Marku Tolji, mladom, uglađenom Riječaninu, nevjerojatno svjetlih očiju, tek je dvadeset i peta, ali koketira s klasičnim odijevanjem, u glazbi preferira pedesete i obožava Franka Sinatru. Na Facebooku ima na tisuće fanova svih generacija. “To više nije normalno!”, piše jedna profesorica na Faceu: “Vole ga moje učenice, ja ga obožavam, prijateljice su zaluđene.
Čak je i bakama šarmantan.” Tek je četiri godine na sceni, a osvojio je Porin, snimio dva CD-a, nastupao na Dori, Runjićevim večerima, jedan je od glavnih u mjuziklu “Za dobra stara vremena”... Nedavni koncert u kazalištu Komedija u Zagrebu bio je nekoliko tjedana unaprijed rasprodan. Prošli ponedjeljak nastupio je kao gost na koncertu Olivera Dragojevića u Royal Albert Hallu u Londonu, kamo je, zbog erupcije vulkana na Islandu, putovao autobusom oko trideset sati. Krenuo je u dva noću, nakon nastupa u televizijskom spektaklu “Zvijezde pjevaju”. “To nam je kao ekskurzija“, smije se on.
Sve su žene, od sedam do sedamdeset sedam, poludjele za vama.
- Nema tu neke smišljene formule. Mislim da je “kvaka” u tome što sam mlad, a pjevam pjesme iz davnijih vremena i ne radim nikakve kerefeke sa svojim izgledom. Pjevam glazbu koja nije klasični, standardni swing, već je to pop s elementima swinga i jazza. Iako, jazz je “velika” riječ i treba je pažlljivo koristiti. Kada sam 2006. radio na prvoj ploči, krenuo sam u tom pravcu, producent me podržao, tvrdeći da je jedino ispravno raditi ono što najviše voliš. To je jedina logika u umjetnosti. Svi su me odgovarali od takvog repertoara i načina pjevanja i dugo nisam mogao dobiti ugovore.
Što vas tome privlači?
- Najviše volim pjevati pjesme poput Sinatrinih i preferiram engleski. Uživam u “laganijim” pjesmama, smatram besmislenim urlati i tehnicirati na nekim visinama, već “farbam” poput Sinatre u baritonskoj lagi. Odlučio sam to raditi, pa kud puklo da puklo. Imao sam pred očima primjer Michaela Bublea, pjevača mojih godina, koji je odrastao slušajući djedovu kolekciju jazz ploča. Buble je postigao nevjerojatan uspjeh. Mislio sam, ako može on u svijetu, onda mogu i ja u Hrvatskoj. Godinu dana prije no što sam s Aquarius Recordsom potpisao izdavački ugovor za album, on je zapravo već bio gotov. Svi su ga, prije toga, odbili s obrazloženjem da to nema smisla, jer da to kod nas nitko neće slušati. Onda se dogodila Dora 2007. gdje sam došao kao potpuni anonimac. Obučen u odijelo, pjevao sam jazz–sambu, kakvu do tada nitko nije, a ni neće, jer takvoj pjesmi nije mjesto na Dori. No, to je izazvalo bum. Idući me dan nazvao moj današnji izdavač i ponudio mi ugovor.
Odlučili ste graditi image na temelju ležernosti, bez ekstravagancije.
- Dosta starijih kolega, a među njima i Oliver Dragojević, tapšalo me po leđima i govorilo da idem pametnim putem, onim kojim su i oni kretali – bez reality showa i žutog tiska. Mislim da sam popunio prazninu na našoj glazbenoj sceni i to baš u trenutku kad je došlo do zasićenja klasičnim popom. Ljudi su prepoznali da sam iskren. Da nije bilo tako, publika bi odmah detektirala “lažnjak”.
Nemate potrebu podilaziti...
- Ne vjerujem u podilaženje, ali imam potrebu uvjeriti u svoju priču. Idući niz dlaku publici, možete postići velik uspjeh, no samo trenutačno, a ja želim dugo trajati. Ono što brzo nastane, brzo i nestane.
Gdje ste, tako mladi, pokupili tu mudrost?
- Takvo je razmišljanje odgojem ugrađeno u mene. Istina je, često su mi govorili da sam mlad, ali da imam staru dušu.
Jeste li se kroz odrastanje razlikovali od svoje okoline?
- Jako se volim družiti i od djetinjstva sam srce društva. Shvatio sam da sam okolini takav kakav jesam - veoma zabavan; oduvijek sviram gitaru, klavir, pjevam. S druge sam strane bio potpuno drukčiji od vršnjaka. Dok su neki oko mene slušali hip-hop, koji je u vrijeme moje srednje škole bio popularan, ja sam slušao Franka Sinatru, Deana Martina i svi su mi se smijali. Odmalena sam bio okrenut svim vrstama umjetnosti, obožavao sam likovni... Nisam zalazio u klubove koji su bili trendy. Živio sam po svome, no priznajem, imao sam dovoljno jaku karizmu da sam uspio veliki dio svoje ekipe zainteresirati za ono što i mene zanima.
Uvjereni ste da imate karizmu?
- Apsloutno! Glupo mi je kad u intervjuima kažu: “Joj, pa ne znam što imam...” Najskromniji sam tip kojega znam, ali isto tako sam svjestan da je svatko tko se bavi ovim poslom mora biti egotripaš. Da biste se mogli popeti na binu, morate imati ego velik kao kuća. Kad je glazba u pitanju, imam najveći ego na svijetu. Taknite me u glazbu, pojest ću vas. Karizma mora postojati i bez nje ništa ne bi imalo smisla. Mnogi mi nakon nastupa dolaze reći da imam karizmu. Karizmu je teško objasniti, no uvjeren sam da je imam.
Od rane mladosti ste zaposleni. Mnogi vaši vršnjaci još žive s roditeljima.
- Ponekad se i sam pitam kako mogu izdržati taj tempo. Kad sam prije tri godine došao u Zagreb, bio sam se prisiljen sam snaći... No, kad se primim nečega do čega mi je stalo, onda to pokušavam napraviti što bolje.
Koliko vam znači podrška obitelji?
- Imam sreću što je harmonija koja vlada u mojoj obitelji prešla i na mene. U početku je trebalo iz vlastitog džepa platiti studio i roditelji su mi pomogli... U srednjoj sam školi, u odnosu na vršnjake, zarađivao pristojan džeparac pjevajući u klapi. Odrađivao sam gaže i ulagao novac u ono što me veselilo.
Jeste li ležernost naslijedili od nona koji je porijeklom Talijan?
- Ima tu nešto, mi smo ležerna obitelj, a svi su, zapravo, ambiciozni i uspješni. Osim mene i strica, nitko se aktivno ne bavi glazbom. Otac je samo u mladosti muzicirao, a danas, kao inžinjer brodogradnje, ima svoju firmu. Majka je privatnik, stomatolog. Nono je bio direktor Viktora Lenca. U mojoj se obitelji preko tjedna uvijek radilo od jutra do mraka, a vikend se koristio za izlete ili feštu. Genetski smo predodređeni za feštanje.
Odakle vam ljubav prema glazbi?
- Roditelji su i brata i mene upisali u glazbenu školu na klavir. Nakon završetka škole, brat više nije sjeo za klavir, on je informatički tip, a mene se glazba primila. Kao klincu nije mi se baš dalo svirati Bacha dok moja ekipa igra vani košarku. Srećom, bio sam aktivno dijete, i sve sam stizao. U četvrtom razredu osnovne pjevao sam na dječjem festivalu. Na plaži sam uvijek bio onaj tip s gitarom.
Kako ste upoznali Olivera Dragojevića?
- Sreli smo se na Runjićevim večerima. Oliver mi je uvijek bio idol. On je najveća glazbena ikona naše zemlje. Oduševljava me i privatno jer je skoman i realan, popularnost ga ne dira. Često mi se po glavi motala ideja suradnje s njime, no mislio sam da sam premlad za to i da trebam pojesti još puno palente. Mene je zapravo strah s njime pjevati. Skoro sam pao sa stolice kad me Oliver pozvao da s njim nastupim uživo i to ni manje ni više nego u Royal Albert Hallu u Londonu. Prvotna ideja je bila da mu budem back vokal, zajedno s još tri cure. Nazvao me prije nekoliko mjeseci i rekao: “Znaš, ja ti radim ‘neki’ koncert u Londonu i ti si jedini muški vokal u Hrvatskoj koji me može dobro pratiti.” Rekao mi je: “Znam da imaš svoju karijeru, ako ti je bed biti mi back vokal, slobodno me otkantaj.” Dosta mojih kolega smatralo bi da im je to ispod časti, a ja mislim da bi samo budala tako nešto odbila. Dok smo na probama vježbali pjesme, došli smo do “U ljubav vjere nemam”, zatim do “Morskog vuka”. Ponudio mi je da pjevam s njime. Dva dueta s Oliverom – to je ispunjenje sna.
Vaš band Olja’zz ima neobično ime.
- Olja Dešić je moj producent i otud ideja za prvi dio imena. Drugi dio pripada jazzu. To je sastav mladih glazbenika koje sam sakupio mahom u Rijeci, a koji studiraju jazz po raznim akademijama, od Klagenfurta do Graza. Sviram isključivo s njima.
Rijeka je vaš grad. Kako ste se navikli na Zagreb?
- Unajmio sam stan na Trešnjevci, ali moram reći da mi nedostaju Rijeka i more. Svaki slobodan trenutak koji ugrabim provedem tamo. Rijeka i Zagreb su potpuno različiti gradovi, imaju drukčiji mentalitet, vibru, način života... U Zagrebu imam odličnu ekipu. To je grad koji mnogo pruža. Ne zanima me estradni život: klubovi i partijanja. Družim se s instrumentalistima, dečkima koji sviraju u raznim sastavima. Moji nastupi u medijima usko su vezani uz posao i glazbu. Inače, odbijam davati intervjue, ne vidim smisao u općenitim razgovorima o životu. Ne volim ni naslikavanja na Cvjetnom trgu. U Rijeci živim u Pećinama, prvi red do mora, imamo kuću s velikim vrtom i psom. Ovdje kada se probudim, gledam u zgradu Osiguranja. U Rijeci smo svi na okupu. Iako sam “popularan”, ondje mogu sjesti na korzo na kavu, a u Zagrebu ne dao Bog da iziđeš na na Cvjetni gdje vrebaju fotografi. Svoj budući život, planiram provoditi u Rijeci, osim ako se ne zaljubim u Zagrebu, oženim i ondje ostanem.
Kamo će vas ambicija odvesti?
- Jednoga dana puknut ću ko kokica. Kad ostvarim cilj, automatski mi se rađa nova ideja na višem nivou i postajem spreman na veći zalogaj. Posljednju godinu sam posvećen svojoj karijeri.
Želim opravdati temelje koje sam stvorio, Porin i druge nagrade koje sam dobivao, kao i tapšanje po leđima. U skorijoj budućnosti kanim snimiti klasični jazz CD, sa svim jazz standardima. Na engleskom. Ideje su tu, treba ih realizirati. Ako dođe ljubav uz to i poremeti mi planove, dobro je došla.
Zbog čega mislite da bi ljubav poremetila planove? Možda bi baš oplemenila vašu glazbu, dala poantu?
- Uvijek me pitaju imaš, nemaš curu, bla, bla. Nemam i, priznajem, ne tražim i ne nedostaje mi, jer me glazba dovoljno ispunjava. Rak sam po horoskopu i veoma sam zaljubljive prirode. Jednom sam se jako opekao, ostao povrijeđen i tada sam podigao zid, a to je neobično jer pjevam glazbu za zaljubljene. Postao sam racionalan. Do naredne ljubavi, vjerojatno.