FOTOGRAF GODINE Luka Baljkas, 35-godišnji Zagrepčanin koji je proteklih pet godina živio i radio u Afganistanu te koordinirao letove UN-ove misije za Kabul, svoje iskustvo predstavio je, nakon povratka u domovinu, serijom fascinantnih fotografija, za koje je na manifestaciji Photo Days u Rovinju proglašen fotografom godine

Prirodne ljepote, surovi nepristupačni krajolici, zabačena mjesta dostupna samo preko teško prohodnih planinskih masiva ili iz zraka, a u svemu tom životni kaos, svakodnevni stres i život u kojemu su obične svakodnevne stvari gotovo luksuz... Siromaštvo, političke frakcije i plemenski odnosi, minska polja, teret prošlih ratova i nova, moderna strana vojska koja pokušava donijeti mir, a umjesto toga samo ubire nove žrtve...

Sve su to slike Afganistana, jedne od najopasnijih zemalja na svijetu, strateški i politički bitne točke koja već tri desetljeća živi u neprekidnom ratnom stanju. U Afganistanu su sukobi, bombaši samoubojice, teroristički napadi i pucnjava uobičajeni. Oružje je na svakom koraku i gotovo ga svatko ima, u tolikoj mjeri da lokalni plemenski šefovi imaju svoje dobro naoružane vojske, a zemlja je podijeljena na toliko različitih frakcija, političkih, kultoroloških, pa gotovo i civilizacijskih, da je kratku povijest sukoba u Afganistanu nemoguće ispričati.

Dašak optimizma Otkad je međunarodna zajednica 2002. došla upomoć Afganistanu, situacija se na početku optimistično mijenjala. Žene su zbacile burke s glave, talibani su zbrisali u planine i po već u drugim zemljama isprobanim scenarijima krenulo se s uvođenjem predstavničke demokracije.

Ipak, tradicionalno podijeljena zemlja koja nije nikad navikla živjeti u miru i u kojoj su generacije trajno oštećene građanskim ratom, zatim ratom sa Sovjetskim Savezom pa potom talibanima i na kraju združenim snagama NATO saveza, nije mogla postati drugo nego tužna međunarodna iznimka u kojoj, gotovo devet godina pošto su talibani zbačeni s vlasti, ljudi govore da im je bilo bolje u njihovo vrijeme nego nakon što su došli “bijeli spasitelji” jer su ionako podijeljenu zemlju samo još više ukopali u crnu rupu iz koje godinama i nije izlazila.

Zemlja je to koja je sama po sebi teško mjesto za život jer se priroda surovo poigrala, ostavljajući najljepša mjesta skrivenima, dok su ljudi uništili sve ostalo i nastavili uništavati čak i kada više nije bilo ni traga predodžbi da je šezdesetih godina prošloga stoljeća Kabul bio grad u kojemu su se dečki vozili na vespama, a cure hodale u minicama.

Danas je to mjesto u koje ne zalazi tko baš ne mora i koje je, uz Irak, možda prvo na listi država koje su no-go zone svijeta. S tim što, za razliku od većine drugih zemalja, za Afganistan ovo upozorenje vrijedi gotovo trideset godina i zapravo nema nekih izgleda da će se situacija doskora promijeniti... Toga su duboko svjesni svi oni koje je životni ili profesionalni put u posljednjih destak godina odveo u Srednju Aziju i njezinu najproblematičniju državu...

“Kuća” i “posao” Sve je ovo vidio i doživio Luka Baljkas, 35-godišnji Zagrepčanin koji je posljednjih pet godina živio u Kabulu, radeći u sklopu UN-ove misije kao koordinator zračnih akcija u civilnom sektoru. To je značilo da je od 2004., kad je prvi put otišao u Kabul, živio i radio u zemlji u kojoj je oprez svakodnevica. No, živjeti unutar baze postaje s vremenom neizdrživo jer se od “kuće” do “posla” putuje sto metara pa je Luka, kao i većina njegovih kolega, radije živio u unajmljenoj kući u samom Kabulu nego da se zatvorio u sigurnu bazu u kojoj je možda jednostavnije dočekati noć, ali čovjek valjda umre od dosade.

Svi civili koji rade za međunarodne organizacije u Kabulu mogu živjeti izvan zaštićenih zidova baze, ali im se preporučuje u kojim bi četvrtima trebali uzeti smještaj.

Čak i tada štiti ih bodljikava žica, ključevi, sigurnosne brave pa i sigurna soba, panic room u koju mogu pobjeći ako sve zaista krene po zlu, ako ih netko želi opljačkati, ili ubiti. A u Afganistanu je situacija doista sve gora pa nije neobično da je američki predsjednik Barack Obama kazao na početku svog mandata da je Afganistan novi američki Vijetnam, a ne puno razvikaniji, medijski atraktivniji i, logično, politički sporniji Irak, Afganistanov brat po oružju, pogibijama i sukobima koje više nitko ne razumije.

Stvarni život Kao i ostali stranci u Afganistanu, Luka je nastojao svoj život u toj zemlji prilagoditi situaciji, a opet iskoristit mogućnost što je ondje da vidi što više, da na neki način ipak stekne iskustvo života u Afganistanu, ali ne pod staklenim zvonom, nego u normalnoj komunikaciji s gradom i ljudima koji u njemu žive, naravno uvijek uz nužnu dozu zdravog razuma da je to ostvarivo onoliko koliko to sigurnosna situacija dopušta.

Bila je to igra rizika, ali toga je bio itekako svjestan sve vrijeme pa se držao utvrđenih pravila, ne izlažući se previše, ali opet ne mogavši izdržati da mu jedino mjesto u Kabulu bude relativno sigurna i zaštićena baza u kojoj su radili UN-ovci i koja je, mada civilna, ipak jedan od objekata koji se štiti.

“Što si duže u izolaciji od grada i što više vremena provodiš u bazi, zatvoren u četiri zida, to je veća mogućnost da strah prevlada i da zapravo nikada nećeš ni izaći u grad i vidjeti stvarnu sliku, onakvu kakva jest, jer te strah paralizira i ljudi se još više zatvaraju. U svemu tome, rad za UN zaista je savršena iluzija jer ti daju privid normalnosti i ugodnog posla, u smislu da imaš puno godišnjeg odmora, dobru plaću. Ako ideš na bolovanje, nitko ti neće postaviti pitanje kada ćeš se vratiti, jednog te dana očekuje i velika mirovina… Postoje svi ti neki ugodni aspekti. Nitko u UN-u, kad je na terenu, uglavnom nije dobio otkaz”, kaže Luka.

No, isto tako, u Kabulu, kada je zimi i minus dvadeset stupnjeva, a cijevi u kojima je voda za grijanje se zamrznu pa grijanja uopće nema, morao je cijepati drva kako bi ih ubacio u peć i tako se zgrijao. Alternativa je bila da u peć na lož-ulje ubacuje dizel, ali onda bi cijeli stan strašno smrdio po dizelu, i to je jedna od slika zemlje u kojoj je pet godina živio. Ljeti je pak 40 Celzijevih stupnjeva, a nema klime. Osim što je nepodnošljivo vruće, ne smije se otvarati prozor zbog komaraca pa, čak i da nema ratne opasnosti ili terorističkih napada, svakom bi došlo da poludi kad bi samo nekoliko dana probao kabulski život.

Kako je to i logično u ovakvim mjestima na zemlji, Luka se, kao i većina stranaca na privremenom radu u Afganistanu, družio sa ostalim članovima međunarodnih organizacija, među kojima je čak desetak ljudi iz Hrvatske, naravno ako se izuzmu članovi vojne misije.

Njihov je broj u stalnom porastu; Luka kaže da ih je 2004., kada je upoznao hrvatske vojne policajce u Afganistanu, gotovo sve znao po imenu, jer ih je bilo četrdesetak, a sada ih je mnogo više.

“Naravno, čovjek se privikne na svakodnevni život i ono što ga očekuje. U početku je vozač svaki dan dolazio po mene i vozio me na posao, ali ja sam s vremenom sam počeo voziti po gradu, nastojeći izbjegavati bilo kakve opasne gužve, mada, s druge stane, nikad ne znate kada se što može dogoditi. Ne smiješ se zaustavljati jer to može biti opasno... Postoji jedna latentna psihoza koja je nešto izraženija otkad su se počele događati otmice ljudi iz međunarodne zajednice civila na poslu u Afganistanu. Bili su oteti neki koje sam poznavao i sudbina im je, naravno, bila potpuno neizvjesna..."

Ništa bolje "Otmica o kojoj govorim zbila se u listopadu 2004. Oteti su bili djelatnici UN-ove agencije za izbore - Kosovljanka, Irkinja i Filipinac. U takvoj situaciji kada nema pravila i kad se zaista ne zna kome se što može dogoditi, puno je ljudi otišlo i nije se vratilo u Afganistan. Jednostavno su uzeli godišnji odmor i više se nisu vratili jer je stanje bivalo sve gore”, prisjeća se Baljkas.

“Ako se usporedi vrijeme kada sam tek došao u Kabul, 2004., s vremenom kad sam iz njega otišao, činjenica je da se stvari nisu promijenile nabolje. Oni koji su još prije mene došli u Afganistan, kažu da je sigurnije bilo prije 2004., da su stranci mogli slobodno šetati ulicama... Ja sam barem iskusio dio te drugačije stvarnosti od one koja je danas u Afganistanu. Prekretnica prema ‘internacionalnom strahu’ dogodila se upravo zbog otmica, jer svi su u tom trenutku postali svjesni da ni civili, ni novinari, ni humanitarci, nitko nije zaštićen i nitko nije pošteđen. Osim toga, više nije bilo ni pravila kada se i gdje otimaju ljudi, jer su one koje sam poznavao oteli usred bijela dana skoro u centru grada.

Ranije se znalo u koja se područja ne ide. Na kraju su ovi poznanici pušteni, ali bili su mjesec i pol dana zatočeni. Kada su oslobođeni, gotovo cijela ekipa koja je s njima radila dala je otkaze i otišla kućama jer je stres za njih bio prevelik i nepodnošljiv. Svatko je počeo pomišljati da se nešto slično može i njemu dogoditi, a sve priče nisu nužno morale imati sretan svršetak.

A i postali smo još svjesniji toga koliko tu jedan ljudski život zapravo (ne)vrijedi. Kada su sukobi bili takvi da se nije znalo gdje će biti sljedeći napad, primali smo neke dojave da bi čak i naša baza mogla biti napadnuta, i mada postoje planovi za evakuaciju, ipak se osjećala nervoza na svakom koraku. Srećom, do evakuacije nije nikada došlo”, priča nam Luka koji je trenutno u Zagrebu jer je sa svojim angažmanom za UN-ove zračne operacije završio, smatrajući da je došlo vrijeme odmora, ali i zbog mogućnosti da se posveti svojoj drugoj velikoj ljubavi, a to je fotografija.

Naime, zaljubljenik u fotografiranje autentičnih, a egzotičnih mjesta i prirodnih ljepota, predjela u koje jedva da je kročila ljudska noga, sa svojih putovanja po Afganistanu, ali i iz prethodne misije u Istočnom Timoru, u Zagreb se vratio s bogatim materijalom pa je u Rovinju, na natječaju i manifestaciji Photo Days, dobio nagradu za “Fotografa godine / Portfolio” , tj. za svoju seriju od 27 fotografija Afganistana iz zraka i seriju fotografija iz Bamyana.

Odmak Očekivano bi bilo da je Luka bilježio dokumentarne slike života i smrti u Afganistanu koje su najčešći motivi profesionalnih fotoreportera, profesionalno izmrcvarenih u svladavanju ratnog adrenalina i od toga što ih poslodavci u New Yorku ili Londonu šalju od jednog do drugog svjetskog ratišta želeći uvijek više krvi, više suza, više crnine i uplakanih lica...

Luka je nastojao, na svoj način, dati drukčiju sliku, svojevrstan doprinos afganistanskoj “normalnosti” ako se to može tako nazvati, a to su slike kakav je Afganistan mogao biti ili je bio prije nego što su ga počeli uništavati. Zbog toga su fotografije Luke Baljkasa potpuni odmak od očekivanog jer su usmjerene na potpuno drugačije, mnogo ljepše i životno vedrije motive od onih koje svakodnevno stižu iz krajeva kao što je Afganistan.

Dvije godine u sklopu svog rada za UN Luka Baljkas proveo je i u Dubaiju, odakle je koordinirao zračne akcije UN-a i vodio računa o letu iz Dubaija za Kabul koji tri puta tjedno prevozi UN-ovce iz jednog od najluksuznijih gradova na svijetu u jedan od najstrašnijih i najsiromašnijih.

Kako je mnogo vremena proveo u zraku, bilo u helikopteru ili u avionu, imao je priliku snimati iz zraka baš ona područja zemlje do kojih se teško može doći, a koje kriju pilotske navigacijske karte. I na taj se način psihički, ali i kreativno, fotografski, zapravo mogao odmaknuti od realne situacije u kojoj je živio. Neki od prizora su takvi da čovjeka ostave bez teksta: “Jednog dana, kad se situacija normalizira i kad Afganistan bude ‘normalna’ zemlja, vjerujem da bi u turizmu zaista imao uspjeha jer prirodne ljepote koje se tamo kriju zaista su fantastične i nezaboravne, i to su mjesta za koja malo tko zna, a koja su prekrasna.” Osim što je zahvaljujući poslu imao priliku puno snimati, nije imao mira čak i kad je bio na odmoru pa je u svom aranžmanu putovao po drugim krajevima svijeta...

S obzirom na to da potječe iz obitelji koja voli putovati - otac je živio i puno fotografirao u Libiji, a Lukina je sestra također radila u međunarodnim misijama, i to prije njega, prvo u Africi, a potom u Istočnom Timoru, i za Luku je bilo sasvim normalno da krene u svijet, pošto se u Hrvatskoj školovao za vojnog pilota, ali mu nije odgovaralo da ostane kod kuće, u poznatome. Kako mu je sestra u to vrijeme bila u Istočnom Timoru, pridružio joj se i ondje je ostao dvije godine. Kad je prvi put došao u tamošnju UN-ovu misiju, bio je iznenađen stanjem u kojemu se ta zemlja nalazila.

Naime, Istočni Timor, sa svojim stanovništvom, domorocima, bio je u to vrijeme, početkom ovoga stoljeća, zaista zemlja u nastajanju, dva tisućljeća u zaostatku za takozvanom civilizacijom. Trebalo je početi zaista od nule jer nikakva logistika nije postojala. Luka kaže da je trebalo otići do Australije da bi se kupila perilica za rublje ili bilo kakav kućanski aparat jer takve svakodnevne blagodati u to vrijeme u Istočnom Timoru uopće nisu postojale. Možda je i zbog toga bio toliko fascinantan:

“Još ničega nije bilo, država kao takva još nije postojala, sve je bilo u povojima. Nisu imali ni svoju valutu, nije bilo automobila, ni telefonskih linija, ničega na što smo navikli... Trebalo je sve početi ispočetka. Istočni Timor bio je dugo u izolaciji od Indonežana, i to je bilo mjesto potpuno zatvoreno i nedirnuto od bilo kakvih globalizacijskih utjecaja. Naravno, stvari su se jako brzo promijenile i kako je tamo uspostavljena mirovna misija, prvo se organizirao politički sustav, potom izbori, počelo su se događati promjene”, prepričava nam Luka.

Kao civil, a s obzirom na to da je u svim tim područjima situacija vrlo kompleksna i potencijalno opasna za sve došljake, koliko god njihove namjere bile dobre, prošao je kratku obuku preživljavanja. Međutim, to je tečaj od nekoliko dana u kojemu, osim vrlo realistične, ali fingirane otmice i pokušaja snalaženja u takvoj situaciji uz kasniju analizu što učiniti, a što izbjegavati ako vas netko otme, nema posebnog treninga za odlazak u zone visokog rizika.

Problem su i bolesti i prehrana jer ne postoji prava garancija da nešto što pojedete, a nije provjereno, ne bi moglo izazvati ozbiljne zdravstvene i probavne probleme. Koliko god se teoretski pripremao, ono što zapravo svakog očekuje na takvom terenu iskustvo je koje se stječe isključivo osobno i nema nekog velikog bitnog savjeta koji bi netko mogao dati...