koji je tako u Zagreb doveo i Tinariwen, pa Cesariju Evoru, Ibrahima Ferrera, da nabrojimo samo neke izvođače.
“Tako sam ušao u taj svijet organizacije pop rock koncerata. Primijećeno je da se snalazim s world music izvođačima pa su me počeli kontaktirati i drugi agenti. Presudni događaj bio je kad sam nakon uspješnog ciklusa world music koncerata 2006. godine za prvi INmusic uspio dobiti u tom trenutku grupu oko koje je bio najveći hype u svijetu – Franz Ferdinand”, prisjeća se Marić koji objašnjava kako danas organizacija trodnevnog festivala na Jarunu stoji 10 milijuna kuna.
“A mi smo ove godine iz nekog fonda za međugradsku suradnju dobili 100.000 kuna, dakle jedan posto budžeta. Jedini koji nas je u ovih deset godina prepoznao kao potencijalnog partnera je Turistička zajednica grada Zagreba i oni znaju da smo mi najuspješnija gradska ljetna manifestacija. Zbog INmusica u Zagrebu bude ostvareno 30.000 noćenja, što je prihod za grad Zagreb od najmanje 15 milijuna kuna. A mi se, unatoč tome, mučimo s preživljavanjem”, kaže direktor INmusica.
A da bi se jedan takav festival uspješno organizirao s poslom je potrebno krenuti već dva mjeseca nakon završetka prethodnog izdanja. “Novi festival počinjemo raditi praktički odmah, u osmom, devetom mjesecu i najvažnije je dogovaranje bendova, slaganje line-upa. Jer mi sada već na organizacijskom nivou znamo sve što treba. Najteže je bilo na početku, a organiziranje festivala je onaj tip posla o kojem gotovo ništa ne možeš saznati unaprijed već je poput plivanja, možeš ga naučiti tek kada skočiš u vodu. Pa smo tako i mi, svake godine učili na svojim greškama”, prisjeća se Marić koji tvrdi da što se tiče INmusica nikad nije bilo radikalnih grešaka jer “da ih je bilo, ne bismo preživjeli”.
“Najvažniji je ipak odabir izvođača, a mi tu nikada nismo napravili fatalnu grešku. Griješili smo u organizaciji, u tome kako posložiti infrastrukturu, šankove. A onda, kad smo svladali sustav, e onda je došla fiskalizacija. Fiskalizacija se nad nama nadvila kao ogromni problem jer zakonodavac nije razmišljao o tome kako provesti zakon na jednom događanju gdje je više od deset tisuća ljudi. To smo riješili beskontaktnim plaćanjem, a do tog tehnološkog rješenja smo došli zahvaljujući OTP banci. Da nismo našli sponzora, to ne bismo mogli napraviti jer je takvo tehnološko rješenje ipak skupo”, govori Marić.
Slaganje idealno zamišljenog line-upa je pak jedna sasvim druga “filozofija”. Razmišlja se o tome tko objavljuje nove albume, tko ide na turneju, je li u vrijeme održavanja festivala negdje u blizini. Kad se sve posloži, onda se šalju ponude agentima bendova.
“A da INmusic ima itekako dobar status i ugled među europskim festivalima, o čemu najbolje govori naš program posljednje tri godine. U Zagrebu su prije tri godine nastupali Arctic Monkeys, neposredno prije velikog nastupa na Glastonburyju, a te godine europska publika ih je proglasila najboljim festivalskim headlinerima. Lani smo imali The Black Keys, a ove godine imamo Florence and the Machine i mislim da to najbolje govori o tome kako je naša reputacija – ogromna. Florence recimo ne svira uopće u Italiji, a bome ni u Austriji, a svira u Hrvatskoj. Za Veliku Britaniju još nije objavila datume koncerata, no tvrdi da će svirati na samo jednom festivalu. Tako da mislim da hrvatska publika ima veliku privilegiju što će je ovo ljeto vidjeti na Jarunu. I sve to za cijenu ulaznice od 40 eura. A cijena ulaznica za slične festivale vani je od 150 do 200 eura”, ponovno se pojavljuje gorčina u Marićevu glasu.
“Iako imamo jako kvalitetan program, nikako ne možemo konkurirati europskim festivalima kao što je recimo mađarski Sziget festival kojem je glavni partner Budimpešta ili festival Rock na Seini kojem je glavni partner Pariz. Barcelona je glavni partner Primavera festivala, no Zagreb nije glavni partner INmusica. Naprotiv, nas se godinama ignorira unatoč našim sjajnim rezultatima. I zato smo se odlučili suprotstaviti ovakvoj kulturnoj politici koja se provodi u gradskom Uredu za kulturu. Iako je gradonačelnik Bandić još prošlo ljeto donio odluku da će Zagreb sto posto stajati iza organizacije 10. INmusica, do toga nije došlo isključivo zato što je zamjenik pročelnika Tedi Lušetić, potpomognut vijećem za glazbu sastavljenim isključivo od klasičnih glazbenika, odlučio drukčije! To je ignoriranje i podcjenjivanje. Ako Zagreb film festival, ZagrebDOX ili Animafest od grada dobivaju oko 800.000 kuna, zašto i mi ne bismo dobili toliko? Mi ne tražimo više. Neka dobijemo isto koliko i oni, a mi ćemo ostalo zaraditi. I ti festivali imaju jake sponzore i prodaju ulaznice, a ovolikim sufinanciranjem njihovi budžeti su pokriveni i više od 50 posto, što im omogućava da onda mogu normalno raditi. Većina tih festivala nema međunarodnu relevantnost kao što je ima INmusic, niti generiraju prihode za grad kakve mi stvaramo.”
U radu INmusica cijele godine radi tek šest ljudi, a u samoj organizaciji festivala svake godine sudjeluju oko njih 1000. Tijekom godine u organizaciji festivala dogodi se još poneki koncert, kao nedavno Morrisey na Velesajmu. “No, tu smo uvijek oprezni jer si nikako ne smijemo dopustiti gubitke. Voljeli bismo mi organizirati i koncerte izvođača kao što je recimo Neil Young, no to je nemoguće bez ozbiljne potpore jer je to za naše uvjete – preskupo. Naša publika još nije sposobna platiti tržišnu cijenu takvog koncerta, a nekako mi se čini da bi ipak bilo važno da vidimo Neila Younga uživo u Zagrebu. Jer to je kulturna vrijednost koju ćemo propustiti ako se nešto ne promijeni”, kaže Marić koji još ne zna hoće li i ove godine biti neki najavni koncert festivala, kao što su lani bili veličanstveni Queens of the Stone Age, a prije dvije godine fabulozni Wilco.
Na pitanje ima li neki izvođač kojeg već godinama bezuspješno naganja za INmusic, naš sugovornik kao iz topa odgovara. ”Beck! Ali on vrlo rijetko svira. Ove godine je u Europi, ali održat će tek nekoliko koncerata. Pokušali smo dovesti i Neila Younga, no to je za nas financijski ipak bio preveliki zalogaj. Da imamo financijsku potporu grada, naš program bi bio još bolji i bogatiji”,kaže Marić koji vjeruje da njegov festival ima prostora za rast.
“S ulaznicom od 40 eura mi smo Best Buy festival u Europi i siguran sam da još više strane publike možemo privući u Zagreb. Zemlja polako izlazi iz krize pa će ta cijena možda s vremenom biti čak i 50 eura, no to će i dalje biti najjeftinije u Europi. Nama je, u ovom stadiju festivala, nužno uključivanje grada koji bi recimo potrošio dva milijuna kuna na reklamiranje festivala u Europi. Jer mi sada, s Florence and the Machine, Placebom i Franzom Ferdinandom kao headlinerima sigurno možemo privući mnogo publike iz Europe. Samo nam je potrebna reklama”, govori Marić koji vjeruje da na Otok mladosti stane i do 35.000 ljudi po jednoj večeri. (Do sada ih je bilo najviše 25.000.)
No, što će se dogoditi ako ova inicijativa ni ovoga puta ne uspije probiti okoštale gradske strukture? “Nećemo odustati jer ovo nije kratkoročna inicijativa. Ako se potpuno ogluše na naše zahtjeve, pokušat ćemo u sve uključiti i publiku koja je zapravo najviše oštećena takvim maćehinskim odnosom prema promotorima rock glazbe”, objašnjava Zoran Marić. Znači li to još jedan referendum, no ovoga puta za pravedniju raspodjelu javnog novca? I dok se oboje smijemo, Marić odgovara ipak ne, uvjeren da nikakva politika i nikakvi pročelnici ne mogu ignorirati javni interes kakav su građani Zagreba, ali i Hrvatske pokazali za njegov festival.