U drugoj polovici 80-ih Zagreb je bio europsko središte rockabillyja. U Kulušić se petkom navečer, kad se održavala rockabilly večer Blue Moon, nije moglo ući. U tom periodu ovaj kultni i nikad prežaljeni klub vodio je Tomo in der Mühlen, a glazbu je petkom puštao Tomo Ricov. Dečki su nosili kožnjake, na nogama su bile obavezne creepersice i na glavi – kokotice, što veće i ekstravagantnije to bolje. Među njima muvao se i jedan visoki Ličanin, s neviđeno moćnom kokoticom – bio je to Damir Karakaš.
Razgovor s ozbiljnim i talentiranim 47-godišnjim piscem o njegovom novom, upravo objavljenom romanu “Blue Moon” ubrzo se pretvorio u zajedničko nostalgično prisjećanje na kraj osamdesetih, na prve lude godine studiranja te vivisekciju neočekivane tjeskobe koja nas je sve nespremne zatekla na početku 90-ih. “Blue Moon” je roman o studentu iz Like, fanatičnom rockabillyju koji stanuje u studentskom domu kod Džamije, vozi se tramvajima, lud je za jednim crvenokosim komadom, u trajnom je nesporazumu sa svojim zavičajem i ne vidi izlaz iz depresije koja ga je snašla. Priča je u velikoj mjeri autobiografska, pogotovo u onom dijelu kad opisuje rockabilly subkulturu. No, moram priznati da mi je iz sadašnje perspektive užasno teško zamisliti Karakaša kao rockabilly šminkera s, po njegovoj tvrdnji, najboljom kokoticom u gradu. “Kao mlad sam imao nevjerojatnu kosu. Žene su mojoj mami još dok sam bio mali govorile kako nije u redu da jedan dječak ima takvu kosu”, uvjerava me Karakaš kojeg danas uglavnom poznajemo kao otkačenog tipa sa šeširom. Kao da mu je pomalo i neugodno kad priča o tome kakvu je kosu imao...
Ramones “Ja nisam bio klasični rockabilly”, počinje svoju subkulturnu ispovijest Karakaš.
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA