Globusov magazin u novom broju donosi veliki specijal o 50 godina Hrvatskog rocka - Globus.hr

FOTO: Promocija trećeg broja magazina GlobusPad

Globusov magazin u novom broju donosi veliki specijal o 50 godina Hrvatskog rocka

Jedanaest apostola hrvatskog rocka samo u GlobusPadu potpuno otvaraju dušu i s iskustvom dugogodišnjeg staža otkrivaju je li se isplatio takav život o kojem su sanjali mnogi a bio je dostupan samo rijetkima i koliko ih malo dijeli od rezignacije ili čak potpunog očaja

Je li najdirljiviji trenutak rock’n’rolla u Hrvata onaj u kojem jedan dobri tatica moli Gorana Bareta autogram za svoju 4-godišnju curicu Ninu koja obožava slušati “Teške boje”? Naravno da je odgovor na to pitanje sasvim nebitan, ali ono povlači za sobom neka važnija pitanja. Primjerice, hoće li nas sve nadživjeti vječni rekonvalescent Goran Bare? U travanjskom broju GlobusPada o nastanku rocka u Hrvata, jedanaest preživjelih rokera novinaru Borisu Vlašiću iz osobnog iskustva, ali s emocionalnim odmakom dugogodišnjeg rock-staža, odgovara na ta i mnoga druga pitanja koja se tiču proteklih pedeset godina glazbene revolucije u Hrvata.

Koliko ih je život štedio, ili možda ipak nije, otkrivaju pak fotografije Borisa Štajduhara. Tko je postao roker zato što se 1965. nije kvalificirao za prvenstvo Jugoslavije u boksu u Apatinu? Hoće li gađanje šampitama u apartmanu Hotela Dubrovnik biti zapamćeno kao najluđa stvar koju je neki ovdašnji bend napravio u hrvatskoj hotelijerskoj povijesti? Koja je hrvatska rock-zvijezda ljeti bježala bendu da bi radila kao poštar na otoku Krku? Kako je uopće počela hrvatska rock-revolucija? Tko je prvi rekao: Mi ne slušamo San Remo i ne pjevamo šlagere, mi sviramo rock’n’roll i fućka nam se što o tome misle milicija i Partija?

U Hrvatskoj je postojao prvi autentični kantautor Drago Mlinarec i njegova Grupa 220 koja je 1968. objavila prvi autorski album “Naši dani” s kojeg je najveći hit bio i do danas ostao – “Osmijeh”! Taj “Osmijeh” je 1975. godine bio uzor i mladom bendu u osnivanju – Parnom valjku. S druge strane, naši sjajni pokojni rock-kritičari Darko Glavan i Dražen Vrdoljak tvrdili su da je rock u bivšoj Jugoslaviji počeo 1974. godine s pojavom Bijelog dugmeta. No, središnja točka od koje polazi GlobusPadov specijal o hrvatskom rocku, pitajući se zajedno s rokerima “je li se takav rokerski život isplatio”, jest ta da je rock u Hrvatskoj počeo s Dragom Mlinarcem, a završio s Milom Kekinom.

Taj izbor bi doista mogao izazvati rasprave na sceni, možda i pokoju novinarsko-muzičarsku polemiku, no tome takvi tekstovi i služe.

Pogotovo što se GlobusPadova kratka povijest hrvatskog rock’n’rolla ne bavi gatanjima i nagađanjima, već se prihvaća jednog nesigurnog, ali opet istraživačkog puta: kroz iscrpne razgovore sa svjedocima te povijesti ispisuje je onakvom kakvom je vide njezini protagonisti. A to su Dado Topić, Željko Bebek, Husein Hasanefendić Hus, Bruno Langer, Jasenko Houra, Goran Bare, Davor Gobac, Massimo Savić, Neno Belan i Mile Kekin.

Tu je i Let 3 čije dopisivanje s novinarom Borisom Vlašićem ulazi u antologiju i hrvatskog novinarstva i hrvatskog rocka – oni su jednostavno autentični pankeri koji i u srednjim godinama inzistiraju na beskompromisnosti! A na tom je putu iskrenosti, prije slavonske nego riječke, i Dado Topić. Iako ponosan što je bio dio važnog pokreta u svjetskim razmjerima, on priznaje u GlobusPadovu specijalu: “Kada na kraju shvatiš da si pročitao sve stranice, i one crne i bijele, i spoznaš sve istine, shvatiš da nemaš municije za posljednji hitac.”

Željko Bebek otkriva da je Bijelo dugme uspjelo zahvaljujući tome što se on sjajno nadopunjavao s Goranom Bregovićem, ali i zahvaljujući dobrom receptu: “Na samom početku dogodila se pjesma ‘Kad bih bio bijelo dugme’, snimljena je kao da je na njoj sam Carlos Santana i shvatili smo da je to uspješnica kakve do tada nije bilo na ovim prostorima, a kada smo je snimili za Bijelo dugme, znali smo da će to biti zauvijek, da će ona biti recept.” A Mile Kekin iz Hladnog piva otkrio je Borisu Vlašiću zašto je postao roker: “Ne moraš poznavati teoriju glazbe, ne moraš biti zgodan, ne moraš biti ni jako inteligentan, dopušta neuredan život, to je čak i poželjno”, kaže mu Kekin.

A tko je rekao “Fuck off!” provjerite u GlobusPadu.